Između ožujka 1957. i siječnja 1959. Scuderia Ferrari ostala je bez čak šestorice vozača. Osim novopečenog svjetskog prvaka Mikea Hawthorna, koji je smrtno stradao u prometnoj nesreći, Enzo Ferrari je na stazi prethodno bio izgubio fenomenalnog Eugenija Castellottija, zatim ubrzo i Alfonsa de Portaga. Dva tjedna poslije u utrkama sportskih automobila poginuo je Piero Carini. Njegov sunarodnjak Luigi Musso stradao je nekoliko tjedana poslije na francuskom GP-u, a Peter Collins nepunih mjesec dana poslije, na Nürburgringu. Nesretnu plejadu na stanovit način zaokružuje sedmi čovjek, Wolfgang von Trips, koji je poginuo u poznatoj masovnoj nesreći, u Monzi, 10. rujna 1961.
Izvanredna generacija koja nije imala sreće…
Piše: Hrvoje Bučar
Naslovna fotografija: Willy Pragher – Landesarchiv Baden-Württemberg
POČECI SCUDERIJE U F1
Ferrarijeva momčad prvi je put nastupila u Formuli 1 u drugoj utrci prve sezone, 1950. u Monte Carlu. Tog 21. svibnja Luigi Villoresi i Alberto Ascari zauzeli su 6. i 7. mjesto, dok su im momčadski kolege Raymond Sommer i Peter Whitehead završili na devetom mjestu, odnosno bez plasmana.
Francuz Sommer poginuo je već iste godine, 10. rujna, na utrci Formule 2 u Cadoursu, za volanom Coopera.
Tu je sezonu odnio Giuseppe Farina u Alfa Romeu, a sljedeće je godine Juan Manuel Fangio, svojim prvim naslovom, potvrdio dominaciju Alfe. Za Ferrari su vozili, uz Villoresija i Ascarija, Talijan Piero Taruffi i Meksikanac José Froilán González.
1952-53. uz veliku dominaciju Alberto Ascari je osvojio prvi, a zatim i drugi naslov, i sebi i Ferrariju. U Scuderiju je došao i veteran Farina te mladi Talijani Umberto Maglioli i Piero Carini.
Sljedeće sezone Scuderiji su se pridružili Englez Mike Hawthorn i Francuz Robert Manzon. Hawthorn će uskoro postati jedan od najneobičnijih svjetskih prvaka svih vremena – dočim će veteran Manzon voziti do 1956. i onda se umiroviti. Sezona 1954. prošla je u znaku dominacije Mercedesa i Fangija, a Scuderia je još pojačala momčad, dovođenjem, među ostalima, i vrlo talentiranog Talijana Eugenija Castellottija, koji će već u svom prvom Prvenstvu zauzeti treće mjesto.
1955. dogodila se velika nesreća u Le Mansu, a netom prije nje poginuo je i bivši svjetski prvak Alberto Ascari. GP utrke ušle su u dugo krizno razdoblje, gdje će Mercedes na kraju potpuno odustati od utrkivanja. Tu sezonu uvjerljivo je opet dobio Fangio, a jedinu pobjedu za Ferrari donio je veteran iz Monaka Maurice Trintignant. Ferrariju je išlo prilično dobro jer su njegovi vozači u konačnom poretku zauzeli sve od 3. do 6. mjesta.
Nakon povlačenja Mercedesa iz utrka Fangio je, na nagovor Alfreda Neubauera, prešao u Ferrari. Momčad se još povećala, a Fangio je odmah preuzeo mjesto prvog vozača i neprikosnovenog vođe tima. Uz njega, pristigli su Talijan Luigi Musso, Englez Peter Collins, Španjolac Alfonso de Portago i nevjerojatni Nijemac Wolfgang von Trips, koji će vozačku šansu ipak dobiti tek sljedeće godine.
1956. naslov je opet uzeo Fangio s Ferrarijem, a zatim i sljedeći, 1957.; ovaj put na Maseratiju, tijesno ispred momčadskog kolege Stirlinga Mossa.
DŽENTLMEN P. COLLINS
Šesta i posljednja utrka sezone 1957. bila je ona u Monzi, a u Prvenstvu je vodio Fangio – ispred Collinsa, Jeana Behre i Mossa.
Argentinac je odustao četiri kruga prije kraja, zbog kvara na upravljaču, a Behra je također morao odustati. Luigiju Mussu je rečeno neka preda svoj automobil Fangiju kako bi se osigurao njegov četvrti naslov, ali ovaj je to odbio(!). (Međutim, krug poslije i sam je morao odustati zbog kvara.) Ubrzo u boksove ulazi i Collins, koji ima veliku šansu uzeti Prvenstvo, samo treba nastaviti utrku. Dovoljno mu je i drugo mjesto… Ali, s obzirom na to da pravila to tada dopuštaju – Collins prepušta bolid Fangiju pa na kraju dijele po tri boda za drugo mjesto. Pobjeđuje Moss u Maseratiju, kojemu Prvenstvo izmiče za tri boda, a Collinsu za pet…
Bio je to slavni nesebični Collinsov potez, kojim je Fangiju omogućio četvrtu titulu, treću zaredom. Bespogovorno i profesionalno poštovao je nadređenost prvog vozača i mislio je, valjda, da bi bilo nepošteno ne predati velikom Fangiju bolid. Bila je to viteška gesta, puna poštovanja, što je posebno cijenio Enzo Ferrari. U izjavi za novinare nakon utrke, Collins je rekao: „Mlad sam. Dobit ću drugu priliku.“
SENZACIONALNI TALIJANI NOVE GENERACIJE
Prvi Talijan poslijeratne generacije koji se pridružio Ferrariju bio je Eugenio Castellotti, rođen 1930. u lombardijskom gradu Lodiju.
Otac mu je branio utrkivanje, ali nakon što je 1949. umro, Eugenio je naslijedio višemilijunsku obiteljsku imovinu. Sada je imao novac kojim je mogao financirati svoje utrke, pa je tako ubuduće i bilo.
