U trećem dijelu našega pregleda dosadašnjeg učinka momčadi osvrnut ćemo se na četiri momčadi koje zatvaraju posljednja četiri mjesta u ovosezonskom poretku konstruktora. Tradicionalne momčadi i starosjedioci Formule 1, McLaren i Williams i dalje bezglavo bauljaju i suprotno renomeu nalaze se u donjem dijelu poretka. I dok za McLaren ako ništa drugo možda, ali s velikim možda još i ima kakve takve nade, stanje u Williamsu izgleda doista beznadno. S druge strane Red Bullova vozačka akademija, Toro Rosso i dalje marljivo odrađuje ono za što je manje više i oformljena, proizvodi vozače za prvu ekipu i od ove sezone testira Hondin motor uz pristojne, ne i previše uvjerljive rezultate. Sauber koji je posljednjih sezona izgledao otprilike kao Williams ove, pronašao je novog talentiranog klinca u vidu Monegažanina Leclerca koji im je donio nešto bodova, a i bolid je kud i kamo konkurentniji pa u Sauberu ipak imaju koliko toliko razloga za zadovoljstvo.
Sve u svemu, u svim navedenim ekipama došlo je do manjih ili većih promjena u odnosu na 2017. pa samim tim usporedba s tekućom sezonom neće biti previše relevantna, no određene poveznice ipak postoje pa ćemo ih ovom prilikom uzeti u obzir.
McLaren – sage o rezultatski potpuno neuspješnom braku McLarena i Honde već znaju i ptice na grani pa se neću detaljnije osvrtati na to razdoblje. Ipak u svrhu usporedbe prošle i ove sezone izdvojit ću neke pojedinosti. Kako je i rečeno, nakon tri godine muke, patnje i potpune rezultatske katastrofe, u McLarenu su još tijekom 2017. svim silama nastojali izaći iz spomenutog braka jer bilo je više nego očito kako britanski mladić i japanska udavača jednostavno nisu jedno za drugo, barem ne trenutno. Nakon svih mogućih kombinacija u koje su bili uključeni McLaren, Toro Rosso, Renault, Honda, Carlos Sainz pa i čelništvo Formule 1, McLaren je uspio iskamčiti toliko željene Renaultove motore.
Najave i ambicije uoči sezone bile su velike, a u istima je prednjačio tadašnji šef momčadi Eric Boullier koji je čak išao toliko daleko da je uoči početka testiranja, trabunjao (moram se tako izraziti) o napadu na tri najbrže momčadi pri čemu je kao referentna točka po pitanju performansi i brzine označen Red Bull.
Nažalost, prva testiranja, a posebice prva utrka u Australiji značili su prizemljenje bez padobrana za Boulliera i čelne ljude McLarena jer je bilo i više nego očito kako je britanska momčad u debelom zaostatku za prve tri momčadi, čak i za Haasom i polubratskim Renaultom. Utrka u Australiji čak je djelomično i mogla zavarati neprijatelja jer je Alonso uz određenu dozu sreće i povoljnih razvoja događaja osvojio respektabilno peto mjesto pa smo nakon dugo vremena imali priliku čuti i onaj zadovoljni team radio “We can fight now”, no trezvenijima i realnijima bilo je jasno kako je McLaren daleko od vodećih. U nadolazećim utrkama to se i pokazalo pa je unatoč, prije svega dobrim Alonsovim nastupima u kojima on već poslovično izvlači zadnji atom iz bolida, bilo kao dan jasno kako su predsezonske najave čelnih ljudi McLarena bile potpuno nerealne. Sve u svemu lako je zaključiti kako, iako bez sumnje tada nepouzdana i nekonkurentna, Honda ipak nije bila jedini uzrok McLarenovih problema jer McLaren je ove sezone najsporija od tri momčadi koje koriste istu pogonsku jedinicu što ipak nešto govori.
Usporedbe u smislu rezultatskih postignuća u slučaju McLarena nisu previše smislene jer Renault je ove sezone ipak kud i kamo pouzdaniji od prošlosezonske Honde pa je samim tim uknjiženo i puno više bodova ali sumnjam kako im se u McLarenu previše raduju jer vodeći ih imaju višeStruko više.
