Jedan od najvećih umova u povijesti Formule 1 rođen je 23. studenog 1954. godine u Engleskoj. Rossu Brawnu možemo za diskusiju dodati epitet i jednog od najjačih umova u ovom sportu jer njegovi ogromni uspjesi su uvelike proizlazili iz strpljivog, detaljno proučenog i psihički stabilnog okruženja kojeg je sam kreirao i nastojao ostaviti sljedećim generacijama. Neki su upravo to odlično iskoristili, prvo Ferrari u manjoj mjeri, a zatim i Mercedes, ali u ogromnoj mjeri.
“Morate imati proces poboljšavanja cijelo vrijeme; poboljšanje dolazi samo kada imate uspostavljen sustav koji vam omogućuje da to radite cijelo vrijeme”, glasi jedna od glavnih Rossovih teorija o postizanju uspjeha.
Još u dječačkim danima se zaljubio u utrkivanje i tehničke aspekte motosporta pošto je često posjećivao lokalni stadion na kojem su se održavale utrke raznih kategorija. Školovanje je bazirao na inženjerstvu i mehanici, započevši tesati zanat u državnoj upravi za atomsku energiju, a tijekom karijere, počasni doktorati stizali su kao na traci.
Oglas Franka Williamsa
U mjestu Reading, Frank Williams je upravo tražio osoblje, mehaničare prvenstveno, za svoju novoosnovanu momčad. No prije toga, Ross je već imao malo iskustva u motosportu radeći za slavni March. Ubrzo se probio kod Franka i stigao do viših pozicija u istraživanjima i razvoju, konkretno radeći u zračnom tunelu.
Zatim je s Neilom Oatleyem razvijao Loline bolide koji su slabo dolazili do izražaja zbog slabašnih Hartovih i Fordovih motora, pored tada zastrašujućih TAG-Porschea i Honde. Unatoč tome, ti bolidi su navodno bili među najboljima u pogledu upravljanja, prema pričama u paddocku. Brawn je karijeru nastavio u Arrowsu, a zatim je Jaguaru dizajnirao pobjednički auto za World Sportscar klasu.
Benetton i nuspojave u najgorem mogućem trenutku
Ross je u Benettonu bio tehnički direktor momčadi, ostvarivši odlične rezultate s Michaelom Schumacherom, tj. s Roryem Byrneom u stvaranju iznimno upravljivog B194 bolida. Njegova direktna suprotnost u toj momčadi, bilo karakterno, bilo namjerama i iskustvom, bio je Flavio Briatore. A gdje je Flavio, povijest nas uči, ima i mutnih poslova.
Ovdje se Ross morao po prvi puta upustiti u ono što je najmanje želio – politiku, a trenutak nije mogao biti gori zbog smrti Ayrtona Senne. No, kako je svemu pristupio sustavno i strateški, nije si dopustio da se opeče u tom okrutnijem djelu Formule 1. Pošto je Ross u Benettonu 1994. i 1995. osvojio sve što se trebalo osvojiti, konkurencija nije mogla dopustiti da sve prođe tako glatko. Prema Rossovim nagađanjima, Ferrari se najviše žalio na legalnost Benettonovih bolida, sumnjajući na korištenje elektroničke kontrole proklizavanja, pa su crne kutije bolida po nekoliko puta išle na dodatna vještačenja i analize. Koliko je Ross držao konce u rukama, dokazao je i njegov kratkotrajni odlazak na odmor usred kojeg je, “smotani” Flavio, bio na pragu dogovora nagodbe s FIA-om. Takva nagodba bi značila priznavanje nelegalnosti bolida i gubitak bodova, ali Rossu to nije bila niti opcija, pošto je znao da je bolid u potpunosti legalan, a ni FIA na kraju nije mogla dokazati suprotno.