Počeo je 1951., nastupivši na utrci Giro di Sicilia. Nije ju završio, a zatim je sudjelovao u nizu utrka izdržljivosti i sportskih automobila. Bilo je tu podosta pobjeda, a u nekim je utrkama bio suvozač i Fangiju.
U F1 je debitirao na VN Argentine, u siječnju 1955. Utrku je završio na 12. mjestu, kao dio tima Lancia. S po jednim drugim i trećim mjestom, jednim petim i šestim te tri odustajanja – Castelotti je osvojio treće mjesto u Prvenstvu. Do kraja sezone, Talijani su mu dodijelili titulu za tu godinu: Campione Italiano Assoluto.
Poznata pogibija Alberta Ascarija na Monzi dogodila se baš u Castellottijevom automobilu, a Ascari je nosio njegovu kacigu i naočale. Testirali su Ferrari za utrku Gran Premio Supercortemaggiore koja se imala održati za tjedan dana na istom mjestu. Castellotti je bio jedan od onih koji je nosio Ascarijev lijes na pogrebu u Milanu, dva dana poslije.
1956. pridružio se Ferrarijevoj štali, ali ta sezona nije bila za pamćenje. U prvoj utrci nove sezone (Argentina), a njegovoj (nije mogao znati) posljednjoj – startao je kao četvrti, a završio nije, zbog kvara na kotaču, u 75. od sto krugova.
Dva mjeseca poslije, 14. ožujka Castellotti je testirao na ‘domaćoj’ Ferrarijevoj i Maseratijevoj stazi u Modeni. Dio tadašnjeg prestiža je bila i činjenica tko drži rekord kruga na toj stazi, a to je posebno bilo važno Enzu.
Maserati je baš bio oborio rekord kruga, a od Castelottija se očekivalo da ga nadmaši, u novom automobilu kojega su upravo razvijali. Izašao je na stazu i… Jesu li zakazale kočnice ili se zaglavio gas? Automobil se oteo kontroli u jednom S-zavoju, popeo se na rubnik, poletio u zrak, a zatim se stao luđački kotrljati. Udario je u malu betonsku tribinu i završio na najgornjem redu gledališta. Castellotti je ispao iz automobila i nešto kasnije umro u bolnici. Ostala je sumnja je li propustio promijeniti u nižu, što je navodno potenciralo nesreću.
Njegov momčadski kolega de Portago tada je izjavio: „Ono što nas muči jest kad netko pogine zato što se slomio upravljač ili je otpao kotač. To nas brine, jer tada razmišljate ‘ako se to dogodilo tom njemu, a ja vozim isti tip automobila, to se može dogoditi i meni’.“
ŠPANJOLSKI MARKIZ de PORTAGO
Alfonso de Portago rođen je u Londonu 11. listopada 1928., kao kumče španjolskog kralja Alfonsa Trećeg.
Već sa 17 godina okušao se kao zrakoplovac, poslije nastupao u konjičkom sportu, a bio je i osnivač španjolske bob-reprezentacije. Na ZOI 1956. u Cortini d’Ampezzo osvojili su 4. mjesto, izgubivši brončanu medalju za samo 0,14 sekundi.
Prvi kontakt sa Scuderijom imao je 1953., a u sljedeće dvije godine osvojio je nekoliko velikih utrka sportskih automobila i izdržljivosti, vozeći Ferrarijeve automobile.
U Formuli 1 je debitirao na francuskom GP-u 1956., osvojivši deveto mjesto za Ferrari, samo sekundu iza Stirlinga Mossa. Nastupio je još samo četiri puta; posljednji put na VN Argentine 1957. Tu je podijelio 5. mjesto s Gonzálezom, a pobijedio je Fangio.
De Portago i njegov suvozač Edmund Nelson poginuli su 12. svibnja 1957. u nesreći tijekom utrke Mille Miglia, na ravnoj dionici kod Brescie, startne i ciljne točke utrke. Mille Miglia je bila vrlo popularna u Italiji; vozilo se 1000 milja po uskim talijanskim cestama, a stotine tisuća gledalaca bili su uz trasu. De Portago je vozio jedan od najjačih automobila i očekivao se njegov dobar plasman. On sam pak, mrzio je tu utrku, nije ni htio nastupiti, ali je Ferrari inzistirao.
Na jednoj kontrolnoj točci, gdje su uzeli gorivo i ovjerili karticu, mehaničar je primijetio oštećenje na karoseriji; bila je savijena i vrlo blizu gumi. Htio je promijeniti kotač, ali ga je de Portago navodno otjerao. Tada mu je prišla njegova zaručnica (meksička glumica Linda Christian), poljubili su se strastveno, premda ‘nije bilo vremena za promjenu gume ili ravnanje karoserije’. (U tom je trenutku nastala poslije slavna fotografija ‘Poljubac smrti’.)
Bili su treći u poretku kad je – pri brzini oko 240 km/h – pukla guma na Ferrariju. Automobil je preletio preko kanala na lijevoj strani ceste, a zatim se odbio unatrag. Smrtno je stradalo devetero gledatelja, među kojima i petero djece.
Obojica su bila teško unakažena ispod prevrnutog Ferrarija, a Portagovo je tijelo presječeno napola.
1950-tih nije bilo neuobičajeno da ginu i gledaoci, ali ovoga puta, petero djece činilo je znatnu razliku. Mille Miglia više nikada nije vožena. Nakon utrke talijanska je vlada odmah proglasila kraj Mille Miglie i zabranila daljnje utrkivanje po javnim cestama. Izbile su demonstracije, prosvjedi; tražio se krivac, tražila se pravda…
Enzo je izgubio i drugog potencijalnog super-šampiona.
PIERO CARINI
Piero Carini rođen je 6. ožujka 1921. u Genovi. Dvaput zaredom pobjednik talijanskog prvenstva touring automobila (1953-54.), bio je vrlo darovit trkaći vozač. Imao je vlastiti auto-servis u Milanu, a na sveučilištu je stekao diplomu iz prava, prije nego što je započeo vozačku karijeru, nakon završetka Drugog svjetskog rata.
1949. nije završio Mille Miglia u Maseratiju, a sljedeće je godine vozio za OSCA Automobili, završivši treći na VN Modene. Zatim je pobijedio u Vila Realu, a potom završio drugi u Oportu (Portugal).
