Brojne su momčadi prošle kroz Formulu 1. Neke su ostavile duboki trag i obilježile pojedina razdoblja sporta, a nekih se teže prisjetiti, pa čak i onim najzagriženijim ljubiteljima oktanskog cirkusa. Postoje momčadi čije ime izaziva posebnu emociju. Ne zato što su njihovi vozači nizali pobjede i titule, nego zato što su usprkos svim rezultatskim i financijskim nedaćama koje su ih pratile davale svoj maksimum i uporno se trudile iz sezone u sezonu držati korak s najboljima, a po mogućnosti i oteti im poneki bod. To su vječni autsajderi koji savršeno utjelovljuju olimpijsko geslo: Važno je sudjelovati. Jedna od takvih momčadi bio je i Minardi.
Talijanska momčad 21 je sezonu trajala u najjačem automobilističkom natjecanju. Upravo zbog te dugovječnosti i rezultatskih neuspjeha Minardi je vlasnik nekih neslavnih rekorda. Momčad su s najviše utrka bez pobjedničkog postolja, a po broju utrka bez ostvarene pobjede ispred njih je samo Arrows. U 340 utrka osvojili su tek 38 bodova, iako bi ta brojka prema današnjem sustavu bodovanja bila znatno veća. Nisu zabilježili niti jedan pole position, a jedini start u prvom redu ostvario je Pierluigi Martini na VN SAD-a 1990. godine. Martini je također zaslužan i za jedinu utrku u kojoj je Minardi vodio nakon nekog kruga, a to se dogodilo sezonu ranije na VN Portugala. Tri puta su vozači Minardija ciljem prolazili četvrti: dva puta Martini, a jednom Christian Fittipaldi.
Zbog obiteljske atmosfere u momčadi, pristupačnosti i velike strasti prema sportu Minardi je bio omiljen među navijačima, a cijenili su ih i rivali. Njihov dizajn bolida često je bio hvaljen, a slabi rezultati pripisani su nedostatku sredstava i snage motora. Pozitivnu sliku o momčadi stvarala je i njihova politika odabira vozača. Odupirali su se angažmanu vozača koji sa sobom donose sponzore, a davali su priliku talentiranim vozačima koji su prošli ispod radara velikih momčadi jer nisu ostvarivali značajne rezultate u nižim kategorijama. Bili su odskočna daska i za brojne domaće vozače, pa gotovo da i ne postoji talijanski vozač iz toga doba koji jedan dio svoje karijere nije proveo u Minardiju. Iako vozeći za momčad iz Faenze nisu postigli značajnije rezultate, u Minardiju su ponikli brojni uspješni vozači. Najznačajniji među njima zasigurno je dvostruki svjetski prvak Fernando Alonso, a svakako vrijedi spomenuti i one koji su kasnije pobjeđivali u utrkama, a to su: Alessandro Nannini, Giancarlo Fisichella, Jarno Trulli i Mark Webber. Što se tiče ostalih kategorija, u IndyCaru su uspješni bili Alessandro Zanardi, Justin Wilson i Christian Fittipaldi, dok su 24 sata Le Mansa osvajali Michele Alboreto i Marc Gené.