Ovdje je Ross zavolio i Michaela Schumachera. Rekao je da razumije sve njegove “prljave” poteze kojima je nastojao osvojiti naslove prvaka. Međutim, na Michaelov odlazak Ross nije mogao puno utjecati zbog, opet se vraćamo na Flavija Briatorea, igra i igrica oko plaća i nepoštenosti u odnosu na novčana primanja, koja su se povlačila još od tadašnjeg drugog vozača u Benettonu, Ricarda Patresea. Flavio je upropastio moguće odlične rezultate Benettona 1996. godine. Ross Brawn je s ostatkom momčadi fokusirao rad na novi i neiskorišteni talent Jeana Alesija, a Briatore je napravio najgoru moguću stvar – doveo Gerharda Bergera.
“Jean je veliki talent koji je bio potreban momčadi i uz malo uspješnog usmjeravanja, bilo bi odličnih rezultata. No, jedan od Gerhardovih ciljeva bio je i zeznuti Jeana, a to mu je i uspijevalo”, opisao je Brawn propuštene prilike narušene radi prijašnjeg odnosa vozača još iz doba Ferrarija.
Schumacher je tako otišao u Ferrari, a slabost Rossa na Michaela iskoristio je Schumacherov menadžer Willi Weber, koji je u Monacu nagovorio Rossa da barem malo popriča s Jeanom Todtom. Brawnu je politika ovdje dodatno zakomplicirala stvari kada mu je Tom Walkinshaw prijetio prije potpisanim ugovorima na temelju kojih je morao raditi za njega, no to na sudu nije prošlo.
Talijanska bajka
Za sezonu 1997. godine, Brawn je došao za Schumacherom u Ferrari. Ubrzo je shvatio da u Italiji postoje tri religije, od kojih su dvije nogomet i Ferrari. Divio se predanosti i tradiciji Ferrarijevih radnika, te načinu na koji su ga tretirali gdje god da se pojavio. U Ferrariju je primijenio psihologiju s kojom je nastojao dati do znanja svim radnicima da je i on jedan od njih te da nema nikakvog straha od, tipično za talijansku kulturu, straha od il commendatorea, presidentea ili sličnih “titula” višeg menadžmenta. Bilo mu je nepojmljivo kolikoj su sramoti izložili jednog radnika indirektno krivog za odustajanje u utrci.
Nakon dvije godine “poslagivanja i remonta”, Ross je kao tehnički direktor u Ferrariju bio dio dream teama koji će obilježiti početak novog tisućljeća. Prva titula bila je 1999. za konstruktorski naslov, a zatim je uslijedio dvostruki niz do 2004. godine. Brawnova filozofija racionalne odgovornosti najbolje se vidjela početkom 2005. i naglom promjenom pravila za izmjenu guma. Brawnu je bilo jasno da se Ferrari nastoji na neki način usporiti radi totalne dominacije koja dovodi u pitanje gledanost sporta, a lukavi pojedinci znali su gdje treba “udariti”. Tako Ross nije dopustio da se prstom upire u Bridgestone koji nije imao odgovor na Michelinove gume, već je tjerao cijeli kolektiv na rješavanje problema i nove izazove. Krajem 2006. Ferrari je s Bridgestoneom donekle pohvatao konce i konkurirao za naslov prvaka s Michaelom Schumacherom, no Fernando Alonso i Renault su odradili bolji posao.
Krajem 2006. Ross napušta Ferrari. Plan je bio dopustiti da se i ostali mlađi inženjeri probiju do važnijih uloga i položaja u momčadi, a zatim vratiti Brawna u momčad. Ipak, Ross je odbio ponudu Ferrarija kao šefa momčadi, te džentlmenski ostavio mjesto za Stefana Domenicalija. Kimijeva titula 2007. je također uvelike bila pod utjecajem Brawna, pošto je svojim odlaskom, kako je i obećao, nastojao ostaviti sve najbolje nakon odlaska.
“Ne žalim radi odlaska. Jean i Luca su me nagovarali da ostanem i nisu shvaćali logiku mojeg odlaska. Deset godina zajedno je lijep period, ja sam nastojao stvoriti radnu okolinu koja će funkcionirati i bez mene”, objasnio je Ross svoj odlazak iz Ferrarija.