Očekivano, Alonso je u potpunosti izdominirao Vandoornea i što god tko mislio o Španjolcu ćudljivog karaktera, on je taj koji je u svakoj utrci izvukao maksimum i uzeo sve što se u tom trenu uzeti moglo i time još jednom pokazao neospornu klasu. Voljeli ga ili ne, vjerujem kako bi velika većina ljubitelja Formule 1 voljelo vidjeti Alonsa u konkurentnijem bolidu bliže borbi za vrh. Ovako, ostaje pitanje jesu li i njemu ovo možda posljednje utrke u Formuli 1, jer teško je očekivati kako će mu u McLarenu opet moći prodati muda pod bubrege pričama o borbi za vrh u sljedećoj sezoni. S druge strane, talentirani ali nekako uspavani Belgijac Vandoorne, dao je jednostavno premalo. U nastavku sezone to će jednostavno morati biti kud i kamo bolje.
McLaren 2017. – 11 utrka, 0 pobjeda, 0 postolja, 11 bodova / McLaren 2018. – 12 utrka, 0 pobjeda, 0 postolja, 52 boda
Fernando Alonso 2017. – 0 pobjeda, 0 postolja, 10 bodova / Alonso 2018. – 0 pobjeda, 0 postolja, 44 boda
Stoffel Vandoorne 2017. – 0 pobjeda, 0 postolja, 1 bod / Vandoorne 2018. – 0 pobjeda, 0 postolja, 8 bodova
Toro Rosso
Neki će (zlobno ili ne, no u taj dio rasprave ne ulazim) reći kako je Toro Rosso Red Bullu otprilike ono što bi u našem HNL-u bila Lokomotiva Dinamu. Poligon za kaljenje mladih igrača odnosno u ovom slučaju vozača koji će nakon što se pokaže jesu li ili nisu materijal za prvu ekipu krenuti ka Red Bullu ili će sreću potražiti drugdje. Ove sezone Toro Rosso je i testna mula za ispitivanje mogućnosti Hondinog motora ali i ne samo motora već i opipavanje bila japanskog proizvođača pa je time njihova uloga kud i kamo veća i važnija.
Unatoč svom statusu juniorske momčadi Red Bulla zbog kojih ih katkada i podcjenjuju, ne možemo zanemariti dobre nastupe i rezultate momčadi Toro Rosso koji sasvim sigurno nisu samo rezultat copy-paste radnji. Iako su u rezultatskom smislu ove sezone nešto slabiji nego u 2017.
U protekloj sezoni u Toro Rossu je tijekom sezone izmijenjena kompletna vozačka postava pa su Sainz i Kvyat koji su krenuli u sezonu, spletom okolnosti na kraju zamijenjeni novim mladcima Hartleyem i Gaslyjem. Bolid je bio pogonjen Renaultovim motorima pa su paralele između prvoga dijela tekuće i protekle sezone tim manje.
Rezultatski gledano, Toro Rosso je 12 bodova u deficitu u odnosu na isto razdoblje 2017. što i nije prevelika razlika pogotovo ako uzmemo u obzir da je ovo prva sezona suradnje s Hondom i s dva nova i mlada vozača. Tijekom polusezone talijanska momčad nije se prečesto osladila bodovima pa su Gasly i Hartley kombinirano skupili čak 19 plasmana izvan bodova, no Gaslyjevo četvrto mjesto već u drugoj utrci sezone uz još jedno sedmo i šesto malo su popravili dojam. Harley je uz dosta peha i nes(p)retnih okolnosti skupio tek dva pa će vjerujemo u nastavku sezone to ipak biti nešto bolje.
U nastavku sezone, u Toro Rossu bez sumnje će u suradnji s Hondom pokušati ušićariti pokoji bod i polako pripremati teren za sljedeću sezonu i dolazak velikog brata pod okrilje japanskog proizvođača koji ove sezone izgleda kud i kamo bolje i ozbiljnije. Odlaskom Ricciarda, netko od dvojice mladaca mogao bi uskočiti na upražnjeno mjesto u Red Bullu 2019. pa je samim tim zadaća Toro Rossa u ovoj sezoni odrađena.
Toro Rosso 2017. – 0 pobjeda, 0 postolja, 40 bodova / Toro Rosso 2018. – 0 pobjeda, 0 postolja, 28 bodova
Pierre Gasly 2017. – 0 bodova / Pierre Gasly 2018. – 26 bodova
Brandon Hartley 2017. – 0 bodova / Brandon Hartley 2018. – 2 boda
Sauber
Slično kao i prethodne dvije momčadi, i Sauber je u ovu sezonu ušao s određenim promjenama. Ferrarijev motor i dalje je tu, no umjesto prošlosezonskih Giovinazzija i Wehrelaina sada je tu nova mlada snaga i mogli bismo reći mini senzacija ove polusezone Charles Leclerc.
