sport

Brzo zaboravljeni “instant” prvaci (i oni koji bi mogli biti zaboravljeni)

Kroz povijest od prve sezone 1950. do danas Formula 1 je imala 33 prvaka, od toga 17 ih je samo jednom osvojilo titulu prvaka. Mnogi zasluženo, neki i čudnim spletom okolnosti, no ipak su zabilježeni kao prvaci. Neki od njih su dobili samo jednu jedinu šansu za naslov i iskoristili je, a potom su pali u zaborav do današnjeg dana. Prisjećamo se nekih od tih “instant”, brzih prvaka, koji od osvajanja svoje prve i jedine titule padaju (ili će pasti jednog dana, kad dođu novi i mlađi navijači) u zaborav te više nikad nisu bili u prilici osvojiti još jednu titulu i rijetki ih se sjete.

Mike Hawthorn (1958.)

Punog imena John Michael Hawthorn rođen je 10. travnja 1929. u Mexboroughu (Yorkshire, Engleska). Trkaću karijeru počeo je 1950. u klasi sportskih automobila do 1500 kubika. 1952. godine privlači pažnju velikog Enza Ferrarija. Iste sezone počinje nastupati za momčad Cooper u F1. Debitirao je u Belgiji na stazi Spa-Francorchamps. Od iduće sezone nastupa za Ferrari te prvu pobjedu ostvaruje na VN Francuske u Reimsu i to nakon odlične borbe s Juanom Manuelom Fangiom.

1955. se za Jaguar natječe na utrci 24 sata Le Mansa, koja je poznata po teškoj nesreći u kojoj su poginula 84 gledatelja. Većina ih je mislila da je on kriv za nesreću, no na kraju su zaključili da Mike nije kriv. Do nesreće je došlo nakon što je Lance Maclin u Austin-Healeyu, koji je bio vrlo blizu Hawthorna na startno-ciljnoj ravnini, obilazio Hawthorna zbog njegovog odlaska u bokseve po gorivo (u to vrijeme boksevi nisu bili fizički odvojeni od staze nego se direktno sa staze išlo u svoju garažu). Maclin nije primijetio kako je s njegove lijeve strane bio Pierre Levegh u Mercedesu te je Levegh kao ispaljen iz katapulta odletio u publiku. Nakon ove utrke Mercedes se odlučio povući iz svih natjecanja te su čak neke države zabranile utrkivanje na neko vrijeme.

Nakon te 1955. Mike provodi iduću sezonu u Maseratiju, BRM-u i Vanwallu te od 1957. je ponovno u Ferrariju. Prvenstvo osvaja 1958. godine unatoč činjenici da je ostvario samo jednu pobjedu dok je s druge strane Stirling Moss ostvario četiri pobjede. Možda ključni trenutak dogodio se na utrci u glavnom gradu Portugala, Portu, kada je Moss protestirao na diskvalifikaciju Hawthorna iz utrke (ugasio mu se bolid na startu te ga je ponovno upalio tako što ga je pustio nizbrdo u suprotnom smjeru od smjera staze) u kojoj je osvojio bodove za drugo mjesto i najbrži krug u utrci. Na kraju je Hawthorn bio prvi prvak iz Britanije za samo jedan bod ispred Mossa.

Nakon osvojene titule povlači se iz utrkivanja. Bio je shrvan zbog pogibije velikog rivala i momčadskog kolege Luigija Mussa u Reimsu 1958. i njegovog velikog prijatelja i također momčadskog kolege Petera Collinsa iste godine u Njemačkoj. Tri mjeseca nakon povlačenja iz utrkivanja i njega samog je snašla sudbina njegovih momčadskih kolega. Poginuo je u prometnoj nesreći u Guildfordu 22. siječnja 1959.

Denny Hulme (1967.)

Denis Clive “Denny” Hulme rođen je na Novom Zelandu 18. lipnja 1936. Prvi kontakt s volanom i vožnjom imao je na očevom imanju s nasadima duhana, kada je kao dijete sa šest godina počeo voziti kamion od kuće do nasada. Kasnije je napustio školu i počeo raditi kao mehaničar u jednoj garaži. Štedio je novac kako bi kupio auto i natjecao se na lokalnim brdskim utrkama, u čemu i uspijeva. Nakon velikog uspjeha u toj kategoriji kupuje bolid Formule 2 Cooper-Climax te seli u Europu kako bi se tamo natjecao.