Na kružnim stazama utrkivati se počeo u Formuli 2, 1950-te. Za sezonu 1952. pozvala ga je Scuderia Marzotto, da vozi Ferrari na GP utrkama.
Debi u Formuli 1 imao je na VN Francuske 1952., ali sa samo dva kruga, zbog kvara na motoru. Ni njegova sljedeća utrka na VN Njemačke nije prošla puno bolje; odustao je nakon samo jednog kruga zbog mehaničkog problema.
Unatoč mnogim pehovima, potpisao je ugovor s Ferrarijem i dodijeljen mu je šesti bolid na VN Italije 1953. Kvalificirao se kao dvadeseti, ali zbog kvara na motoru, točno na pola utrke, morao je odustati.
I to su bila Carinijeva sva tri nastupa u Formuli 1… Napustio je Scuderiju i pridružio se Alfa Romeu kako bi se natjecao u njihovoj momčadi touring automobila. Nastavio se utrkivati i u sportskim automobilima, s Ferrarijem i OSCA-om. Tijekom tih triju godina dokazao se kao vrhunski vozač touring i sportskih automobila.
30. svibnja 1957. poginuo je tijekom utrke sportskih automobila u francuskom Saint-Etienneu, vozeći Ferrari. Izlazeći iz zavoja Carini je izgubio kontrolu nad svojim Ferrarijem 500TRC. Prešao je središnji razdjelnik i frontalno se zabio u Ferrari Testarossu Antónija Borgesa Barreta koji je dolazio iz suprotnog smjera (dio staze bio je dvosmjeran). Oba su vozača na licu mjesta poginula. Krhotine su se raspršile po gledateljima, ali nitko od njih nije ozlijeđen.
Utrka je ipak završena. Pobijedio je Škot Ronald Flockhart, a utrka 6 Heures du Forez kod Saint-Étiennea više se nikada nije održala.
LUIGI MUSSO
Uz Eugenija Castelottija, tih je dana junak talijanskih tifoza bio i Luigi Musso.
Rođen je 28. srpnja 1924. u Rimu. Bio je najmlađi od trojice sinova talijanskog diplomata. U imućnoj obitelji mogao si je priuštiti ‘gospodske’ sportove; bio je dobar u mačevanju, streljaštvu i jahanju, a 1950. kupio je mali Giannini 750 za utrku Giro Sicilia. Završilo je tako da se zabio u spomenik Giuseppeu Garibaldiju i odustao.
S posuđenim Stanguellinijem počeo je postizati dobre performanse pa je pozvan u Maseratijev juniorski tim. Prve ozbiljnije vožnje ubilježio je 1953.; iste godine vozio je utrke sportskih automobila, a i debitirao je u Formuli 1 na VN Italije. Sa Sergijem Mantovanijem je podijelio sedmo mjesto i to mu je bila jedina utrka te sezone.
1954. pobijedio je na GP Pescara, neprvenstvenoj utrci na kojoj je startao s petog mjesta. U Monzi je odustao zbog kvara na mjenjaču, a na španjolskom GP-u osvojio drugo mjesto – iza Hawthorna i ispred Fangija. To je značilo ukupno osmo mjesto u Prvenstvu. Sljedeće godine u Maseratiju osvaja konačno deseto mjesto, a 1956. prelazi u Ferrari. Već u prvoj utrci sezone, na VN Argentine, Musso osvaja svoju prvu i jedinu pobjedu u Prvenstvima F1. (Tri je pobjede ubilježio u neprvenstvenim utrkama.) Argentinski GP je započeo s trećeg startnog mjesta, da bi u 29. krugu prepustio svoj bolid Fangiju. Na kraju su podijelili pobjedničke bodove i zajedno se popeli na najvišu stepenicu postolja.
Na posljednjoj utrci sezone, već prije spomenutoj, odbio je predati bolid Fangiju, jer je bio u poziciji da pobijedi (kao i Collins). Međutim, ipak je morao odustati tri kruga prije kraja.
1957. ostao je u Ferrariju, da bi Prvenstvo završio treći – ispred Hawthorna, Collinsa i Tonyja Brooksa – s dva druga, jednim četvrtim i jednim osmim mjestom. Iste je godine pobijedio na neprvenstvenoj utrci u Reimsu, ostavivši iza sebe Fangija, Hawthorna, Collinsa, Brooksa, Mossa te mladog Jacka Brabhama.
1958. mu je počela odlično s dva druga mjesta na startu sezone, u Argentini i Monaku. Nakon belgijskog GP-a, na kojem nije nastupio, Musso je držao treće mjesto u Prvenstvu, s malim zaostatkom iza Hawthorna i Mossa. Tada je bio jedini Talijan u Ferrariju.
Tih je godina ušao u biznis uvoza američkih auti u Italiju, ali to mu je loše išlo. Po boksovima se pričalo da je nagomilao i kockarske dugove; bio je pod sve većim pritiskom.
PREVIŠE RIZIKA
Puno je nade polagao u francuski GP, koji se vozio u Reimsu. Stjecajem okolnosti, bila je to posljednja utrka Juana Manuela Fangija. Musso je osvojio drugo startno mjesto, samo 0,7s iza Hawthorna. Poslije starta, Hawthorn je bio poveo, a Musso ga uspješno pratio.
Do devetog kruga (od 50) Musso se sasvim približio Hawthornu i vozio vrlo rizično, sve kako bi pobijedio. VN Francuske u to se vrijeme smatrala utrkom s najvećom novčanom nagradom, a kako je kasnije potvrdila Mussova djevojka, on je zaista bio u velikim dugovima i novac od nagrade bio mu je prijeko potreban.
Postojala je i neka vrsta privatnog saveza između britanskih vozača Collinsa i Hawthorna, koji je bio usmjeren ‘protiv’ Mussa i otežavao mu da koristi internu timsku podršku. Musso je pobjedom želio popraviti svoju poziciju u Scuderiji i preuzeti vodstvo u poretku vozača. (Uzgred, Nijemac Von Trips, obrazovani plemić, s engleskim se klanom se slagao odlično.)
