„Brži si od svih, zašto jednostavno ne odustaneš?“. To pitanje uputio je Sid Watkins Ayrtonu Senni netom prije starta kobne VN San Marina 1994. godine, utrke koju svakako možemo nazvati najcrnjim danom u povijesti moto sporta.
Kratko je odgovorio; „Ne mogu odustati, moram nastaviti dalje“. To je bio odgovor osobe koja je unatoč nedavnoj pogibelji kolege, svjesna svih rizika, bila spremna ući u taj „lijes na četiri kotača“ u potrazi za brzinom. Autodromo Enzo e Dino Ferrari uzeo je dva života tog tragičnog vikenda, no vjerujem da su ti događaji bili zalog za sigurniju budućnost ovog sporta.
Oni su bili njegovi dečki. Dečki koju su, prema Watkinsu, bili blagoslovljeni nedostatkom mozga kako bi mogli ući u tadašnje bolide. Prošlo je dvanaest godina od zadnje fatalne nesreće u Formuli 1. Ta lažna sigurnost donijela je određenu aroganciju među vozače i momčadi dok su bolidi postajali sve brži, kao i osjećaj besmrtnosti u ovoj novoj, sigurnijoj eri F1. Bilo je predobro da bi bilo istinito, predobro da bi potrajalo.
Dvanaest godina lažne sigurnosti završilo je velikom nagradom San Marina 1994. godine. Tijekom kvalifikacija u petak mladi Rubens Barichello pri brzini od 225 km/h udara u ogradu u zavoju Vairante Bassa, što je rezultiralo frakturom nosa. Nažalost, to je bio tek uvod u niz tragičnih događaja tog vikenda. Sennin momčadski kolega, Damon Hill, prisjetio se tog događaja; „Uvjeravali smo se kako su naši bolidi jaki poput tenkova, mislili smo kako možemo biti uzdrmani ali ne i ozbiljno ozlijeđeni.“
Sljedećeg dana je Simtekov Roland Ratzenberger pokušavao osigurati mjesto u nedjeljnoj utrci. Iako se žalio na loše upravljanje bolida, to nije spriječilo Austrijanca u pokušaju postavljanja brzog kruga, na žalost s tragičnim posljedicama. Krug prije njegove strašne nesreće izletio je sa staze u zavoju Acque Minerali, što je rezultiralo oštećenim prednjim krilom. Nekoliko trenutaka kasnije izgubio je kontrolu nad Simtek Fordom S941 pri brzini od 300 km/h, a sve zbog oštećenog prednjeg krila. Strašnom silom udara u betonsku ogradu. Ratzenberger je pretrpio frakturu lubanje na mjestu udarca, a njegovo beživotno tijelo ostaje u ostacima uništenog bolida. Prošlo je dvanaest godina od VN Kanade i smrti Riccarda Pallettija, a nesretni Ratzenberger nastavlja taj crni niz.
Ayrton Senna je osigurao pole position u svom Williams Renaultu ispred budućeg sedmerostrukog svjetskog prvaka, Michaela Schumachera. Na startu utrke dolazi do sudara između JJ Lehta i Pedra Lamyja, zbog čega izlazi sigurnosni automobil. Senna, kao i većina drugih vozača, žalili su se na njegovu brzinu koja je onemogućavala bolidima zadržavanje temperature u gumama i kočnicama. U šestom krugu utrke bolidi su se vratili punoj brzini, no samo dva kruga kasnije dogodila se nesreća koja je promijenila budućnost ovoga sporta. Pri brzini od 211 km/h Ayrton Senna u zavoju Tamburello udara u betonsku ogradu. Milijuni gledatelja svjedočili su posljednjim trzajima besvjesnoga prvaka. Medicinski helikopter napušta stazu petnaest minuta kasnije, ostavljajući za sobom ogromnu lokvu krvi. Sid Watkins je već tada znao da je svijet izgubio jednog od najvećih vozača svih vremena, ujedno i njegovog bliskog prijatelja.
Max Mosley, novi predsjednik FIA-e, započeo je istraživanje događaja koji su se dogodili tog kobnog vikenda. Uveo je paket aerodinamičkih promjena koje su za cilj imale trenutačno usporavanje bolida. Donesene su odluke o manjoj brzini prolaska kroz pit lane, uvedene su drvene podnice, a došlo je i do pojednostavljenja difuzora kako bi se spriječio ground effect. Također, predstavio je Expert Advisory Safety Committee, organizaciju kojoj je glavni zadatak bilo istraživanje mogućnosti koje bi dovele do zajedničkog cilja – sigurnijeg sporta. Na čelu stručne savjetodavne skupine bio je Sid Watkins, a njihove odluke su označile konačnu i definitivnu prekretnicu u sigurnosti svjetskog moto sporta. Watkins je već proveo medicinsku revoluciju u svijetu F1 mijenjajući koncept staza i njihovu organizaciju medicinske infrastrukture, te su do 1994. staze u tom segmentu bile prilagođene zahtjevima najviše razine moto sporta. Stoga je smjer stručne savjetodavne skupine bio drugačiji, temeljio se na testiranju novih sigurnosnih rješenja s aspekta znanosti. Ideje su sada testirane eksperimentima što je rezultiralo pouzdanom bazom podataka. Ako ti podaci podupiru početnu ideju, provedba je mogla započeti. EAG je surađivao s inženjerima i znanstvenicima na pitanjima poput sigurnije konstrukcije šasija, kaciga i sličnih pitanja o kojima je ovisio život vozača. Rješenja poput pojačanih kaciga, visokog kokpita bolida ili HANS sistema zasluga su te radne skupine. Nažalost, tek gubitkom dva mlada života pokrenula se inicijativa za veću sigurnost F1. Želim vjerovati da njihova žrtva nije bila uzaludna.
Danke Roland. Saudade Ayrton. Thank you Sid.
Izvor: GP1.hr