1965. debitira u momčadi Brabham, no ne vozi cijelu sezonu nego sudjeluje u nekim utrkama. 1966. je njegova prva puna sezona. Momčadski kolega mu je bio njegov šef Jack Brabham, koji je i osvojio titulu te godine. Iduće sezone ostvaruje i prvu pobjedu u karijeri u Monaku. Kasnije još pobjeđuje u Njemačkoj te su mu te dvije pobjede bile dovoljne da osvoji naslov prvaka unatoč tome što je Lotus bio brži, no Brabhamov bolid je bio izdržljiviji te je Hulme marljivo skupljao bodove. Prvenstvo je osvojio s pet bodova više od Brabhama i deset ispred Clarka u Lotusu.

Idućih šest sezona provodi u McLarenu, bez nekih značajnih rezultata. Za to vrijeme ostvario je šest pobjeda i jedan pole position (kako se pokazalo jedini put da je u utrku startao prvi). Aktivno utrkivanje u F1 je napustio krajem 1974. Nakon toga je jedno vrijeme bio predsjednik udruge F1 vozača. Natjecao se u drugim kategorijama kao što je Europsko prvenstvo touring automobila. Umro je 4. listopada 1992. tijekom utrke Bathurst 1000 u Australiji od srčanog udara.

Jody Scheckter (1979.)

Dugo vremena, točnije 21 godinu, bio je posljednji Ferrarijev svjetski prvak, sve do dominacije Michaela Schumachera. Rođen je u East Londonu u Južnoafričkoj Republici 29. siječnja 1950. Vrlo brzo je dospio do Formule 1. 1970. seli u Britaniju, a već 1972. debitira u Watkins Glenu za McLaren. U svojoj trećoj utrci u Francuskoj 1973. umalo pobjeđuje, no odustaje nakon sudara s Fittipaldijem, tada aktualnim prvakom. Fittipaldi ga je okarakterizirao kao “luđaka kojem nije mjesto u F1”. Već u idućoj utrci u Silverstoneu izvrtanjem izaziva veliki sudar u kojem sudjeluje mnogo vozača te ostali vozači čak lobiraju da mu se zabrani nastupanje, što pada u vodu.

Preokret u njegovom pristupu utrkivanju događa se na stazi na kojoj je debitirao godinu ranije, Watkins Glen. Točno ispred njega se dogodila fatalna nesreća u kojoj je poginuo François Cevert, koji mu je trebao biti momčadski kolega u Tyrrellu 1974. On mu je čak priskočio u pomoć, ali Francuzu nije bilo spasa, ostao je na mjestu mrtav. Nakon toga je Scheckter odlučio postati zreliji i oprezniji vozač, kakav je bio do kraja svoje karijere.

S Tyrrellom u prvoj sezoni završava treći u prvenstvu. Iduća 1975. mu je nešto slabija, s pobjedom na domaćoj utrci u Kyalamiju kao najboljim rezultatom. U posljednjoj sezoni za Tyrrell opet završava kao treći u prvenstvu te potom za 1977. prelazi u novu momčad Walter Wolf,s kojom na debitantskoj utrci za momčad ostvaruje pobjedu. Zanimljivo, cijelu je sezonu bio jedini vozač u momčadi te s još dvije pobjede sezonu završava kao daleki drugi, dok je dominantno titulu odnio Niki Lauda.

1979. prelazi u Ferrari. Tada je to bio malo i čudan potez Enza Ferrarija. Svi su mislili da će ga njegov momčadski kolega Gilles Villeneuve “samljeti”, ali dogodilo se suprotno. Na iznenađenje mnogih odnosi naslov prvaka. Iskoristio je najbolju priliku, a ispostavilo se i jedinu, da uopće ikad osvoji titulu. I osvojio ju je na najbolji mogući način, pobjedom na Monzi pred punim tribinama razdraganih Tifosa. Taj rezultat nije ponovio iduće sezone, ustvari sezona 1980. je bila njegova i Ferrarijeva najgora sezona ikad. Osvojio je samo dva boda te se nakon toga povukao iz sporta. Nakon toga jedno je vrijeme bio sukomentator na utrkama, a danas se bavi organskim uzgojem biljaka i životinja u Južnoj Africi.

Keke Rosberg (1982.)