Honda – uspješna potraga za novim izazovima
Krajem 2007. objavljeno je da se Ross Brawn pridružio Hondi kao novi šef momčadi. Ipak, krajem 2008. japanska velesila auto i moto industrije odlučila se povući iz Formule 1. Bilo je to veliko razočaranje za Brawna pošto je znao za veliki potencijal već spremnog bolida za 2009. godinu.
“Morali smo cijeloj momčadi objasniti kako je ova odluka Honde užasna, ali ako se nećemo ubijati od posla sljedeća tri mjeseca, mogli bi nas potpuno zatvoriti. Odaziv ljudi i predanost poslu bio je fascinantan”, objasnio je Ross kako je nastojao motivirati momčad u teškim trenucima.
Prema riječima Rossa, menadžment Honde je odlučio izaći u susret spašavanju radnih mjesta, a prema njihovom kodeksu, bilo ih je i sram što su Rossa iznevjerili nakon samo godinu dana posla. Brawn je s Nickom Fryom predstavio Hondi moguće ishode povlačenja iz sporta, a zatim su sami krenuli u traženje mogućih sponzora za novu sezonu. Nakon prevaranta iz Grčke i čudnih oligarha iz Rusije, odlučili su sami uložiti u momčad i krenuti u novu sezonu. Bila je to u konačnici mješavina vlasništva, a Ross je imao najveći udio. Sponzori su se počeli pojavljivati nakon odličnih rezultata, no nije sve prošlo bez problema, jer je Virginov Richard Branson imao skrivene namjere.
Novoj momčadi, Brawn GP, sada je trebao motor. Ferrarijev nikako nije odgovarao šasiji Brawn BGP 001, a svoju tajnu namjeru i dobru želju ovdje je iskazao Mercedesov Norbert Haug. Na prekretnici, tj. skorom prekidu suradnje McLarena i Mercedesa, Haug je prepoznao potencijal moguće buduće vlastite Mercedesove momčadi, što je i osobno uvijek potajno potencirao i želio. Jedina komplikacija iz vrha štutgartskog menadžmenta bila je da se motori moraju odmah platiti unaprijed, što je Brawn i učinio.
Uslijedila je jedna od najljepših priča u povijesti Formule 1. Tek osnovana, na brzinu sastavljena i upogonjena momčad, dominirala je 2009. godine, te s Jensonom Buttonom osvojila dvostruku krunu. Ross je odlično procijenio mogućnosti bolida i shvatio kakva bi bila šteta ne nastupati s ovom momčadi.
Postavljanje temelja za novu dominaciju
Snovi Norberta Hauga su se itekako ostvarili. Mercedes krajem 2009. kupuje momčad Rossa Brawna, a on je ostao i dalje šef momčadi. Michael Schumacher vratio se iz mirovine, a navodno je i jedan od razloga bio upravo Ross Brawn koji, kako smo već napisali, kaže da jedini razumije Michaelove poteze i namjere, a je ovo bilo njihovo posljednje druženje u sportu.
Prvi konkretan rezultat za momčad pojavio se pobjedom na VN Kine 2012. godine. Kako se kasnije ispostavilo, bio je to nagovještaj buduće sile i dominacije u Formuli 1. Ross je napustio Mercedesovu momčad krajem 2013. godine uslijed nesporazuma oko njegove uloge u momčadi.
“Imaš nekoliko izazova, a najveći od njih je političko održavanje dominacije na stazi”, savjetovao je Ross Wolffa prilikom odlaska iz Mercedesa.
Neizbježne političke vode
Nakon niza godina aktivnog sudjelovanja na utrkama i osvojenih 19 naslova prvaka, Ross je 2014. godine najavio odlazak iz sporta, te tako prekinuo i glasine o mogućem angažmanu u McLarenu. Početkom 2017. godine imenovan je tehničkim direktorom Formule 1.
Izvor: GP1.hr
