Auto FM
Auto FM
Danas se često voli spominjati kako gume igraju velik – možda i prevelik faktor u utrkivanju. Nije teško pojmiti zašto je do toga došlo: usporedimo li pogled na F1 od prije desetak ili petnaestak godina s današnjim, očito je da se o njima daleko više priča, baš kao što je i dobar dio grafika za vrijeme utrke takav da na njih stavlja naglasak. To je, između ostalog, rezultat regulacija od prije nekoliko godina kad je uvedena obaveza korištenja obje raspoložive vrste gume u utrci, nešto što je trebalo začiniti stratešku stranu Formule 1.
No to je, zapravo, zabluda; gume oduvijek igraju ozbiljnu ulogu i u Formuli 1 i u oktanskim sportovima općenito, samo što su one u doba raznoraznih drugih šašavih i odličnih tehničkih inovacija bile tek jedan od brojnih parametara, i to ne nevjerojatno zanimljivih. Ili, malo bezobrazno figurativno rečeno, kad imate na asfaltu bolide sa šest kotača, ili s ogromnim ventilatorima koji stvaraju podtlak ispod šasije, a motori variraju od V2 do H16 u konfiguraciji, teško je gumama nametnuti se kao nečemu važnom za utrke.
Jesu li one danas postale prevažne? Stvar osobnog stava – moje mišljenje je da se radi o jednoj, istina važnoj, ali ipak samo jednoj, vizualno nezanimljivoj komponenti bolida koja dobiva više prostora nego što bi nužno trebala. Ali potpuno prihvaćam i argumente koji tvrde suprotno. Parafrazirat ću Mladena iz jednog teksta od prije nekoliko godina: “dobro je imati rat kemičara i inženjera u potrazi za najboljim gumama, ali ipak se samo radi o onim crnim predmetima koji se vrte na šasiji, i ništa više”.
Bilo kako bilo, sviđala se vama uloga guma u današnjoj Formuli 1 ili ne, činjenica je da je ona velika, pa vrijedi pogledati o čemu se ovdje zapravo radi. Iako vozač igra glavnu ulogu u njihovom korištenju, zapravo bi gume po svim kriterijima trebale spadati pod igru strategije – i tu ovaj tekst biti rodbina onog nedavnog o općoj strategiji.
U osnovnim linijama, koncepcija se može svesti na nekoliko općenitih pravila koje jednako dobro važe u današnjoj F1 kao i onoj prije desetljeće ili dva, i kao i u drugim formama utrkivanja – i malo je vjerojatno da će se skoro promijeniti.
Prvo i osnovno je da mekše gume nude bolje prianjanje na asfalt, ali se zauzvrat brže troše. Čvršće prianjanje izravno znači veću maksimalnu brzinu u zavojima, i time brže krugove. No ti brzi krugovi su, u tom slučaju, kompenzirani većim brojem potrebnih ulazaka u boks, tako da treba naći dobar balans i kombinaciju koja sveukupno daje najkraće očekivano vrijeme utrke, osim ako se namjerno ide nekom drugom logikom, što je druga priča.
No trošenje guma nije parametar uklesan u kamen, iako bi brojni inženjeri u F1 bili presretni da jest. Trošenje i performanse guma ovise o njihovoj temperaturi, a temperatura pak ovisi i o temperaturi zraka i asfalta i eventualnom prometu ispred bolida. Tu je faktor još podešavanje ovjesa, masa bolida koja se mijenja radi potrošnje goriva, i stil vožnje vozača: ne samo osobni stil, već i to je li u fazi obrane, napada, mirnog krstarenja ili nečem desetom.