Prvi finski svjetski prvak u Formuli 1. Rođen je 6. prosinca 1948. u Solni kod Stockholma u Švedskoj. Karijeru u F1 je počeo relativno kasno. Nakon impresivnih predstava u Formuli 2 debitira 1978. za momčad Theodore Racing u Južnoafričkoj Republici. Te je sezone vozio još za ATS no godinu završava bez bodova. I sljedeću 1979. u momčadi Wolf također završava bez bodova. Sezonu 1980. starta odlično, u prvoj utrci za momčad Fittipaldi završava treći, njegovo prvo postolje i prvi bodovi u F1. Godinu je završio deseti sa šest bodova jer je nakon prve utrke i postolja još jedino u Italiji petim mjestom osvojio bodove. Sljedeću 1981. opet završava bez bodova te na veliko iznenađenje za sezonu 1982. odlazi u momčad Williamsa.

Sezona 1982. je obilježena tragedijom u Ferrariju. Iako su imali vrlo brz bolid, možda i najbrži te godine, uspjeli su osvojiti samo momčadsku titulu, a njihov bolid je stajao života Gillesa Villeneuvea te karijere Didiera Pironija. Keke je u sezonu krenuo usporeno, u prvih pet utrka je ostvario dva druga mjesta, jedno peto i diskvalifikaciju, a u San Marinu nije ni nastupio. Do kraja sezone je marljivo skupljao bodove i postolja. Tri utrke prije kraja ostvaruje svoju prvu pobjedu u karijeri na utrci u Dijonu za VN Švicarske (U Švicarskoj je i dalje na snazi bila zabrana utrkivanja zbog nesreće u Le Mansu 1955., a utrci u Dijonu je dat naziv VN Švicarske jer je prethodno VN Francuske bila u Paul Ricardu). Na kraju je osvojio prvenstvo za samo pet bodova ispred Pironija i Watsona koji su uz Prosta, Laudu i Arnouxa ostvarili po dvije pobjede. Skroz neočekivan ishod.

U sljedeće tri sezone s Williamsom će ostvariti još četiri pobjede (po jednu 1983. i 1984., dvije 1985.) uz još dva pole positiona, posebno je upečatljiv bio u Silverstoneu koji je odvozio s prosječnom brzinom 258,9 km/h, što je do 2002. i Montoyinog kruga u Monzi bio najbrži krug u povijesti. 1985. je završio solidan treći u prvenstvu te karijeru zaključuje 1986. u McLarenu, bez pobjede i s jednim pole positionom

Nakon F1 vozi povremeno u utrkama izdržljivosti te osniva svoju momčad u DTM-u. Bio je i menadžer J.J. Lehtu, Miki Hakkinenu i sinu Nicu Rosbergu.

Damon Hill (1996.)

Sin dvostrukog svjetskog prvaka Grahama Hilla rođen je 17. rujna 1960. u Londonu. Kroz karijeru je uvijek bio u problemima s financiranjem i pronalaskom sponzora unatoč slavnom prezimenu i korijenima. Ostvarivao je solidne rezultate u britanskoj Formuli Ford, a kad je planirao 1986. prijeći u Formulu 3 ostaje bez glavnog sponzora i mjesta u top momčadi Formule 3. Nakon toga donosi odluku da uzme pozajmicu od 100 000 funti kako bi priskrbio ikakvo mjesto u F3, u čemu i uspijeva. Kasnije je imao istih financijskih problema u pokušajima probijanja do F3000 početkom 1990.-ih. Po nekim pričama u pomoć mu je priskočio i legendarni član Beatlesa George Harrison, koji mu je pozajmio novac te nije tražio povrat, no istinitost toga nije poznata.

Uz sve te probleme, uspijeva početi karijeru u umirućoj momčadi Brabham 1992. Odvozio je osam utrka u sredini sezone sve do bankrota momčadi. Zatim za iduću sezonu dobiva neočekivani poziv iz Williamsa, nakon što je britansku momčad napustio Riccardo Patrese te je 1993. momčadski kolega Alainu Prostu u dominantnom bolidu Williamsa. Tu sezonu uz Prosta je dobro iskoristio, učeći i skupljajući iskustva od Profesora Alaina, što je kapitalizirao sa četiri pole positiona i tri pobjede u drugom dijelu sezone. Na kraju je završio treći u prvenstvu.