Tog 6. srpnja Musso je više puta, ganjajući Hawthorna, nagazio na prašinu uz rub staze. Definitivno je previše riskirao u toj potjeri i u jednom je trenutku izgubio kontrolu nad svojim automobilom pri brzini od oko 200 km/h na dugom, brzom zavoju. Skliznuo je sa staze, a njegov je Ferrari odbačen u jarak. Automobil je udario o tlo pod nezgodnim kutom i isprevrtao se nekoliko puta, izbacivši Mussa iz kokpita. Preminuo je u bolnici u Reimsu od posljedica teških ozljede glave.
Naime, tada vozači nisu rabili sigurnosni pojas. Jer – „bolje je da izletiš van u slučaju nesreće, nego da te remenje zarobi unutra pa da te automobil zdrobi kad sleti – ili da izgoriš u zapaljenom razlivenom gorivu“. Tako su gotovo svi rezonirali. (Nije sasvim nelogično, jer još od 1939. i pogibije Dicka Seamana baš na taj način, tehnologija sigurnosti tu nije mnogo napredovala.)
Born on this day in 1924: Luigi Musso was an Italian racing driver who entered in 25 Grands Prix of which he won 1. Musso was known for his fierse rivalry with Collins and Hawthorn, as revealed by his girlfriend Fiamma Breschi in ‘the secret life of Enzo Ferrari’#F1 #F1history pic.twitter.com/ez4jbbjziD
— Jan Joost Folmer
#UnitedF1History
(@JanJoostFolmer) July 28, 2021
Na samoj stazi, službeni spiker dugo nije javljao što se dogodilo. Luigi Musso jednostavno nikada nije došao do startno-ciljne ravnine; četvrti Ferrarijevac u manje od godinu i pol…
U karijeri je zabilježio 44 utrke u Formuli 1, od toga 24 prvenstvene. U Prvenstvu je sedam puta bio na podiju, jednom je pobijedio. Ima jedan najbrži krug, nijedan pole-position. Izvan Prvenstva, Formulu 1 je vozio na 20 utrka; zabilježivši tri pobjede, tri pole-positiona i triput najbrži krug.
PETER COLLINS
Peter John Collins rodio se 6. studenog 1931. u Kidderminsteru, između Worcestera i Birminghama. Peter je školovanje prekinuo u 16. godini i zaposlio se u očevom auto-servisu. Ubrzo se počeo natjecati na lokalnim utrkama u kategoriji 500 ccm, a 1951. prelazi na JBS-Norton – mala vozila u klasi Formule 3. Poslije toga odlazi u Formulu 2, u Aston Martin, odnosno HWM.
Collins je pokazao pravu brzinu, ali neadekvatno financirani HWM rijetko je završavao utrku. Najbolji rezultat bilo mu je drugo mjesto na GP des Sables d’Olonne. 1952. dobio je svoju šansu u Formuli 1, također s HWM-om. Debitirao je u Švicarskoj, gdje je odustao zbog kvara na poluosovini. Sezona je imala osam utrka, a Collins je osvojio samo šesto mjesto na francuskom GP-u, uz tri odustajanja i četiri propuštene utrke. Ni sljedeća sezona nije mu bila mnogo bolja. I dalje u HWM-u, osvojio je samo po jedno 8. i 13. mjesto, imao dva odustajanja i pet propuštenih utrka.
1954. i 1955. bile su još gore. Kao jedini vozač Vanwalla osvojio je samo jedno sedmo mjesto na Monzi, a na domaćem Silverstoneu odustao je zbog kvara na motoru. Na ostalih sedam utrka nije nastupio, a 1955. nije osvojio ni bod.
1956. Collins dolazi u Ferrari i tek tada počinje prava storija o njemu. Kad je otišao u sjedište Ferrarija potpisati ugovor, mislio je da će to biti neka svečanost s protokolom. Međutim, pustili su ga da satima čeka u hodniku… Mislio je već odustati i otići – kadli se odjednom pojavio Enzo i sve je ubrzo bilo u najboljem redu.
U svojoj prvoj sezoni Scuderiji je priskrbio dvije pobjede i tri druga mjesta, uz jedno odustajanje. Od Ferrarijevih vozača samo je šampion Fangio bio bolji od njega, a drugo mjesto u Prvenstvu izmaklo mu je za samo pet bodova. Osvojio je belgijski i francuski GP te došao nadomak toga da bude prvi britanski vozač koji je osvojio Prvenstvo – izbio je na prvo mjesto sa šest bodova prednosti pred Fangijom. Međutim, Fangio je pobijedio na sljedeće dvije utrke (Britanija i Njemačka) te pobjegao Collinsu za osam bodova. Uslijedila je legendarna posljednja utrka sezone u Monzi i Fangio je upravo uz pomoć glavnog rivala Collinsa osigurao svoj četvrti naslov.
Enzu Ferrariju svidjela se Collinsova svestranost pa je ga preko noći promovirao u zvijezdu. Zavolio ga je, obraćao mu se toplo i srdačno, a nije tako bilo sa svim vozačima. Collins se zbližio s Dinom Ferrarijem, bolesnim Enzovim sinom; bio je od velike pomoći u komunikaciji između oca i sina, a Enza je to jako dirnulo.
Enzo je bio talent za nalaženje talenata. Iako je nakon Rata bilo mnogo dobrih talijanskih vozača, itekako je primijetio nadolazeće perspektivne vozače s Otoka.
PERSPEKTIVNI ENGLEZI
Peter Collins i Mike Hawthorn znali se od mladosti; Mike je otpočetka osvajao trofeje, bili su suparnici, a kad su došli u Modenu, postali su veliki prijatelji.
Zabavljali su se, živjeli brzo kao i na stazi; Collins je bio zabavljač, oko njega su bile djevojke… On i Hawthorne sa svitom zajedno bi odlazili na ljetovanja i putovanja.
U sezoni 1957. Fangio se pridružio Maseratiju, u lovu na petu titulu, dok je ostatak ekipe ostao vjeran Ferrariju – formirao se nevjerojatno jak tim (Collins, Hawthorn, Musso, Castelotti, von Trips, de Portago, Trintignant i González).
