Malo je bilo onih u Formuli 1 koji su do kraja mogli razumjeti Edmunda Irvinea, sina nekadašnjeg amatera vozača utrka s istim imenom iz Newtownardsa, iz Sjeverne Irske. U napetom sportu kakav je Formula 1, u kojem su vozači do kraja posvećeni utrkivanju te bi dali i dio sebe za pravu priliku u pravom bolidu, Eddie je uvijek bio opušten, nasmijan i odavao je utisak kao da ga uopće nije briga hoće li uspjeti ili ne.
Karijeru je započeo u kartingu, radeći kod oca za financiranje dječjeg hobija. Tradicionalni put preko Formule Ford, Formule 3 i Formule 3000 doveo ga je 1993. u svijet Formule 1. Veći dio svoje karijere nije bio previše omiljen među obožavateljima, a zbog opuštenog stava mnogi ga nisu shvaćali ozbiljno.
S tribina do vožnje utrka
Na današnji dan, prije točno 54 godine u Sjevernoj Irskoj, rođen je Edmund Irvine mlađi. Odrastao je u malom mjestu u County Down okrugu, a prvi susret s automobilizmom je imao kada je s obitelji otišao na godišnji odmor – gledati uživo Veliku nagradu Velike Britanije. Eddie se 1983. godine počeo utrkivati u karting serijama. U početku su ga više zanimali motori, međutim, njegovi roditelji su smatrali da je to preopasan sport i poticali su ga da se ipak odluči za bolide jednosjede. Do 1987. godine osvojio je nagradu za najboljeg vozača u Brands Hatch seriji, bio je prvak Esso Formula Ford serije, prvak RAC Formula Ford serije, te pobjednik Formula Ford Festivala.
Kada je u zimu 1987. godine Marlboro organizirao testiranje vozača od kojih će najbrži dobiti mjesto u predstojećoj British Formula 3 sezoni, Eddie je pobijedio. Bez većih uspjeha, prvu sezonu u Formuli 3 je završio na petom mjestu. Nakon British Formule 3 uslijedili su nastupi u međunarodnom Formula 3000 natjecanju, te nastup na 24 sata Le Mansa 1992. godine. Tijekom natjecanja u Formula 3000 nastupao je za momčad Eddieja Jordana, i upravo Eddie Jordan će biti taj kome će Irvine dugovati svoju karijeru u Formuli 1.
Zabavna prva utrka
U Formuli 1 je Eddie Irvine debitirao nastupom na VN Japana 1993. godine, za momčad Eddieja Jordana (Jordan Grand Prix) i kao momčadski kolega Rubensu Barrichellu. Već na prvom nastupu najavio je obećavajuću karijeru, osvojivši jedan bod šestim mjestom, ali i krugom zaostatka za pobjednikom utrke, Ayrtonom Sennom. Senna ga je nakon utrke prozivao zbog amaterizma i kao “pravi gospodin” udario mladog Irvinea i time sebi zaradio suspenziju u naredne dvije utrke. Unatoč dobrom startu sezone (i karijere), Irvine je sezonu završio na 22. mjestu u poretku vozača, sa samo jednim bodom koji je osvojio na prvom nastupu.
„Bio sam posebno sretan što sam osvojio bod na svojoj debitantskoj utrci. Bila je to velika stvar. Tada sam u Japanu imao sve ugovore za narednu godinu potpisane da ostanem, nisam ni sanjao da ću dobiti mjesto u Formuli 1“, o svom prvom nastupu govorio je Irvine.
Na premijeru dugogodišnje karijere u Formuli 1 pomalo je sjenu bacila svađa sa Sennom te se dosta fanova više sjeća tog incidenta nego impresivne vožnje mladog Irvinea. Njega zapravo nije bilo briga s kim se bori. Ni pred kime nije spuštao glavu, iako to bio veliki Senna za tada mladog i nepoznatog Irvinea. Uvijek je pristajao na izazove i malo kada se bojao. Borio se za svoje mjesto.