1994. za momčadskog kolegu dobiva legendarnog Ayrtona Sennu, no nakon tragične Sennine smrti u Imoli, automatski dobiva status prvog vozača momčadi. Te godine je Benetton imao vrlo brz i dominantan bolid, a Williams je bio u problemima jer su zabranom elektroničkih pomagala u bolidima izgubili prednost koju su dotad imali. Hill je dobio nenadanu priliku za naslov prvaka nakon diskvalifikacije Michaela Schumachera iz utrka u Silverstoneu i Spa te zabranom nastupa za Nijemca u Monzi i Estorilu, a upravo u te četiri utrke Hill pobjeđuje te na kraju za jedan bod gubi naslov. Iduća sezona je potvrdila dominaciju Schumachera te je Hill završio opet kao viceprvak, no s puno većom razlikom.

Konačno je 1996., sezone kada Benetton nije bio na vrhu, a Schumacher odlazi dignuti posrnuli Ferrari iz pepela, koristi priliku i osvaja toliko dugo sanjanu titulu prvaka. Unatoč naslovu nije uspio zadržati mjesto u Williamsu te slamku spasa za ostanak u F1 1997. nalazi u Arrowsu, s kojim u samo dva navrata osvaja bodove šestim mjestom u Silverstoneu i iznenađujućim drugim mjestom u Mađarskoj (što bi bila i pobjeda, no kvar na Yamahinom motoru Arrowsa je pobjedu predao Villeneuveu). Zatim iduće dvije sezone provodi u Jordanu s kojim pobjeđuje u kišnoj utrci u Spa 1998. i nakon loše 1999. se povlači iz aktivnog utrkivanja u F1.

Nakon povlačenja iz utrkivanja ostaje aktivan u F1 kao sukomentator i stručni analitičar, a surađivao je sa ITV-om i Sky Sportsom na prijenosu F1 za područje Velike Britanije.

Jacques Villeneuve (1997.)

Još jedan sin velikog vozača i nesuđenog prvaka, Gillesa Villeneuvea. Ostvario je ono što njegovom ocu nije pošlo za rukom, no nije bio ni slika ni prilika njegovog karizmatičnog i među svima omiljenog oca Gillesa.

Jacques Joseph Charles Villeneuve rođen je 9. travnja 1971. u pokrajini Quebec. Od malih nogu je povezan sa svijetom Formule 1 preko svog oca kojeg je često pratio po utrkama, zajedno s majkom i sestrom. Nakon očeve smrti i on je poželio krenuti njegovim stopama. Majka mu je to dozvolila pod uvjetom da popravi ocjene iz matematike u školi. Počeo je u kartingu, pa preko japanske i talijanske Formule 3 dolazi do IndyCar serije. Pobjedom u prestižnoj utrci 500 milja Indianapolisa 1995. otvaraju mu se vrata Formule 1 i dobiva mjesto u momčadi Franka Williamsa za sezonu 1996.

Odmah na debiju u Australiji dolazi do prvog pole positiona, a vjerojatno bi pobijedio i u utrci, no zbog gubitka ulja u motoru mora usporiti i predati pobjedu momčadskom kolegi Hillu. Prvu pobjedu ostvaruje već u četvrtoj utrci u Nürburgringu, a ukupno je ostvario četiri pobjede u prvoj sezoni u F1, koju je završio kao viceprvak s 19 bodova zaostatka za prvakom Hillom. 1997. dobiva prvu pravu, a kako se pokazalo i jedinu priliku za osvajanje naslova. Naslov je i osvojio nakon dramatične završnice u Jerezu i sudara s Michaelom Schumacherom koji je do te zadnje utrke bio prvi s jednim bodom prednosti. Na kraju je završio s tri boda ispred Schumachera, no Nijemac je diskvalificiran iz prvenstva zbog nesportskog sudara s Villeneuveom.

1998. je bila početak pada za Villeneuvea i Williams. Zabilježio je samo dva treća mjesta, bez pobjede. Zatim za 1999. donosi odluku koja mu je obilježila ostatak karijere i dodatno ga prikovala za dno – odlazi u novoosnovanu momčad British-American Racing, ili kraće BAR. Sezona je završila katastrofalno s 12 odustajanja, od toga je 11 odustajanja zaredao od prve utrke. Nije puno bolje bilo ni u iduće četiri sezone, od kojih je barem malo uspjeha 2000. i 2001. kad je završio sedmi u prvenstvu. 2001. je ostvario i dva treća mjesta. 2003. donosi odluku o odlasku iz F1, no vraća se krajem 2004. u Renault kao zamjena za Jarna Trullija, ali bez većeg uspjeha.