Unatoč tomu, Prvenstvom su dominirali Fangio i Moss u Maseratiju, a najbolji Ferrarijevac bio je Musso, na konačnom trećem mjestu. U drugoj utrci u Monaku, već se dobro vidjela nadmoć Maseratija. Collins je startao s druge pozicije, ali u utrci nije imao sreće. U četvrtom krugu dogodio se incident poslije izlaska iz Tunela, gdje su morali odustati i Moss i Hawthorne i von Trips, a Collins je gotovo završio u moru.
Osvojio je ukupno deveto mjesto u Prvenstvu, s dva treća mjesta, četiri odustajanja i dvije propuštene utrke.
U sezonu 1958. nije ušao baš najslavnije. Treće mjesto na VN Argentine, zatim isto u Monaku pa odustajanje u Nizozemskoj. Indianapolis 500 je preskočio, a na Spa-Francorchampsu opet odustao.
Britanski GP je započeo sa šestog startnog mjesta, ali je potom uzeo uvjerljivu pobjedu ispred Hawthorna. Bila je to sedma utrka od jedanaest prvenstvenih, a nakon nje je Collins zauzeo treće mjesto u Prvenstvu – iza Hawthorna i Mossa, ispred Luigija Mussa.
DIREKTAN POGLED NA NESREĆU
I tada je došla njemačka Velika Nagrada… Sa svojih 180 zavoja svih tipova, Nürburgring je bio iznimno težak i izazovan. Smatrali su ga najzahtjevnijom stazom tog vremena – uskom, zavojitom, brzom i nesmiljenom.
Collins je imao četvrto startno mjesto, a Hawthorn prvo. Već su vozači u utrci F2 imali problema s amortizerima i kočnicama, pa je to na stazi dočekalo i Collinsa i Hawthorna. Ipak, njih dvojica, uz mnoge probleme, voze visoko u poretku, love vodećeg Tonyja Brooksa; nekoliko puta se mijenjaju na drugom mjestu.
Međutim, Ferrariji sa svakim krugom povećavaju zaostatak za Brooksom u Vanwallu.
Hawthorn je izbliza slijedio Collinsa. U 10. krugu (od 15) vidio je kako njegov bolid preko rubnika klizi na travu. Bio je malo zabrinut da bi se Collins mogao zavrtjeti, a on naletjeti na njega. Poslije je pričao kako je u početku pomislio da je Collins pregrijao motor i da će se ubrzo vratiti s ruba trave na stazu. Ali tada, na njegov užas, Collinsov automobil se popeo na rubnik i Hawthorn je u prolazu, krajičkom oka, vidio kako njegov prijatelj ispada iz bolida i leti zrakom…
Na kraju je pobijedio Brooks, a Hawthorne je odustao u 11. krugu zbog kvara spojke.
Hawthorne je poslije u TV-studiju govorio: „Bilo je ondje malo udubljenje i ušli smo u njega… Potom slijedi oštar desni zavoj u koji je on ušao preširoko. Nije skrenuo na vrijeme, udario je u rubnik i prevrnuo se. Ne znam koliko je brzo vozio… Kao vozač nedvojbeno je bio jedan od najboljih. Kao prijatelj…, pa bio mi je prijatelj…“ (gleda u pod, na rubu suza).
Collinsovoj supruzi Louise King tek je mnogo poslije utrke rečeno da je on poginuo. Naime, njezin otac, funkcionar UN-a, uvijek je imao nekog zaduženog da prati Collinsove utrke. Taj netko je nazvao u UN i javio mu za nesreću. Kad je Louise stigla u bolnicu u Bonn, na recepciji ju je čekao telefonski poziv od oca; iz New Yorka joj javlja da je Collins poginuo.
Peter Collins nastupio je na ukupno 32 utrke, pobijedio triput uz – zanimljivo – nijedan pole-position ni najbrži krug.
Hawthorn je bio očajan poslije nesreće, plakao je, a Enzo Ferrari je prigodno izjavio: „Era vozača džentlemena je završena!“. Njegova poznata sposobnost da okrene novu stranicu i krene dalje došla je pred najveće iskušenje. Ovaj put je čak (u užem krugu, neslužbeno) izjavio da bi morali odustati od GP-a, jer da je to previše.
Izgubio je već petog vozača u manje od godinu i pol, a sa svakom novom smrću rastao je pritisak na Ferrarija i njegov tim.
Did you remember Peter Collins ?
#f1 #ferrari pic.twitter.com/fvmLQkc86D
— Culture F1 (@culture_f1) November 4, 2022
TIJESNO, VRLO TIJESNO…
Međutim, Hawthorn je rekao da želi završiti sezonu, da će voziti koji god bolid treba, ali da bi želio da to bude Ferrari. Izgubio je svu motivaciju za utrke, ali želio je to učiniti zbog Collinsa. Do kraja sezone ostale su još tri utrke, a nakon drugog mjesta na portugalskom GP-u Hawthorn je rekao: „To je još jedna prokleta utrka koju više ne moram ponoviti.“
Zadržao je vodstvo u Prvenstvu, a na pretposljednjoj utrci u Monzi pobijedio je Tony Brooks. Hawthorn je završio drugi te ostao vodeći u Prvenstvu, dok je njegov glavni konkurent Moss morao odustati zbog mjenjača.
Mjesec i pol prije završne utrke sezone proveo je doma sa zaručnicom, jer je pritisak javnosti bio prevelik, a i loše se osjećao. Na tu je utrku došao s 8 bodova prednosti pred Mossom, a britanski tisak bio je raspaljen činjenicom da će britanski vozač konačno osvojiti Prvenstvo (Brooks, Moss ili Hawthorn) prvi put uopće.
Sezona je svoj finale imala na stazi Ain-Diab u Maroku. Prvi startni red osvojili su Hawthorn i Moss; u toku utrke bilo je mnogo pretjecanja i promjena, a samo je pet vozača završilo u istom krugu.
Moss, da bi uzeo Prvenstvo, treba pobijediti i uzeti najbolji krug (koji se posebno bodovao), a da Hawthorn ne bude bolji od 4. mjesta.
