Kad se mod odgovaranja na pitanje hoćete li dočekati sljedeću sezonu u Formuli 1 počne pretvarati iz “kakvo je to pitanje?!” u “vidjet ćemo”, čak i taj neodređeni odgovor je u određenom smislu ― odgovor. I to je scenario koji se počeo događati kod upravo onog za kojeg je djelovalo kao da će imati istu energiju za utrkivanje u svojim dvadesetim i svojim stodvadesetim godinama. Fernando Alonso, recimo to tako, nije isključio izlazak iz Formule 1 nakon kraja ove sezone.
On mi je oduvijek svojevrstan enigmatičan karakter u Formuli 1. Koliko je s jedne strane donosio nespretne karijerne odluke, toliko je s druge strane nevjerojatno konzistentno, kroz cijelu karijeru do sad, vozio na rubu čuda. Šlepanje u slabim bolidima sezonu za sezonom na jednom kraju vage, i brutalno mrvljenje svih svojih vozačkih kolega u prah (s, dobro znamo, jednim časnim izuzetkom).
Teško ga je ne shvatiti. Zapravo, od njegovih famoznih dana na tronu, sad već prapovijesne 2005. i 2006., i potom bombastično-skandaloznog razvoja događaja u 2007. (u kojoj je usprkos svemu također vozio vrhunski) njegova je karijera klizila između kandidature za novu titulu koja bi ipak izmakla, i krstarenja kroz srednji red. Tko je prije navikao pobjeđivati i biti stalni kandidat za prvaka, luđačka vožnja za osvajanje samo nekoliko bodova mora mu biti zamorna. Ponavljam, takvu si je sudbinu dobrim dijelom iskrojio i sam ― ili barem, uključivo i njegove menadžere ― nalazivši se u pravim ekipama u krivo vrijeme.
I utoliko, ako mu je toga dosta, odlazak u neku drugu kategoriju čini se smislenim potezom. Uostalom, može reći da i ovako ima dvije titule u džepu, što je više nego super-ogromna većina vozača. Premda, ni najmanje ne sumnjam da bi ― u slučaju da trenutačno vodi u prvenstvu ― okrenuo ploču i Formula 1 mu ne bi bila ni najmanje “predvidljiva” ni “dosadna” niti bi mu tako jako važna bila prilika osvojiti trostruku motorsportsku krunu o kojoj sad toliko voli pričati, nakon što je osvojio drugu od te tri krune.
Ostanak u Formuli 1, iako naravno moguć, je u ovom momentu prilično nezgrapan problem za njega. Povratak u Ferrari bio bi svojevrstan poraz ponosa s obje strane, čak i da nema vjerojatnog Vettelovog donošenja veta za tako nešto. Mercedes i Red Bull djeluju dovoljno zadovoljni vlastitom postavom vozača, da bi riskirali dovođenje nekoga tako teške kategorije i potencijalni cirkus u garaži. Ne tvrdim da taj cirkus možda toj ekipi ne bi bio vrlo efikasan s gledišta marketinga i grabljenja novinskih naslova, ali u ovoj eri hiperkorektnih ekipa ― što je odvojeni problem o kojem sam već drvio dovoljno puta ― ne mogu si zamisliti taj scenario.
(Premda, to što si scenario ne mogu zamisliti baš ništa ne znači; već su se i čudnije stvari događale u Formuli 1, koje mi nikad ne bi pale na pamet. Tu je prije problem u mojoj nemaštovitosti, nego u Formuli 1 kao takvoj.)
Ostanak u McLarenu, koji Woking ni ne krije da bi mu bio najdraži događaj od zadnjeg ledenog doba, je riskantan. Sad valjda više nitko ne vjeruje da McLaren može u godinu dana, ili otprilike tom redu veličine, napraviti dovoljno velik korak naprijed da konkurira za pobjede i titule (a Alonsa, toliko znamo, ništa manje ni ne zanima). Naročito otkad je isprika zvana “Honda” izbačena na stražnja vrata i prešlo se na motor s kojim jedna druga ekipa ima preko četverostruko više konstruktorskih bodova.
Ako mu je do selidbe, više ne držim nemogućim da iznenadno osvane u Renaultu ili Haasu, nešto kao “pozdravna runda” prije odlaska, jedan ludi i zabavni pokušaj, gdje je sve moguće, za razliku od trenutačnog poslodavca kojem nikako da dođe taj važan proboj. Povijest u Renaultu Alonso već ima, i to je ona koje se sigurno najradije sjeća… Ali, tu opet treba i volja od strane tih ekipa. Vidjet ćemo, i to relativno skoro. Ako išta, onda barem Španjolac nikad nije bio posebno tih oko svojih namjera i razmišljanja.
Izvor: GP1.hr