2005. i 2006. vozi za Sauber i BMW-Sauber, opet bez nekog većeg rezultata te šest utrka prije kraja dobiva otkaz u BMW-Sauberu i opet odlazi iz F1. Bilo je još pokušaja povratka 2010. kada je u F1 pokušao ući srpski poduzetnik Zoran Stefanović s momčadi Stefan GP, no od toga nije bilo ništa. 2011. je pokušao ući u F1 sa svojom momčadi Villeneuve Racing ali i od toga nije bilo ništa. Jedini veći uspjeh u karijeri nakon F1 je bilo drugo mjesto 2008. u utrci 24 sata Le Mansa. 2015. je odvozio dvije utrke u Formuli E, također bez ikakvog uspjeha. Danas je Villeneuve poznat po oštrim izjavama kojima “loži” svijet F1.

Jenson Button (2009.)

Jedan od džentlmena Formule 1. Rođen je 19. siječnja 1980. u Fromeu. Otac mu je John Button, poznati britanski vozač rallycrossa. Kao i svi ostali, počeo je od kartinga. Prolazio je redom od britanske Formule Ford i britanske Formule 3 sve do Formule 1. Prazno mjesto u Williamsu otvorilo mu je vrata za ulazak u F1 za sezonu 2000. U debiju u Australiji bio je u bodovima sve do odustajanja zbog kvara na bolidu, no već u idućoj utrci u Brazilu završava šesti te tada postaje najmlađi osvajač bodova. Unatoč neiskustvu i ponekim greškama, kao što je bilo razbijanje u zid u Monzi za vrijeme sigurnosnog automobila, imao je solidnu debitantsku godinu. Ipak, nedovoljno da ostane u Williamsu te za 2001. prelazi u Benetton.

Sezona 2001. bila je vrlo loša. Nekompetitivan bolid nije davao priliku Buttonu da pokaže koliko može te sezonu završava sa samo dva boda. Njegov momčadski kolega Giancarlo Fisichella ga je nadmašio te sezone. Iduće sezone u Renaultu (bivši Benetton) pokazuje znakove napretka te je u utrkama često bolji od momčadskog kolege Trullija. Unatoč tome u momčadi odlučuju umjesto Buttona dovesti Alonsa. Nakon toga Jenson odlazi u BAR.

Od početka suradnje s BAR-om nije se slagao s momčadskim kolegom Villeneuveom koji je osporavao njegov talent te je smatrao da je BAR doveo Jensona više iz marketinških razloga. Na kraju je Button totalno “razvalio” brbljavog Villeneuvea (ruku na srce, Villeneuve je imao više odustajanja zbog tehničkih razloga, pa je to mogući razlog za ovakav ishod). 2004. je bila puno bolja. Ostvario je deset postolja i jedan pole position te završava kao treći u prvenstvu, odmah iza dominantnog Ferrarijevog dvojca Schumachera i Barrichella. 2005. je nešto slabija, ostvaruje dva postolja i jedan pole position. Iduće sezone u preimenovanoj momčadi Honde dolazi do svoje prve pobjede u Mađarskoj, a potom slijede dvije sezone za zaborav, u kojima je Honda potpuno podbacila. Nakon 2008. Honda se povlači iz F1, a mislilo se da je time i Buttonova karijera gotova.

Ali nije bila. Ross Brawn, tehnički direktor Honde, otkupljuje momčad te bivša Honda, preimenovana u Brawn GP, iznenađuje svijet F1 te odnosi momčadsku titulu, a Button vozačku. Ta sezona mu je otvorila vrata u momčadi McLaren, te do kraja svoje karijere u F1 ostaje u McLarenu. Najbolja mu je sezona u McLarenu bila 2011. kad je završio kao drugi u prvenstvu, kojim su dominirali Vettel i Red Bull. Posljednja cijela sezona mu je bila 2016., a karijeru je zaključio 2017. u Monaku (bio je zamjena za Alonsa koji je vozio 500 milja Indianapolisa) s Hondinim motorima u Britanskoj ekipi te još jednim lošim rezultatima u režiji Japanskog giganta.