Poveli su Moss i Phil Hill, a Moss je u 18. krugu imao manji sudar nakon kojega je morao voziti znatno opreznije. Brooksu je eksplodirao motor pa se Hawthorn našao na trećem mjestu, malo iza Hilla, koji je stalno povećavao zaostatak za Mossom.
U 41. od 53 kruga dogodio se incident u kojem je poginuo engleski vozač Stuart Lewis-Evans. Naime, njegov je bolid, zbog kvara na motoru, najprije snažno udario u ogradu, a zatim se zapalio. Lewis-Evans helikopterom je prebačen u Englesku, gdje je šest dana poslije umro u bolnici. 1957-58 nastupio je na 14 utrka Formule 1.
Mnogo je vozača odustalo na toj VN Maroka, a Hill je imao vrlo malo šanse da uhvati Mossa pa mu je tim signalizirao da propusti momčadskog kolegu Hawthorna na drugu poziciju, čime bi ovaj automatski osvojio i Prvenstvo.
Mossova prednost bila je oko 1’25“, odvozio je i najbrži krug, ali Hawthornu je i drugo mjesto bilo dovoljno da ga za jedan bod nadmaši i osvoji Prvenstvo 1958.
Bio je to veliki uspjeh Ferrarija na samom kraju katastrofalne godine, Enzo je osjećao da su se ‘provukli’. Međutim, odmah poslije utrke Hawthorn (dodatno uzrujan zbog stradavanja Evansa) rekao je Enzu da odustaje od utrkivanja. Il Commendatore je bijesan, a kod primanja pokala i čestitki, ni Hawthorn ne izgleda baš sretno…
Unatoč tomu što je imao samo jednu pobjedu (Moss 4, Brooks 3) upisao je i pet drugih mjesta te tako prestigao dvojicu sunarodnjaka iz Vanwalla.
Paradoksalno, izjavljuje da bi htio zaboraviti ovu godinu, godinu u kojoj je postao svjetski prvak. Poslije je dao mnogo intervjua, gostovao na TV-u i cijelo vrijeme strpljivo tumačio zašto odlazi iz utrka.
MIKE HAWTHORN
John Michael Hawthorn rođen je u Mexboroughu, u Yorkshireu. Školovao se na koledžima u Sussexu i Chelseaju. Njegov je otac bio vlasnik poduzeća za prodaju i servisiranje vrhunskih automobilskih marki, uključujući Jaguar i Ferrari. Vozio je motocikle i podupirao sinovljevu trkaću karijeru, a kad je 1954. poginuo u prometnoj nesreći, sin Mike je naslijedio posao.
Debitirao je na Brighton Speed Trialsu 1950. u svom Riley Ulster Impu iz 1934., pobijedivši u klasi sportskih automobila od 1100 ccm. 1951. je za samo jedan bod osvojio Motor Sport Brooklands Memorial Trophy, a do kraja godine pobijedio je na utrkama Ulster Trophy Handicap u Dundrodu i Leinster Trophy u Wicklowu.
1952. prešao je na jednosjede i tijekom sezone osvojio svoju prvu pobjedu u Formuli 2. Postizao je sve bolje rezultate pa ga je primijetio Enzo Ferrari i ponudio mu testnu vožnju.
U Formuli 1 debitirao je na belgijskom GP-u u lipnju 1952. U Cooper-Bristolu osvojio je šesto mjesto na kvalifikacijama, a utrku završio kao četvrti. S još jednim četvrtim i petim mjesto, podijelio je četvrto mjesto u Prvenstvu, sa Švicarcem Rudijem Fischerom.
Sljedeće godine već vozi za Ferrari te na startu sezone uzima po dva četvrta i jedno šesto mjesto.
Francuski Grand Prix održavao se u Reimsu, kao peta utrka sezone. Pole-position osvojio je Ascari, dok se Hawthorn plasirao tek kao sedmi. Zbog raspleta situacije utrku su prozvali „utrkom stoljeća“, a na kraju je pobijedio Hawthorn, sa samo jednom sekundom ispred Fangija u Maseratiju (nakon nekoliko izmjena u vodstvu). Prva četvorica (zaključno s Gonzálezom i Ascarijem) završila su utrku unutar pet sekundi!
Do kraja sezone Hawthorn je osvojio još dva treća te po jedno četvrto i peto mjesto i tako zauzeo četvrto mjesto u Prvenstvu.
U prvoj (neprvenstvenoj) utrci sezone 1954., na Gran Premio di Siracusa ozbiljno se ozlijedio, ali se vratio već nakon dva mjeseca, na belgijski GP, treću trku Prvenstva. Tu je podijelio 4. mjesto s Gonzálezom, a do kraja sezone imao je još dva odustajanja, tri druga mjesta i pobjedu na posljednjoj utrci u Barceloni. To je značilo ukupno treće mjesto, samo s bodom zaostatka za viceprvakom Gonzálezom.
Početkom 1955. Hawthorn je prešao u Jaguar, međutim ondje i nije bilo neke sreće. Dvije je utrke propustio, osvojio po jedno šesto, sedmo i deseto mjesto, uz dva odustajanja. Na kraju je završio ispod 25. mjesta u Prvenstvu, ni s jednim osvojenim bodom.
Te je godine osvojio samo utrku 24h Le Mansa – upravo onu – najpoznatiju i najstrašniju, u kojoj je poginuo francuski vozač Pierre Levegh i 83 gledatelja.
U prvoj polovici utrke odvijao se izravan dvoboj Fangio-Hawthorn, a na kraju 35. kruga, na početku startno-ciljne ravnine dogodila se najveća nesreća u automotosportu – do danas.
„UBIO SAM SVE TE LJUDE…!“
Hawthorn je htio zaobići još jedan automobil prije nego skrene u boksove (po pravilima, vozači se moraju mijenjati svaka dva sata, a da nije otišao u boks, prekoračio bi taj limit). Britanac Lance Macklin oštro je zakočio i skrenuo ulijevo, da izbjegne Mikeov Jaguar. Uto je naišao Levegh, u punoj brzini naletio na stražnji kotač Macklinovog automobila i poletio…! Šasija se odvojila i polovica njegovog automobila je odletjela u gledalište, izazvavši nezapamćenu tragediju.
