VN Japana koja se vozi na legendarnoj Suzuki zbog svega što nam je kroz povijest pružila nesumnjivo pripada u red onih kultnih staza koje svrstavamo uz bok Spa-u, Monzi i drugim velikanima. Staza u Zemlji izlazećeg sunca nerijetko je bila poprištem izravnih borbi za naslov prvaka, ali i staza na kojoj se, posebice uz česte prolome oblaka i prilično ekstremne uvjete, moglo vidjeti doista sve i svašta, nažalost čak i neke tragične scene. Ovogodišnje izdanje unatoč opasnosti od tajfuna i užasnog vremena na kraju je prošlo u, po tom pitanju, i više nego normalnim uvjetima, a otprilike tako protekla je i sama utrka. Podosta pretumbavanja poretka i akcije na pozicijama od petog-šestog do 18. mjesta dalo je utrci određenu dinamiku, no svima nam je jasno da bez pravoga fighta na vrhu dojam uvijek ostaje nekako mlak. Kako fighta na vrhu izuzev u posljednjih pet-šest krugova i nije bilo i dojam je u konačnici ipak tek zadovoljavajući jer nakon uglavnom sterilnog Sočija svi su u Japanu očekivali nešto više.
Dobitnici:
1. Valtteri Bottas – u jeku rasprava i priča o preporođenom Ferrariju, uvijek prisutnom, još malo i matematički novom starom prvaku Hamiltonu te Red Bullovoj uzdanici Maxu Verstappenu u priču je ko iz neba pa u rebra odnekud upao Valtteri Bottas. Možda je doduše to malo preoštra konstatacija jer ovdje nije riječ o vozaču neke od momčadi iz one, kako ju volimo zvati, druge lige već o vozaču Mercedesa i čovjeku koji je uostalom u tekućoj sezoni već upisao dva trijumfa. Ipak, neosporno je kako se među medijima i populacijom koja prati Formulu 1 fokus trenutno vrti oko u početku teksta spomenuta četiri asa pa je Bottasovo uplitanje u ovu priču ipak malo iznenađenje. Doduše, priča bi se vjerojatno i ovoga puta vrtjela unutar njihovog kruga interesa, no očajan start oba Ferrarija, Maxovo odustajanje i Hamiltonov odlazak u boks pred kraj utrke u koji su mnogi sumnjali, doveli su već pomalo zaboravljenog Finca do prilično neočekivanog trijumfa. I mirne savjesti možemo reći u potpunosti zasluženog jer Bottas je nakon odličnog starta i rekli bismo mirne i staložene vožnje tijekom cijele utrke odradio svoje i zasluženo svjetla reflektora nakon prilično uspavanog središnjeg dijela sezone, ponovno usmjerio na sebe.
2. Carlos Sainz – iako to službeno nije, McLarenov je Španjolac barem prema mom skromnom sudu zaslužio epitet vozača dana. Usred taktičkih kombinacija na vrhu, Leclercovog probijanja sa začelja i stalnih borbi između ekipe u središnjem dijelu poretka Sainza smo relativno malo vidjeli, no ono što je odradio bilo je doista jako dobro. Ne samo zbog na kraju odličnog petog mjesta nego i zbog načina na koji je do njega došao. Dva zarađena mjesto u odnosu na start i tek jedno izgubljeno u izravnom dvoboju od nesumnjivo bržeg Albonovog Red Bulla, odrađen dugački stint na mekšim gumama na kojima je praktički do ulaska u boks nizao konkurentna i dobra vremena samo su neki od razloga zbog kojih Sainzu valja skinuti kapu. Nije zanemarivo spomenuti i kako je unatoč samo jednom bolidu u bodovima McLaren upravo zahvaljujući Španjolcu uspio i bodovnu razliku u odnosu na konkurente iz Renaulta zadržati na manje više istoj distanci pa je time ovo još jedan odličan vikend za smooth operatora i vrlo dobar za nesumnjivo sve bolji McLaren.
3. Alexander Albon – Verstappenova upropaštena utrka i rano odustajanje gurnuli su u prvi plan drugu Red Bullovu violinu koja je svoju dionicu u nedjelju odsvirala jako dobro. Vrlo zapažen rezultat na kvalifikacijama gdje je uspio ostvariti vrijeme u tisućinku jednako Verstappenovom bio je naznaka dobroga vikenda koji je u konačnici i potvrđen četvrtim mjestom. Plesao je doduše Albon po rubu kada je u ranoj fazi utrke imao kontakt s Landom Norrisom koji je mogao svakako završiti, no na sreću po Albona završio je tek uz manji nedostatak dijelova na njegovom bolidu. Dobra, prilično uvjerljiva vožnja i isto takav rezultat nešto su što Albonu bez sumnje itekako treba jer priča oko izbora vozača za Red Bullovu momčad svima nam je poznata, a ovakvim izvedbama ona bi za mladog Tajlanđanina mogla imati sretan kraj.