U sezonama 1994. i 1995. Irvine je ostao u momčadi Eddieja Jordana. Društvo mu je i dalje pravio Barrichello. Radi sudjelovanja u sudaru četiri bolida na VN Brazila 1994. godine, dobio je zabranu nastupa na tri utrke. Prve bodove sezone je osvojio šestim mjestom na VN Španjolske, nakon što je odradio tu kaznu. Na probleme s ponašanjem na stazi je ponovno upozoren nakon što je u kvalifikacijama za VN Portugala udario Williamsov bolid Damona Hilla. Naime, upozoren je da će u slučaju još jednog sličnog incidenta biti suspendirana njegova super licenca. Sezonu je završio na šesnaestom mjestu u ukupnom poretku sa samo šest osvojenih bodova.
Ni sezona 1995. nije bila ništa bolja za Eddieja. Bilo je tu ponovo sudara, odustajanja, ali i penjanja na pobjedničko postolje, trećim mjestom na VN Kanade. Pred kraj sezone najavio je da odlazi iz Jordanove momčadi, a nedugo zatim je objavljeno kako je Ferrari otkupio Irvineov ugovor te da će od 1996. godine biti momčadski kolega Michaelu Schumacheru u Ferrariju.
U sjeni Michaela Schumachera
Eddiejeva karijera je krenula na bolje prelaskom u Ferrari, gdje će naredne četiri sezone voziti uz Michaela Schumachera.
“Jedino što je bilo loše u cijeloj toj priči je dio gdje mi je momčadski kolega bio upravo Schumacher,“ šalio se na račun svoje situacije Irvine, “Osim njega, nije bilo mnogo vozača koji su bili bolji od mene. Michael je bio s druge planete.“
Eddie je smatrao da bi možda bolje prošao da je za momčadske kolege imao Gerharda Bergera ili Jeana Alesija, ne zato što je smatrao da bi bio bolji od njih, nego zbog toga što je vožnja za Ferrari nešto posebno. U to vrijeme, kada vozite za Ferrari, onda postajete nešto poput rock zvijezde.
„Nevjerojatan je osjećaj postati dio momčadi Ferrarija. Opija. U Italiji jedete besplatno, pijete besplatno. Svi vas poznaju. Biti vozač Formule 1 je jedna stvar, ali biti vozač Ferrarija, to je 10 puta bolje!“
Prve dvije godine u Ferrariju nisu bile sjajne, ni za momčad, ni za Irvinea. Sezonu 1997. je završio tek na sedmom mjestu u ukupnom poretku, a radi problema s kralježnicom, za 1998. je dizajnirano posebno sjedalo u bolidu za njega. Nešto boljim rezultatima nego prethodne sezone, Irvine je sezonu završio na četvrtom mjestu, osvojivši 47 bodova.
Irvine je pravu priliku u Ferrariju dobio kada je nesreća na Silverstoneu stavila Schumachera izvan utrkivanja tijekom sezone 1999. Eddie je prvu pobjedu u karijeri u Formuli 1 osvojio na otvaranju sezone, pobijedivši na VN Australije i po prvi put u karijeri je poveo u poretku za naslov svjetskog prvaka. Niz dobrih nastupa vozači Ferrarija su okrunili na VN Monaka dvostrukom pobjedom. Eddie je završio na drugom mjestu, iza Michaela. Na VN Velike Britanije Schumacheru su otkazale kočnice pri velikoj brzini, te je udarcem u zid u Stowe zavoju pretrpio lom desne noge. Logično, Irvine je postao prvi vozač momčadi. Momčadski kolega mu je u tom periodu bio Finac Mika Salo.
Irvine je pobijedio na naredne dvije utrke i ponovo poveo u poretku za svjetskog prvaka. Pred kraj sezone je najavljeno kako se Irvineova karijera u Ferrariju privodi kraju i kako će već iduće godine voziti za Jaguar, momčad koja je kupila Stewart Grand Prix. Za pretposljednju utrku sezone, VN Malezije, Michael se vratio i nesebično pomogao Irvineu da pobijedi svoju četvrtu utrku te sezone i zaradi još jednu dvostruku pobjedu za momčad. Radi tehničkih nepravilnosti, oba bolida Ferrarija su diskvalificirana iz rezultata utrke, ali je odluka već sutradan poništena, te je borba za naslov otišla u zadnju utrku sezone. U Japanu je Irvine patio već u kvalifikacijama, startao je s petog mjesta, a utrku završio na trećem. Naslov svjetskog prvaka je izgubio od Mike Hakkinena, za samo dva boda. Kao utješna nagrada bila je konstruktorska titula za Ferrari, kojoj je mnogo doprinio Irvine, prva nakon 16 godina čekanja.