Dok se oko temperature zraka, asfalta i strategiji ne može jako puno naglo mijenjati, oko stila vožnje može. Situacija je takva da “gaženje” bolida i guma do kraja obično nije najbrža varijanta, jer toliko degradira gume da na kraju traži dodatan neželjeni odlazak u boks. Ili, drugim riječima, svjesno izgubiti možda dvije-tri desetinke sekunde po krugu na račun čuvanja guma zapravo na kraju eliminira jedan odlazak u boks, i vremenski je isplativo u ukupnoj shemi stvari. Radi se o suptilno dužem putu kočenja, manje agresivnom skretanju u zavoj i sličnim finesama koje je teško uočiti, no dobri vozači ih itekako znaju kontrolirati. Ovo je, inače, omiljena javna zamjerka vozača koji rado tvrde da se u stara vremena moglo voziti cijelo vrijeme “na rubu uništenja”, umjesto današnjeg svjesnog usporavanja. Ali to ipak ne treba shvaćati predoslovno, jer je pametno korištenje guma i mehanike ipak prisutno već vrlo, vrlo dugo u Formuli 1. Sezone u kojima svi sve utrke voze konstantno na 100% brzine su netočna fantazija nostalgičara a ne stvarnost povijesti Formule 1. I sadašnjosti.
No, vratimo se na gume. Razne mješavine guma (u smislu njihove kemije) imaju različite karakteristike trošenja, tj. količinu gripa u svojim raznim fazama potrošenosti. Gume koje se koriste već nekoliko sezona, naročito otkad je došao Pirelli sa svojim mješavinama, imaju karakterističnu “liticu”, često zvanu cliff, koja igra prilično veliku ulogu u strategiji. Kad su potpuno svježe, nude izvrstan grip, potom prelaze u duži period u kojem su dobre iako polako, vrlo postepeno gube performanse, i zatim dolaze do spomenutog cliffa odnosno pada s litice, kad unutar doslovno nekoliko kilometara, dakle u praksi možda samo jednog kruga, rapidno degradiraju i drastično uspore vozača, nerijetko više sekundi po krugu.
Jasno, svi se trude izbjeći ovaj scenario koliko je god moguće, i doći s gumama što bliže cliffu bez da ga doista dosegnu. One inače najbolje funkcioniraju u temperaturnom rasponu od 90ºC do 110ºC (ovisno o konkretnoj mješavini i drugim parametrima) te je cilj grijača guma, podešavanja ovjesa i stila vozača održavati je unutar idealnog raspona unutar utrke. Premda zvuči kao tjeranje maka na konac, u praksi su utrke i dobivane i gubljene radi pametnog korištenja guma. No stvar postaje kompliciranija ako u obzir još uzmemo i da se u utrci svaka guma različito troši radi konfiguracije zavoja, a i k tome se svaka guma ne troši ujednačeno na svim mjestima. Stoga je pametno predviđanje ponašanja guma zapravo cijela znanost i umjetnost prognoze.
Procjena je dobra, ali znanje je još bolje. Zato, daleko je bolje ako se zadana situacija može usporediti s nekom poznatom, ranijom. To je jedan od razloga zašto je na testiranjima često cilj raditi bezbrojne stotine i stotine krugova, skupljati sve moguće podatke i dobiti konkretniju ideju koja se guma kako ponaša i u kojim okolnostima. Općenito, i opet suprotno romantičnim maštanjima, pobjeđivanje u Formuli 1 nije samo rezultat inspiracije nekog tehničkog genija, već i neumorno skupljanje terabajta i terabajta podataka, njihovo drobljenje i beskrajno analiziranje, uspoređivanje s prethodnim podacima, itd.
Strategija guma po kiši nije puno drukčija: i tada treba izračunati koliko je krugova očekivan smisleni vijek jednog seta guma, s time da tada nema mogućnosti kalkuliranja oko vrsta, osim ako je kiša dovoljno slaba da možda vrijedi pokušati s intermediate gumama. Horor-scenario je, naravno, voziti kišne gume po suhom koje se u tom slučaju katastrofalno troše i imaju loš grip, ili slickove po mokrom, gdje je situacija slično loša. Radi toga vrlo, vrlo rijetko vidimo ekipe koje su se spremne kockati oko toga. Potencijalan gubitak je ogroman, a dobit mala.
Sada, ako postavite očito pragmatično pitanje je li ovo nužno znati da bi nekome show bio bolji, vjerojatno je odgovor negativan. Spadam među one kojima je borba strategije i taktike ekipa barem jednako toliko zanimljiva koliko i izravni napadi na asfaltu, pa je utoliko zgodno pratiti i što se zbiva na području guma. Ali gume same po sebi neće od dosadne utrke napraviti zanimljivu.
Oton Ribić
Izvor: GP1.hr