4. Renaulti – malo je reći loše odrađene kvalifikacije, jasna i vidljiva Ricciardova frustracija nakon knock outa u Q1 i tek nešto manje loše Hülkenbergovo 15. mjesto ponovno su bile naznaka još jednog pucnja u prazno za Renault. Ipak, malo spretnim i sretnim razvojem događaja, više zaslugom i dobrim vožnjama i Hülkenberga posebice Ricciarda te u konačnici i kaznama za Leclerca žuti su se bolidi upisali u bodove. Borba s Racing Pointovim i Toro Rossovim vozačima s kojima su se hrvali većim dijelom utrke, kapitalizirana je već spomenutim ulaskom u krug osvajača bodova s oba bolida što je za Renault u ovoj sezoni ipak češće bila iznimka nego pravilo. Nije to sigurno ostvarenje zbog kojega će u Enstoneu teći potoci šampanjca, ali ako uzmemo u obzir Renaultova lutanja i krajnje nestabilnu formu i rezultate, razloga za zadovoljstvo u nekoj mjeri ipak može biti. McLaren je doduše ostao na manje više istoj popriličnoj bodovnoj distanci, no s novim bodovima Renault je u svojoj itekako važnoj borbi za plasman u konkurenciji konstruktora, dobio malo zraka u odnosu na Toro Rosso i Racing Point koji još uvijek prijete.
5. Mercedes – iako smo Bottasa već spomenuli, a Hamiltonovo treće mjesto za Mercedesove pojmove svakako nije rezultat za pamćenje, u pamćenju i povijesti Formule 1 nesumnjivo će ostati upisana nova, šesta uzastopna titula momčadskog prvaka. Za potvrdu naslova četiri utrke prije kraja Srebrnim je strijelama trebalo minimalno 14 bodova viška u odnosu na Ferrari što je i ostvareno pa je u Suzuki potvrđeno ono što se doduše i trebalo tek matematički potvrditi jednu utrku prije ili kasnije. Osim brojnih poklonika trofejne i dominantne Mercedesove momčadi, dugogodišnja dominacija donijela je čini se i dosta hejtera što se moglo vidjeti i po brojnim negativnim pa i uvrjedljivim komentarima napisanim ispod službene objave u sklopu čestitke koja je na službenoj stranici Formule 1 objavljena na društvenoj mreži. Neće u Stuttgartu odnosno Brackleyu previše mariti za to jer bez obzira na brojne manje ili više razumne teorije, činjenica je kako biti dominantan prvak šest godina u nizu, nije postignuće koje je lako ostvariti niti u lokalnom natjecanju kamena s ramena, a kamoli u ovako zahtjevnom i izazovnom sportu. Stoga, Mercedesu idu zaslužene čestitke uz nadu kako će se u sljedećoj sezoni za eventualni novi naslov ipak morati više pomučiti.
Gubitnici:
1. Ferrari – pomalo je čudno talijansku momčad svrstati među luzere u jeku njihove trenutne renesanse u formi i rezultatima, no dojam je kako se nedjeljni nastup u Japanu mogao i trebao odraditi bolje. Zbrka sa zamjenom pozicija i Vettelov kvar u Rusiji, očajan start, Leclercovo oštećenje i u konačnici kazne u Japanu… Ako malo bolje proanaliziramo ovu sezonu ispod koje se već malo po malo podvlači crta možemo lako zaključiti kako je ovakvih i sličnih propuštenih prigoda za momčad iz Maranella bilo podosta. Naravno, svima nam je jasno kako je Formula 1 izuzetno nepredvidiv sport u kojem na dobre, ali i loše rezultate utječe mali milijun faktora, no kako sam i rekao dojam je da se u Ferrariju u dosta utrka pobralo puno manje od onoga što se realno moglo. Jedna takva bila je i ona u Suzuki gdje je Ferrari ponovno pokazao odličnu formu i gdje su uoči utrke imali odlične preduvjete da još malo nabildaju samopouzdanje i poraze Mercedese. Iako Vettelovo drugo mjesto donekle spašava stvar, dojam je kako je ono tek utješna nagrada za ono što se uprskalo već spomenutim lošim startom, Leclercovim problemima i kaznama zbog čega je opet narodski rečeno, promet bio velik, a zarada relativno slaba.
2. Max Verstappen – nakon odlično odrađenog središnjeg dijela sezone odnosno preciznije rečeno završetka onog proljetnog dijela u kojem je Max slovio kao jedini pravi Lewisov konkurent, Nizozemac i Red Bull u nastavku sezone su ipak poprilično posustali. Razlog je tome naravno i Ferrarijeva eksplozija forme koju Red Bull jednostavno ne može pratiti, ali i česte situacije u kojima su Maxu iz ovih ili onih razloga utrke ili na samom startu ili u ranoj fazi debelo kompromitirane. U slučaju VN Japana Verstappen doduše nije na cijelu priču imao nikakav utjecaj jer Leclerc ga je ispucao sa staze i tu je priči manje više bio kraj. Logična odluka o čuvanju pogonske jedinice u situaciji kada se možda mogao nakljucati pokoji bodić razumna je i logična, no nakon dobrih rezultata u Singapuru i Rusiji u Japanu se Nizozemac opet vratio na tanak učinak kakvim je u Belgiji i Italiji započeo drugi dio sezone.