Kako je sve počelo? Povezanost obitelji Minardi i automobilizma seže u 1927. godinu kada je otvorena Fiatova prodavaonica u Faenzi. Vlasnikov sin Giovanni Minardi natjecao se u automobilima vlastite izrade krajem 40-ih u dvadesetom stoljeću. Obiteljsku tvrtku naslijedio je Giancarlo Minardi te se tijekom sedamdesetih godina natjecao u Formuli 2 s momčadi pod imenom Scuderia Everest, gdje je surađivao s Giancarlom Martinijem, stricem budućeg vozača Pierluigija. Zahvaljujući sredstvima poznatog talijanskog poduzetnika Piera Mancinija, Minardi je 1979. godine osnovao konstruktorsku momčad pod svojim imenom, koja se idućih 5 sezona natjecala u Formuli 2. Najznačajniji rezultat ostvario je Michele Alboreto pobjedom u Misanu 1981. godine. Giancarlo Minardi odlučio je kako će se od 1985. godine natjecati u Formuli 1. U prisjećanju na svoju prvu utrku u Formuli 1 jednom je prilikom izjavio:
„Bio je petak ujutro, 5. travnja 1985. godine. Svakome tko se bavi automobilizmom osnovni je cilj natjecati se u Formuli 1. Mi smo u tome uspjeli, bio je to lijep dan. Mislim da je taj dan u Brazilu bio najbolji u mojoj karijeri bavljenja automobilizmom.“
U prvoj sezoni u Formuli 1 Minardi je trebao pokretati Motori Moderni, no bolid nije bio spreman na vrijeme pa su prve dvije utrke odradili s Cosworthowim DFV motorom. Pierluigi Martini bio je jedini Minardijev vozač te sezone, a najbolji plasman bilo mu je osmo mjesto na VN Australije, u zadnjoj utrci sezone. Ni sljedeće dvije sezone nisu donijele značajan napredak. Momčad su pratila brojna odustajanja, a u sezoni 1986. Andrea de Cesaris i Alessandro Nannini samo su po jednom uspjeli završiti utrku, obojica na VN Meksika. U sezonu 1988. krenuli su s Cosworthowim motorom. Nakon prvih pet neuspješnih utrka u momčad se vratio Pierluigi Martini te odmah u svojoj prvoj povratničkoj utrci u Detroitu osvojio šesto mjesto i prvi bod za Minardi u četvrtoj sezoni u Formuli 1. Sljedeća sezona bila je uspješnija, a u Silverstoneu se prvi put dogodilo da su oba Minardija završila utrku u bodovima. Martini je osvojio peto mjesto, a njegov momčadski kolega Luis Perez-Sala šesto. Martini je u Estorilu ponovio peto mjesto, preuzevši u jednom trenutku i vodstvo u utrci. Tu sezonu obilježio je povratak Pirellija u Formulu 1, a Minardi je bio jedna od momčadi koja je vozila na njihovim gumama. Zahvaljujući posebnoj mješavini Pirellijevih guma, Martini je u prvoj utrci iduće sezone osigurao drugu startnu poziciju, no momčad je tu sezonu odradila bez osvojenog boda.
U sezoni 1991. momčad je motorom opskrbljivao Ferrari, što Giancarlo Minardi smatra još jednim velikim uspjehom. Pierluigiju Martiniju je društvo u boksu pravila još jedna talijanska nada, Gianni Morbidelli. Martini je u Imoli i Estorilu osvojio dva četvrta mjesta, što je bio najviši plasman vozača Minardija dotad. S tih šest bodova momčad je osvojila sedmo mjesto u konstruktorskom poretku, što će i ostati najviši plasman Minardija u jednoj sezoni Formule 1. Uslijedilo je nekoliko relativno uspješnih sezona u kojima su bodove za Minardi osvajali: Christian Fittipaldi, Fabrizio Barbazza, Pierluigi Martini, Michele Alboreto i Pedro Lamy. Najuspješniji je bio Fittipaldi koji je na startu sezone 1993. osvojio četvrto mjesto na stazi Kyalami, do danas posljednjoj održanoj VN Južne Afrike.
Drugu polovicu devedesetih godina obilježile su česte promjene vozačke postave, proizvođača motora i dobavljača guma. Iskustvo u Formuli 1 u Minardiju su tada stjecali Giancarlo Fisichella, Jarno Trulli i Luca Badoer, dok je u upravljačkim strukturama momčadi jedno vrijeme boravio Flavio Briatore. Jedini bod za Minardi u tom je razdoblju osvojio Marc Gené, na stazi Nürburgring na VN Europe 1999. godine. Momčad se našla u vrlo teškoj financijskoj situaciji te su bili prisiljeni promijeniti svoju dugogodišnju politiku. Doveden je Argentinac Gaston Mazzacane koji je sa sobom donio sponzorski novac televizijske postaje Pan-American Sports Network. Ni to nije bilo dovoljno pa je Minardi bio prisiljen prodati momčad australskom poduzetniku Paulu Stoddartu. Stoddart je spojio Minardi sa svojom Formula 3000 momčadi European Racing. U sezoni 2001. za momčad su nastupali Tarso Marques i Fernando Alonso. Iako bez osvojenog boda, Španjolac je ostavio odličan dojam te je iduće sezone prešao u Renault i postao njihovim testnim vozačem, dok je Brazilca zamijenio Malezijac Alex Yoong, još jedan sponzorski vozač. Iduće sezone jedine bodove osvojio je novak Mark Webber na otvaranju sezone na domaćoj VN Australije.