No, time nije završila njegova trkaća karijera. Danas se aktivno natječe u Japanskoj Super GT seriji te u utrkama izdržljivosti.

Nico Rosberg (2016.)

Još jedan sin bivšeg svjetskog prvaka koji je i sam osvojio naslov. Rođen je 27. lipnja 1985. Iako je njegov otac Keke Finac i natjecao se pod Finskom zastavom, Nico se natjecao pod Njemačkom zastavom (majka mu je Njemica).

Počeo je s kartingom sa šest godina. 2000. su on i Lewis Hamilton bili momčadski kolege. Bio je prvak u Njemačkoj Formuli BMW 2004., zatim se natjecao i u Formuli 3, a 2005. prelazi u GP2 seriju (danas F2) te odmah osvaja titulu, čime je zaradio mjesto u Williamsu za 2006. Imao je više nego dobar debi u Bahreinu kada se morao probijati kroz gužvu da bi došao do sedmog mjesta i prvih bodova. Pritom je odvozio i najbrži krug. Ostatak sezone je bio razočaravajući jer je imao dosta odustajanja, a kad bi završavao utrku, završio bi je van bodova. Sezonu završava s četiri boda. U sjećanju ostaje i zadnja utrka sezone u Brazilu kada se sudario s momčadskim kolegom Webberom pri čemu je ostao bez prednjeg krila, a potom se zabija u zid, na što je Webber radiom javio momčadi:

“Britney is in the wall.”

Za 2007. je dobio novog momčadskog kolegu Alexandera Wurza. Ova sezona je bila bolja od debitantske s manje odustajanja, samo tri. Najbolji rezultat mu je četvrto mjesto u Brazilu. Zatim je imao fantastičan start u 2008. trećim mjestom u Australiji, prvoj utrci sezone. Potom je u idućih 13 utrka osvojio samo tri boda, a zatim je u Singapuru došao do drugog mjesta, što su mu bili i zadnji bodovi te sezone. Iduća 2009. mu je bodovno bila bolja od 2008., iako nije ostvario nijedno postolje. Nakon toga, 2010. prelazi u Mercedes, gdje je i završio karijeru.

2010., u prvoj sezoni za Mercedes, ostvaruje dva treća mjesta i završava sedmi u poretku. Sljedeće sezone je isto sedmi u prvenstvu, no bez postolja. 2012. dolazi do svog prvog pole positiona u karijeri u Kini, a dan poslije i do prve pobjede u karijeri. Time je postao prvi Nijemac koji je u njemačkom bolidu pobijedio na Velikoj nagradi još od Hermanna Langa i njegove pobjede u Švicarskoj 1939. godine. Nakon toga je još ostvario drugo mjesto u Monaku, no iza toga slijedi niz loših rezultata te završava tek deveti u prvenstvu.

Iduće sezone, 2013., dobiva novog momčadskog kolegu, Lewisa Hamiltona. Ostvaruje tri pole positiona i dvije pobjede, no unatoč tome završava iza Hamiltona u poretku prvenstva. 2014. počinje nova turbo-hibridna era koja je donijela Mercedesovu dominaciju do današnjeg dana. U prvoj sezoni s novim motorima za dlaku gubi naslov prvaka, 2015. Hamilton dominantno dolazi do titule, a potom 2016. Nico uzvraća udarac. Počinje sezonu s četiri pobjede u prve četiri utrke. U petoj utrci se sudara s Hamiltonom i odustaje iz utrke. Na kraju, unatoč pobjedi manje od Hamiltona, uspijeva konačno osvojiti dugo željenu titulu prvaka F1 čime su on i Keke postali drugi otac i sin koji su bili prvaci, uz Damona i Grahama Hilla. Nakon osvojene titule sve je šokirao objavom o prekidu karijere. Danas je stručni suradnik za britanski Sky Sports F1 te je uz to YouTube zvijezda sa svojim Vlogovima.

Slažete li se s odabirom vozača koji su na “instant” način, nenadano, došli do svojih prvih i jedinih naslova prvaka, a potom više nikad nisu imali priliku osvojiti još jednu titulu? Je li još netko trebao biti na popisu? Recite nam svoje mišljenje u komentarima.

Izvor: GP1.hr