Početak kraja
Još tri sezone do kraja karijere u Formuli 1, Eddie Irvine je proveo vozeći za Jaguar. Po njegovom dolasku u Jaguar, nekadašnji svjetski prvak Jackie Stewart je rekao kako od njega očekuje velike stvari nakon što se izvukao iz sjene prvog vozača Ferrarija. Međutim, u Jaguaru nije krenulo dobro. Prve dvije utrke je odustao, a naredne tri je završio bez bodova. Prve bodove sezone je osvojio tek na VN Monaka, završivši na četvrtom mjestu. Čitava sezona je bila obilježena odustajanjima iz raznih razloga, pa čak i radi upale slijepog crijeva. Sezonu je završio sa samo četiri boda, na tek trinaestom mjestu u poretku vozača.
Čelnici momčadi su ga već naredne sezone pokušali prodati nazad u Jordan, ali Irvine nije prihvaćao ponudu. Irvine je inzistirao na ostajanju u Jaguaru i pomaganju momčadi da postane konkurentnija. Nešto bolji nego prethodne sezone, osvojio je šest bodova, i završio sezonu na dvanaestoj poziciji.
Tijekom posljednje sezone u Jaguaru i u Formuli 1, Eddieju je u Jaguaru društvo pravio Pedro de la Rosa. Prvu utrku sezone, VN Australije, Irvine je završio na četvrtom mjestu, pa se činilo kako bi situacija mogla biti bolja nego ranije. Do VN Monaka je skupio još nekoliko bodova, a potom je uslijedilo sedam uzastopnih odustajanja. Zadnji put se na podij popeo na VN Italije, doduše na najnižu stepenicu. Sezonu, i karijeru, je završio na devetom mjestu u poretku vozača, s osam osvojenih bodova.
Poslije i izvan Formule 1
Irvineov život nakon Formule 1 nije nimalo dosadan. Izvještavao je za različite automobilističke radio emisije, a bio je i uhapšen zbog prebrze vožnje bez dozvole. Uz jamčevinu je pušten. Pojavio se u hollywoodskoj komediji „Prince and me“, koju je i producirao. Imao je i svoju emisiju na Sky One kanalu.
Ulaganjem u nekretnine postao je milijunaš još prije ulaska u Formulu 1, posjedujući imovinu u cijelom svijetu. Prema popisu najbogatijih iz travnja 2006. godine, Irvine je bio peta najbogatija osoba u Sjevernoj Irskoj, kada se njegovo osobno bogatstvo procjenjivalo na približno 160 milijuna funti. Vlasnik je Eddie Irvine Sports organizacije.
Do ozljede noge, bio je dio ITV Soccer Aid-a, programa koji se sastojao od nogometne utakmice Engleske protiv Svijeta, u svrhu pomoći UNICEF-u.
S obzirom na to da je dolazio iz Sjeverne Irske, Irvine je imao Britansku putovnicu, ali mu je vozačku licencu izdala Republika Irska. Kako je prema pravilima FIA-e propisano da vozači voze pod zastavom države čiju putovnicu imaju, a ne one čiju nose licencu, Irvine je bio Britanac u Formuli 1. Nekoliko puta je došlo do greške, pa su Irvineu pisali da je vozač koji dolazi iz Republike Irske, pa se iza njega na podiju nakon nekoliko utrka vijorila irska trobojnica. Nakon VN Argentine 1997. godine i prijetnji koje su dobili članovi njegove obitelji, Irvine je inzistirao da se ističe politički neutralna zastava s djetelinom. Pravila FIA-e to nisu dozvolila, te kako je imao britansko državljanstvo, za njega se isticala i britanska zastava.
“Ja sam Irac,“ objašnjavao je Irvine, “Imam britansku putovnicu, ali kada si iz Irske, sjeverne ili južne, Irac si. Britanac… To je nekako neodređeno.“
U konačnici, ostaje nam da čestitamo rođendan gospodinu Eddieju Irvineu, čija je karijera u Formuli 1 bila sve, samo ne dosadna. Bilo bi lijepo da je uspio osvojiti naslov prvaka, ali kockice se tada nisu posložile. I sam je, više puta, priznao kako bi bilo lijepo da je uspio, ali kako je jednostavno bilo drugih koji su, tada, bili bolji od njega.
Izvor: GP1.hr