Gledajući formu i rezultate iz prošle sezone, dojam je kako u Sauberu nisu imali težak zadatak kada je u pitanju prebacivanje tih pet mršavih bodova koji su uknjiženi u cijeloj 2017. Ipak, bilo je upitno mogu li u ovoj maloj i svakako ne odveć bogatoj momčadi izaći iz slijepe ulice u koju su proteklih sezona malo po malo zalutali. Iako početak sezone nije bio previše obećavajuć, Ericsson je već u na drugoj stanici pokupio dva važna boda čime je na neki način skinut onaj početni pritisak. Senzaciju je naravno ipak napravio Leclerc šestim mjestom u Azerbajdžanu, a svoju dobru formu potvrdio je i s čak pet ulazaka u bodove pri čemu je niz prekinut jedino odustajanjem na domaćoj stazi u Monaku.
U svakom slučaju Sauber je bez sumnje ostvario napredak od sedam milja u odnosu na 2017. što potvrđuje i bodovni saldo na kojem je već sada gotovo četiri puta više bodova u odnosu na cijelu prošlu sezonu. Tome je naravno doprinio u prvome redu Leclerc čiji nastupi nisu ostali nezamijećeni, no ne smijemo zanemariti i rad same momčadi čiji su ljudi ove sezone uspjeli složiti bolid koji je kud i kamo konkurentniji i s kojim u nastavku sezone ulasci u bodove više ne bi smjeli biti tolika senzacija. Ipak, Sauber je financijski još uvijek sirotan u odnosu na McLaren, novim kapitalom poguranu Force Indiju pa i Toro Rosso te je stoga pitanje koliko će s ograničenim financijama moći gurati i u nastavku sezone u odnosu na navedene momčadi kojima su sada po pitanju performansi sasvim blizu.
Kako god bilo, u Sauberu rezultatski mogu biti zadovoljni i onim što je učinjeno do sada, sve ostalo bit će premija ali motivacije sigurno neće nedostajati jer primjerice, Toro Rosso u poretku nije predaleko.
Sauber 2017. – 11 utrka, 0 pobjeda, 0 postolja, 5 bodova / Sauber 2018. – 12 utrka, 0 pobjeda, 0 postolja, 18 bodova
Charles Leclerc 2018. – 0 pobjeda, 0 postolja, 13 bodova
Marcus Ericsson 2017. – 0 pobjeda, 0 postolja, 0 bodova / Ericsson 2018. – 0 pobjeda, 0 postolja, 5 bodova
Williams – teško je u ovom trenutku i iz ove perspektive povjerovati kako je Williams primjerice prije samo četiri sezone bio trećeplasirana momčad prvenstva s čak 257 osvojenih bodova. Nažalost, od tada do danas, svake sezone ova za Formulu 1 povijesna momčad, tone sve dublje, pri čemu se, kako sada stvari stoje dno još uvijek ne vidi. I oni su u odnosu na 2017. mijenjali, pa je tako veterana Massu zamijenio siroti i marketinški zanimljivi Sirotkin uz kojega i dalje sjedi (pitanje je još koliko dugo) Kanađanin Stroll.
Za razliku od Masse koji je u koliko toliko konkurentnijem bolidu ušićario 23 boda nakon VN Mađarske, a pomalo nevjerojatnim postoljem iz Azedrbajdžana pogurao ga je i Stroll, ove sezone Williams je još na rezultatu vrijednom prstiju jedne ruke.
Iako Sirotkin i Stroll vjerojatno i nisu novi Senne, Williamsova nekonkurentnost je jednostavno previše očita i dojam je kako se i vozači puno većeg kalibra i znanja u ovogodišnjem bolidu ove slavne momčadi nebi proslavili, unatoč činjenici kako iza sjedala imaju nesumnjivo moćni Mercedesov stroj.
Pitanje je što se od Williamsa može očekivati u nastavku sezone jer financijska situacija sasvim sigurno ne daje prostora za ogromne investicije i razvoj tim više što će zlatna kanadska koka vjerojatno put tatine Force Indije, no čak i da je situacija drugačija, pitanje je što se na ovim poprilično trulim temeljima uopće da izgraditi i dograditi. Lošije teško da može pa će u Williamsu valjda još koji put doći u top 10, no to će sasvim sigurno biti tek pokoja iznimka, a ne pravilo. Fokus će vjerojatno biti vrlo brzo prebačen na 2019.
Williams 2017. – 11 utrka, 0 pobjeda, 0 postolja, 41 bod / Williams 2018. – 12 utrka, 0 pobjeda, 0 postolja, 5 bodova
Sergey Sirotkin 2018. – 0 bodova
Lance Stroll 2017. – 0 pobjeda, 1 postolje, 18 bodova / Stroll 2018. – 0 pobjeda, 0 postolja, 4 boda
Izvor: GP1.hr