Minardijevo vrijeme u Formuli 1 ipak se bližilo kraju, a vrijedi izdvojiti još nekoliko značajnih trenutaka. Na kaotičnoj VN Brazila 2003. godine Jos Verstappen je u jednom trenutku preuzeo vodstvo u utrci, no ubrzo je izletio sa staze. S obzirom na to da je utrka prekinuta nakon tri četvrtine odvoženih krugova, Stoddart je tvrdio kako je u njegovu bolidu bilo dovoljno goriva da se do kraja utrke bori za pobjedu. Sezonu kasnije za Minardi su nastupali Gianmaria Bruni i Zsolt Baumgartner, a potonji je osvojio jedini bod na VN SAD-a. Sezona 2005. bila je posljednja Minardijeva sezona u Formuli 1. Obilježila ju je borba na začelju s posrnulim Jordanom, a sve je kulminiralo na kontroverznoj VN SAD-a. U izravnoj borbi za predzadnju poziciju konstruktorskog poretka vozači Jordana bili su uspješniji, dok su Christijan Albers i Patrick Friesacher osvojili posljednjih sedam bodova za Minardi u Formuli 1. Tako je ovo postala tek druga utrka u kojoj su oba vozača Minardija osvojila bodove. Bio je to Minardijev labuđi pjev u Formuli 1 jer je nekoliko mjeseci kasnije momčad prodana Red Bullu.
Među navijačima je pokrenuta peticija za očuvanjem Minardijeva imena, no bila je neuspješna i novi vlasnik je preimenovao momčad u Scuderia Toro Rosso. Time je nekadašnji Minardi postao rezervna momčad Red Bulla, odnosno poligon za mlade vozače koji bi jednoga dana trebali završiti u matičnoj momčadi. Iz te perspektive Toro Rosso je odradio prilično dobar posao. Postao je odskočna daska za nekolicinu uspješnih vozača, a među njima su: četverostruki svjetski prvak Sebastian Vettel te osvajači velikih nagrada Daniel Ricciardo i Max Verstappen. U posljednje vrijeme za obje su momčadi vozili i: Daniil Kvyat, Pierre Gasly i Alexander Albon. Znakovito, prvi bod za novu momčad osvojio je Vitantonio Liuzzi upravo na VN SAD-a. Sezona 2008. bila je rezultatski najuspješnija u povijesti momčadi. Na kišnoj Monzi Vettel je osigurao prvu najbolju startnu poziciju te ju pretvorio u prvu pobjedu za sebe i za momčad. Bila je to prva pobjeda talijanske momčadi osim Ferrarija nakon više od 50 godina te prva i još uvijek jedina pobjeda netvorničke momčadi pogonjene Ferrarijevim motorom. Tako je Toro Rosso uspio ostvariti pobjedu u Formuli 1 prije matičnog Red Bulla. Sebastian Vettel i Sebastien Borudais donijeli su momčadi na kraju sezone šesto mjesto u poretku konstruktora, što je i dalje jedina sezona koju je Toro Rosso završio ispred matične momčadi. Nakon odlaska Vettela u Red Bull, uslijedilo je desetljeće više ili manje ujednačenih sezona koje je momčad završavala između sedmog i desetog mjesta, a prošle sezone ponovili su najbolje šesto mjesto.
Krajem 2019. godine objavljeno je kako će momčad promijeniti ime u Scuderia AlphaTauri. Taj potez učinjen je kako bi se promovirala Red Bullova istoimena linija odjeće. Za očekivati je da će i pod novim imenom momčad nastaviti sa starim navikama, iako šefovi momčadi Franz Tost i Helmut Marko tvrde kako AlphaTauri neće biti rezervna nego momčad ravnopravna Red Bullu. Ono što je sigurno jest da gubitak imena Toro Rosso navijače nije pogodio ni približno kao gubitak imena Minardi. Sigurno je i to da je Giancarlo Minardi stvorio momčad koja je zauvijek obilježila svijet Formule 1. Mnogim uspješnim vozačima su Minardi i Toro Rosso prvi dali priliku. Odgojili su vozače koji u ovom trenutku zajedno imaju šest naslova svjetskih prvaka i ukupno 114 pobjeda. Hoće li AlphaTauri nastaviti njihovim putem, vrijeme će pokazati.
Izvor: GP1.hr