Fangio se refleksno provukao kroz tu frku gotovo netaknut, samo okrznuvši Hawthornov bolid pokraj boksova.
U početku ostali vozači nisu ni shvatili da su dijelovi automobila odletjeli među publiku, organizatore i novinare. Utrka je nakon pauze nastavljena, a organizatori su se poslije opravdavali mogućom panikom, kaosom i stampedima stotina tisuća, koji bi mogli uslijediti nakon eventualnog prekida. Mercedes je (s Fangiom i Mossom) najprije poveo, a zatim opozvao svoje vozače. Ferrariji su učinili isto, pa je pobjednik Hawthorn u Jaguaru utrku samo trebao završiti.
Kad se na kraju utrke nasmiješio, a fotografi ga snimili, javnost mu je prigovarala, novine su ga ocrnile – iako je poslije i službeno oslobođen krivnje za nesreću.
Prije nastavka utrke Hawthorn je došao u boks sav u suzama i uzdrman, govoreći: „Ubio sam sve te ljude. Nikada se više neću utrkivati!“ – smatrajući sebe odgovornim za nesreću. Međutim, nekoliko sati poslije opet je bio u cockpitu i na kraju pobijedio u toj utrci…
UROĐENA KRONIČNA BOLEST
1956. vozio je za Maserati, BRM i Vanwall, ali samo jedno treće i jedno deseto mjesto bili su dovoljni tek za podjelu 11. mjesta u Prvenstvu.
Sljedeće godine Hawthorn definitivno prelazi u Ferrari, a i rezultati postaju nešto bolji. Po jedno šesto, četvrto, treće i drugo mjesto, uz tri odustajanja bili su dovoljni za ukupno četvrto mjesto – iza Mussa, ispred Brooksa.
Uz ono već rečeno o sezoni ’58. – treba napomenuti da su najbolje počeli Moss i Trintignant, ali su kasnije imali pehove s odustajanjima. 1958. je bila posljednja, ne samo za Mikea Hawthorna, nego i za Juana Manuela Fangija.
The 1958 #MorrocanGP saw Mike Hawthorn end his professional career in style
After clinching the F1 World Drivers’ Championship, he then hung up his boots, helmet and infamous bow tie https://t.co/EYUU0WCt6i#essereFerrari
#100x1000GP #RoadTo1000 pic.twitter.com/kuJbOpudH0
— Scuderia Ferrari (@ScuderiaFerrari) June 4, 2020
Činjenica koja se gotovo nikada ne navodi u analima jest kronična Hawthornova bolest. Imao je urođenu bolest bubrega; katkad je bio slab, blijed i znojan. No, osim ponekad, to se nije mnogo primjećivalo. Skrivao je svoju bolest, jer da se otkrilo, vjerojatno bi izgubio vozačku licencu. Ljudi oko Hawthorna to su pažljivo prikrivali i vrlo mali broj ljudi je znao za njegovo stanje. (U Britanskom parlamentu se raspravljalo o tomu zašto Hawthorn nije služio vojni rok – ali on nije dopuštao liječnicima da objave istinu.)
Njegova je zaručnica poslije svjedočila kako se koji put previjao od bolova, bolest ga je katkad sustizala.
POGIBIJA IZVAN STAZE
22. siječnja 1959. – samo tri mjeseca poslije vozačkog umirovljenja – krenuo je sa svog imanja u pokrajini, prema Londonu, na poslovni ručak. (Postoji mnogo snimaka iz tih dana gdje Hawthorn ležerno vozika novinare u svom modificiranom 3,4-litarskom Jaguaru.)
Nije se dobro osjećao i nije mu se baš išlo. Nakon obavljenog ručka trebao se sresti sa suprugom pokojnog Collinsa, Louise King; ona se jako veselila tom susretu.
Dok je vozio prema Londonu, sreo je svog prijatelja Roba Walkera u Mercedesu Gullwingu. On je pak poslije svjedočio kako je u retrovizoru vidio Jaguar i prepoznao Mikea.
Obojica su ubrzali, vozeći cestom jedan uz drugog, a Walker kaže da je pomislio kako je ovo sve previše za njega jer ipak nije vozač utrka.
Nitko – ni Walker – nije vidio kad je Hawthorn sletio s ceste, pogodio stup i sletio u kanal; auto je bio zdrobljen do neprepoznatljivosti. Iako je nesreća dobro dokumentirana, točan uzrok ostaje nepoznat.
Walker je uspio otvoriti stražnja vrata i sagnuti se unutra; kaže da su se Mikeove oči zacaklile i samo je lagano izdahnuo.
Njegova zaručnica Jean Ireland misli da se onesvijestio jer se tog jutra vrlo loše osjećao. S obzirom na to da je poznavao cestu, poznavao je taj auto – ona misli kako zapravo nije ni bio svjestan nesreće.
Neki suvremenici navode da Mike ionako ne bi dugo poživio. Patio je od teške bolesti; prognoze nisu bile dobre; posljednji je Božić proveo u krevetu. Jean pripovijeda kako joj je doktor tada rekao da je Mikeu ostalo samo nekoliko godina. Zato smatra da je ovo ipak najbolji način na koji je mogao otići…
Strašno je bilo ovako naglo izgubiti generaciju talentiranih ljudi i dobrih karaktera. To što se dogodilo 1957-58. u Ferrarijevoj Scuderiji vjerojatno je jedinstveno u povijesti sporta.
JOŠ I von TRIPS …
Iako je njegova nesreća uslijedila više od dvije i pol godine nakon Hawthornovog stradavanja, i Wolfganga von Tripsa trebalo bi uključiti u ovu nesretnu Ferrarijevu listu.
Pravim imenom Wolfgang Alexander Albert Eduard Maximilian Reichsgraf Berghe von Trips – rodio se 4. svibnja 1928. u Kölnu, u plemenitaškoj obitelji. Djetinjstvo je proveo blizu Nürburgringa, gdje je sredinom 1930-tih gledao svog idola Bernda Rosemeyera. Poslije je završio višu agronomsku školu, ne bi li se u budućnosti posvetio obiteljskom imanju. Međutim, više je volio utrke, a počeo je u motociklizmu, kao uostalom i Rosemeyer i njegov prijatelj Tazio Nuvolari prije njega.
