Proteklih deset sezona obilježila su dva vozača – Lewis Hamilton i Sebastian Vettel. Njih dvojica su odnijeli devet titula, a jednu je “ukrao” Nico Rosberg. I dok je Hamilton u naletu i djeluje nepobjedivo, Vettel djeluje pomalo izgubljen i rastresen, poput djeteta kojem otmete najdražu igračku pa onda u silnoj želji da je ponovno vrati napravi još veću štetu.
Sebastianov polagani pad je počeo s novom turbo-hibridnom erom 2014. Prethodne četiri trijumfalne sezone su odjednom pale u zaborav, sva euforija i slavlje koje se nakupilo krajem 2013. odjednom je isparilo i u prvi plan su izbili nervoza, strah i nemoć. A sve to kao da je sam Sebastian predviđao još tamo nakon utrke u Austinu 2013., kad je nakon osme pobjede zaredom putem momčadskog radija rekao:
“Nemam riječi… Nemam riječi. Moramo upamtiti ove trenutke. Ništa ne garantira da će oni trajati vječno. Uživajmo u ovome koliko god možemo.”
Zatim je došla 2014. Došao je mladi momčadski kolega željan uspjeha i dokazivanja uz četverostrukog i tada aktualnog svjetskog prvaka. Vettel je ostao poražen i sezonu je okončao bez pobjede, i u tako demotivirajućem okruženju bira otići u Ferrari sa snom o ponavljanju uspjeha svog velikog uzora i Ferrarijeve legende Michaela Schumachera. I nekako je sve išlo u tom pravcu, uspjeh kroz prve četiri sezone u Ferrariju je bio skoro sličan kao i Michaelov u njegove prve četiri sezone – tri pobjede u debitantskoj sezoni, malo lošija druga sezona i viceprvak u trećoj sezoni. Četvrta Sebastianova sezona nije toliko usporediva sa Michaelovom jer je Michael nekolike utrke izbivao zbog slomljene noge nakon nesreće u Silverstoneu, no razlike u brzini bolida između Ferrarija i McLarena u 1999. te Ferrarija i Mercedesa u 2018. su bile više-manje slične.
Ako bi se i dalje vodili ovim Schumijevim “pravilom petoljetke”, prošla sezona (peta Vettelova u Ferrariju) je trebala biti trijumfalna. Čak je i uvod u sezonu bio sličan – poraz i gubitak titule od sezone ranije je trebao biti veliki motiv za uzvraćanje udarca Mercedesu (u Michaelovom slučaju McLarenu), a dolazak novog momčadskog kolege Leclerca (2000. je nakon četiri sezone otišao Irvine, a došao Barrichello) trebala je donijeti dodatnu dozu energije i pokrenuti ekipu.
No, postojala je jedna velika razlika između te dvije situacije. Barrichello je onda došao u Ferrari nakon sedam sezona u momčadima sredine poretka i bio je toliko željan mjesta u top momčadi makar pod cijenu da s vremena na vrijeme bude vodonoša Schumacheru. S druge strane, Leclerc je nakon debitantske sezone došao u Ferrari, željan dokazivanja pored iskusnijeg momčadskog kolege. Uz to, pobijedi li ga nakon sezone (u čemu je uspio), sebi još više podiže vrijednost. Slična situacija kao i u Red Bullu 2014. nakon dolaska Ricciarda. Na ruku Vettelu ne ide ni vijest o čvršćim vezama između Leclerca i Ferrarija nakon što je Leclerc produljio ugovor s momčadi do 2024., čime vodstvo Ferrarija jasno daje do znanja kako je Charles budući vođa ekipe.
Sebastian je htio ponoviti Schumachera, a sve su izgledi da je ponovio Alonsa – bivši prvak sa željom da bude ponovno prvak i vrati titulu u Maranello, no stint u Ferrariju je samo pokvario njegovu statistiku. Budimo iskreni, ni politička situacija u momčadi mu nije išla na ruku. Nedostajalo je stabilnosti u čelu momčadi, česte kadrovske promjene i uplitanje političkih interesa (tipično za talijane) samo je otežalo situaciju za Sebastiana. Schumacher je u svoje vrijeme uživao punu potporu vodstva momčadi, dok je tandem Di Montezemolo – Todt – Brawn momčad uspjevao držati dovoljno daleko od političkog utjecaja. I naravno, najbitnije, u Schumacherovo vrijeme nije bilo promjena među ključnim ljudima na čelu ekipe.
Uz svu ovu negativnu energiju, Sebastian je počeo griješiti. Sve je počelo u slavnoj utrci u Hockenheimu 2018. Nakon toga nikako da mu krene. U svojoj petoj sezoni, 2019., ponovio je svoj najgori plasman u zadnjih deset sezona – peto mjesto, isto kao i 2014., i također to je bila druga sezona od njih deset u kojoj je izgubio od momčadskog kolege (kao i 2014.). Dok je nakon 2014. otišao iz momčadi pognute glave nakon poraza, ovaj put je ostao u ekipi s istim momčadskim kolegom. I upravo ova sezona će biti pravi test njegovih sposobnosti i mentalne snage.
Mora biti potpuno spreman kako bi dokazao svima da one četiri titule nisu slučajne, da ih nije ostvario samo zbog Adriana Neweya i jakog bolida. Uspije li “razbiti” Leclerca na stazi, a još pritom osvojiti i titulu prvaka, dokazat će da nije slučajni prvak. Na kraju krajeva, ako i ne bude prvak nego borbu za naslov dovede do zadnje utrke sezone te eventualno tijesno izgubi naslov od Mercedesovog vozača (ipak ne bi otpisivao ni Bottasa, koliko god to nekome zvučalo smiješno i preoptimistično) za njega bi isto bilo vrlo dobro. No, nakon ovoliko godina provedenih u Ferrariju, Tifosi ne očekuju ništa manje od naslova prvaka. To bi ga lansiralo među legende momčadi, što može i treba biti odličan motiv za njega.
Mnogi su ga već otpisali, ali bez razloga. Kako sam naveo, nema dovoljno jaku potporu unutar momčadi, sve veću pažnju dobiva Leclerc, na ruku mu prošle sezone nije išao ni koncept bolida s kojim je dosta vremena muku mučio (kako je sam jednom prilikom rekao, zadnji bolid koji je bio napravljen potpuno prema njegovom stilu vožnje je onaj iz 2017.). Zbog svega navedenog, 2020. će biti velika prekretnica za Sebastiana. Velike su šanse da mu je ovo posljednja sezona u Ferrariju, veliki je pritisak na njegovim leđima. Prioritet mu mora biti mentalni trening, jer je očito postao mentalno vrlo labilan. Da, pred kamerama i u intervjuima je dosta filozofski nastrojen, posebno u porazu, no ukoliko sve to ostaje samo na tim izgovorenim riječima a ne radi na jačanju svoje psihe tada će samo nastaviti klonuti. On je dovoljno sposoban popraviti situaciju, a hoće li u tome uspjeti možda doznamo već u prvih nekoliko utrka nove sezone.
Izvor: GP1.hr