3. Lando Norris – gledajući McLarenovu formu i kapital koji je mladi Britanac imao na startu s pravom se može reći kako je Lando bez većih problema mogao i morao doći do bodova u Suzuki. Kontakt s Albonom koštao ga je podosta jer u ranoj fazi utrke neplanski je morao u boks pri čemu je izgubio hrpu vremena i pao na samo začelje. Nakon toga Norris se uspio probijati kroz svu silu bolida, no kako Suzuka baš i nije staza na kojoj se pretječe najlakše sve je to oduzelo puno truda i prije svega vremena. U jednom trenutku uspio je Lando i doći u krug osvajača bodova, ali uz jedan ulazak u boks viška bolje od 13. mjesta nije u konačnici nije išlo. Možda je gledajući situaciju s određenim odmakom nakon same utrke, u nadmetanju s Albonom McLarenov mladac mogao i trebao reagirati nešto opreznije jer realno gledajući Red Bull bi prije ili poslije prošao naprijed, no ipak rookie Norris je još uvijek u kategoriji onih vozača kojima su ovakve stvari dopuštene pa i očekivane.
4. Alfa Romeo – zbog slabih rezultata, u jednoj fazi prvenstva na zubu smo imali Haas koji je bio čest gost ovoga dijela rubrike jer unatoč tim slabim rezultatima uporno smo očekivali više i bolje od američke momčadi. Haasov preporod nismo dočekali pa su slabi i blijedi rezultati nekako postali konstanta koju nema smisla stalno i iznova naglašavati i spominjati, no mimo očekivanja nezavidno mjesto dežurnog luzera malo po malo preuzima Alfa Romeo. Talijanska je momčad na početku ovogodišnjega prvenstva bila jedno od ugodnijih iznenađenja, osvježenja, otkrića jer iako nisu ostvarivali nekakve spektakularne rezultate, bodovi su dolazili relativno često. Konkretnije i preciznije rečeno Kimijevi bodovi jer 99% osvojenih u prvome dijelu prvenstva osvojio je finski veteran. Nažalost, povratkom s ljetne stanke stvari su se u potpunosti preokrenule jer Kimi u proteklih pet utrka nije upisao niti jedan jedini bod pa je situaciju koliko toliko spašavao malo probuđeni Giovinazzi koji je valjda pritisnut svojom neizvjesnom sudbinom za 2020. uspio malo popraviti svoju formu pa je u Italiji i Singapuru osvojio ukupno tri što je ipak pretanko.
Događanja na stazi:
Nakon ne baš atraktivne, umjetne i uglavnom ne previše omiljene utrke u Sočiju koja je na kraju čak i ispala solidna, svi su s nestrpljenjem očekivali kultnu Suzuku i okršaje na jednoj klasičnoj, zahtjevnoj i prema manje više svim kriterijima atraktivnoj stazi. Kao što sam u uvodu spomenuo, nerijetko ekstremne vremenske prilike ovoga puta nisu začinile i doprinijele atmosferi pa je preostalo da ju zagriju i podgriju akteri na samoj stazi. Djelomično su u tome i uspjeli ali jasno je kako veliku većinu gledatelja ipak ne lože borbe za 12., 13. pa čak ni 6. i 7. mjesto. Oni od kojih se borba očekivala uz svoje probleme i neprilike malo po malo su se rasuli u poretku, odustali ili jednostavno kontrolirali stvari pa smo u cijeloj priči kada je ekipa s vrha u pitanju vidjeli uzbudljivi start, kontakt Leclerc – Verstappen i u konačnici Lewisove napade na Vettela. Bilo je tu doduše i nešto taktičkih igrica i neizvjesnosti o Lewisovom posljednjem ulasku u boks i Ferrarijevoj taktici, no sve u svemu mogli bismo reći kako je u konačnici sve skupa bilo (tek) dobro.
Neizvjesnost:
U prethodnoj rubrici spomenuti su neki događaji kako na samoj stazi tako i u boksovima koji su nas djelomično držali našpananima, no realno gledajući stvari su na vrhu već nakon prvih par krugova bile manje više jasne. Max i Leclerc otpali su iz priče, Bottas je vozio neku svoju utrku pa je ostalo tek vidjeti i procijeniti kako će se stvari razviti u taktičkom pogledu odnosno hoće li se o pobjedniku odlučivati izvan staze. Iako su mnogi sumnjali u Lewisov ulazak u boks, on se na posljetku dogodio, Ferrari je svoje namjere otkrio već prilikom prvog ulaska u boks pa je osim borbe za drugo mjesto u završnici utrke u vrhu sve bilo manje više poznato. Stvar su začinili uglavnom Renaultovi, Racing Pointovi pa i Toro Rossovi vozači koji su se većim dijelom utrke pretumbavali po poretku i tako uz još ponekog entuzijasta dizali atmosferu pa je ako ništa drugo barem u tom središnjem dijelu priča bila otvorena do samoga kraja čime je i opći dojam ipak ostao nešto bolji.
Izvor: GP1.hr