1954. prelazi u automobilizam; najprije se okušavši u utrkama izdržljivosti. Među ostalim, u svojoj klasi pobjeđuje i na čuvenoj Mille Migliji. Osvaja i njemačko prvenstvo u klasi do 1600 ccm te peto mjesto na 24h Le Mansa 1956.
Iako je u Formuli 1 trebao debitirati iste godine, zbog nekih problema prvi je put nastupio tek na argentinskom GP-u 1957. i odmah osvojio solidno šesto mjesto, doduše s dva kruga zaostatka i bez bodova. U svojem prvom Prvenstvu imao je dva plasmana, osvojio četiri boda i zauzeo konačno 14. mjesto.
U groznoj sezoni 1958., kad je iz prvog reda gledao kako ginu Musso i Collins, imao je po jedno treće, četvrto i peto mjesto, uz tri odustajanja. Na kraju je bio deseti, s istim brojem bodova kao Hill i Behra.
Sljedeće je godine nastupio na samo dvije utrke, a završio tek jednu, američku VN, na šestom mjestu.
Godine 1960. završio je većinu utrka, uz solidno sedmo mjesto u Prvenstvu – još uvijek čekajući svoju prvu pobjedu. Ona je pak stigla sljedeće godine, u svibnju, na VN Nizozemske, s drugog startnog mjesta. Britanski GP u srpnju uzeo je startavši s četvrte pozicije, a nakon drugog mjesta na njemačkom GP-u u kolovozu, uvjerljivo je preuzeo i vodstvo u Prvenstvu – ispred Hilla i Mossa.
NAJVEĆA NESREĆA U POVIJESTI F1
U rujnu 1961. održavala se sedma i pretposljednja utrka sezone. Svi su bili uzbuđeni, Nijemci i njemački tisak posebno. Njemački je vozač u prigodi da osvoji Svjetsko prvenstvo! Prvi put poslije Hermanna Paula Müllera 1939. Trebao je to biti najsretniji dan u von Tripsovoj karijeri.
Na kvalifikacijama je zauzeo pole-position i nadao se naslovu svjetskog prvaka. Međutim, vrlo je loše startao. Četiri Ferrarija, BRM i Lotus odmah su ga prestigli; pao je na šesto mjesto. Nije oklijevao s pretjecanjima, a pretkraj drugog kruga već je bio na leđima mladom i neiskusnom Jimu Clarku. U pokušaju obilaženja, na ravnini prije Parabolice, pri 230 km/h dodirnuo je Clarkov bolid. Njegov se Ferrari zanio i udario lijevo u nasip, a zatim probio ogradu i odletio među gledaoce. Von Trips je ispao iz bolida i na mjestu poginuo, dok je prevrćući bolid pokosio gledalište. Smrtno je stradalo 15 (ponegdje piše 14) gledalaca, a šezdesetak ih je ozlijeđeno. Utrka nije prekinuta unatoč tragediji, a pobijedio je Phil Hill u jedinom preostalom Ferrariju; ispred Dana Gurneya u Porscheu. Bila je to (do danas) najveća nesreća u Formuli 1, a za von Tripsa se poslije govorilo da ionako nije mogao izbjeći sudbinu. Naime, bio je unaprijed kupio avionsku kartu za Ameriku, a upravo taj zrakoplov, na tom dotičnom letu – srušio se u Škotskoj.
Posljednja utrka Prvenstva održavala se u američkom Watkins Glenu, na klasičnoj stazi gdje su i europski vozači mogli dohvatiti neke bodove. Na svim najboljim startnim pozicijama bili su britanski i australski vozači, a najbolji Amerikanac bio je Gurney na 7. startnom mjestu. Phil Hill, jedini sa šansom da osvoji Prvenstvo, nije ni startao. Naime, s trinaest bodova prednosti pred Mossom, nije bilo ni teoretske šanse da mu itko preotme naslov. U utrci koja je – što se Prvenstva tiče – bila samo formalnost, na kraju je pobijedio britanski vozač Innes Ireland, kojemu je to bila i jedina pobjeda u karijeri.
POSTHUMNO DRUGO MJESTO
Prvenstvo je pripalo Philu Hillu, s dvije pobjede, po dva druga i treća mjesta te jednim devetim – ukupno 34 boda. Drugo je mjesto, s 33 boda, posthumno pripalo Wolfgangu von Tripsu, nesuđenom prvom njemačkom šampionu. Na 3. i 4. mjestu, s po 21 bodom završili su Moss i Gurney. Phil Hill utrkivao se do 1966., nikada više ne osvojivši ni utrku ni naslov. Ukupno je nastupio na 49 utrka, uz 3 pobjede i šest pole-positiona.
Wolfgang von Trips nastupio je 27 puta u Formuli 1. Osvojio je jedan pole-position, šest mjesta na podiju i dvije pobjede.
A season of two tales, Phil Hill takes the #F1 World Championship, whilst we tragically lose Wolfgang von Trips
https://t.co/kZrVGMQqxf
Here are some of the shots from that weekend at Monza
#essereFerrari
— Scuderia Ferrari (@ScuderiaFerrari) June 5, 2020
Iako su i tih i kasnijih godina smrtne nesreće bile poprilično česte, u Ferrarijevoj štali nikad se više nije tako masovno ginulo. Šest godina poslije von Tripsa na utrci je poginuo Ferrarijev Lorenzo Bandini (Monte Carlo, 10. svibnja 1967.). Gotovo točno petnaest godina poslije Bandinija, na kvalifikacijama u belgijskom Zolderu poginuo je Gilles Villeneueve – 08. svibnja 1982.
Nakon toga Enzo Ferrari više nije morao gledati kako ginu njegovi asovi. U momčadi poslije 1982. više nije bilo smrtnih nesreća, a sam il Commendatore umro je 14. kolovoza 1988., u 91. godini.
***
Objava Tragična Ferrarijeva kolona 1957. – 1961. pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.
Izvor: GP1.hr
