Prva trkaća staza – engleski Brooklands

Prva ‘prava’ trkaća staza nije nastala ni u Italiji ni u Francuskoj ni u Njemačkoj. Bilo je to u Surreyu, okrugu na rubu jugoistočnoga Londona.

Piše: Hrvoje Bučar

Brooklands Motor Racing Circuit – prva namjenski projektirana automobilska trkaća staza na svijetu – izgrađena je na imanju Weybridge, 1907. godine. Taj futuristički sportski objekt imao je i dodatnu vrijednost, jer mjesto je to nastanka – ne samo britanskog automotosporta – nego i britanskog zrakoplovstva. U 32 godine svojega postojanja Brooklands je bio mjesto brojnih inženjerskih i tehnoloških dostignuća prve polovice 20. stoljeća.

Zabrinjavajući zaostatak za „kontinentom“

Staza u Surreyu bila je zamisao britanskog poduzetnika  Hugha Fortescuea Locke Kinga (1848-1926.). Na imanju koje je njegov imućni otac bio kupio još 1830-tih, odlučio je pokrenuti pozamašne radove, ne bi li sagradio stazu. U početku, trebao je to biti samo testni poligon za engleske konstruktore automobila. Međutim, Locke King usput je izumio nešto potpuno novo: stazu posebno građenu za natjecanja u automotosportu.

Zakonom o „motornim automobilima“ iz 1903., u Britaniji je vrijedilo opće ograničenje brzine od 32 km/h na svim javnim cestama. U razdoblju kad se gotovo 50% novih automobila na svijetu proizvodilo u Francuskoj, postojala je zabrinutost da će mladoj britanskoj automobilskoj industriji razvoj biti dodatno otežan – zbog nemogućnosti kontinuiranog testiranja pri velikim brzinama.

Naime, utrke na javnim prometnicama u Engleskoj bile su ilegalne i britanski su vozači morali pribjegavati ili utrkama u Irskoj ili u kontinentalnoj Europi. Prva cestovna motociklistička utrka dopuštena u Engleskoj, održana je u Donington Parku, tek 1932.

Utrke u Europi nastavile su se na zatvorenim javnim cestama, ali one organizatorima nisu bile sasvim isplative jer je naplata ulaznica bila prilično komplicirana. Osim toga, bile su i vrlo opasne – naime, kontrolirati gužvu u tim uvjetima bilo je gotovo nemoguće. Slična je situacija bila i u Americi.

Britanska automobilska industrija zbog te je situacije trpjela zaostatak, a kao odgovor na to, grupa bogatih entuzijasta, predvođenih spomenutim Locke Kingom, isplanirala je gradnju trkaće staze.

Prvi Tilkedrom  

Preteča svih budućih Hermanna Tilkea bio je pukovnik Henry Capel Lofft Holden iz Kraljevske artiljerije, kojega je Locke King angažirao da projektira i konstruira trkaći krug. Po vokaciji više inženjer nego vojnik, Holden je ubrzo dogotovio projekt i radovi su započeli 1906., iste godine kad je u Le Mansu održan prvi automobilski GP u povijesti. Usput rečeno, Holden je 1921. postao predsjednik Royal Aero Cluba – britanskog krovnog tijela za regulaciju zrakoplovnih sportova.  

Iskusni vozač utrka i trgovac automobilima, 29-godišnji Charles Jarrott predložio je golemu stazu za zaista velike brzine. Selwyn Edge, njegov kolega i suparnik, kaljen na Gordon Bennett Cupu još od 1901., gorljivo je zagovarao koncept gdje bi automobili bili vidljivi gledateljima na što većem dijelu staze.

Zaključili su da bi dijelovi staze morali biti nadvišeni tj. nagnuti, na pojedinim mjestima s bankinama višim i od 9 metara – te vrlo široka (30,5 m). (Duž središta staze bila je iscrtana točkasta crna linija, poznata kao Fifty Foot Line. Vozeći striktno po njoj, vozač bi teoretski mogao proći bankine tj. nadvišene zavoje bez korištenja upravljača.)   

Devet je mjeseci više od sedamsto građevinara radilo gotovo 24 sata na dan; rijeka Wey je preusmjerena, mali lokalni zemljoposjednici su isplaćeni, a 30 ha šume je posječeno. Premješteno je 270 tisuća m³ zemlje, položeno više od 7 km nove željezničke pruge; dovezeno 200 tisuća tona šljunka i cementa – kako bi od ledine nastala trkaća staza.

Bruklendska staza prethodila je ostalim, međunarodno poznatim trkaćim stazama, a do 1930-tih ta je lokacija postala dom britanskog automotosporta.

Sve to nije prošlo bez posljedica. Locke King akumulirao je velike dugove, a i zdravlje mu se pod stresom i pritiscima ozbiljno narušilo. Jer, cijeli je projekt koštao, preračunato: cca. današnjih 19 milijuna eura.

Svečano otvorenje, bez glavne face

U ponedjeljak, 17. lipnja 1907., staza je službeno otvorena neformalnim ručkom, za razne glavonje iz automotosporta i konjičkih utrka tog vremena – i uz brojne novinare.

I dok se Locke King oporavljao u bolnici, povorka cestovnih i trkaćih automobila krenula je iz Cluba i započela inicijalni obilazak staze na čelu s Locke Kingovom suprugom, Ethel Locke King (jedna od utemeljiteljica i već prije toga važna promotorica britanskih utrka) koja je sama vozila svoju Italu. Nakon toga još je jedna skupina automobila izašla na stazu, a pratio ih je prizor Darracqa koji je jurio visoko na bankinama, postižući nestvarnu brzinu od oko 145 km/h!  Samo malo dalje, odmah preko ograde, na javnim cestama ograničenje brzine i dalje je 32 km/h, okolicom još galopiraju konji, dok su prvi trkaći vozači odjeveni poput džokeja.

Krug je bio dug 4,43 km, a stadion kapaciteta 5 tisuća sjedećih i oko 250 tisuća stajaćih mjesta.

Tako je nastala staza poznata po velikim brzinama i njezin moto: „Prava gužva i bez gužvanja“ (The right crowd and no crowding). Nakon otvaranja, Brooklands je brzo napredovao: od održavanja brojnih pokušaja obaranja rekorda brzine – do prve VN Velike Britanije i niza utrka na 500 milja.

– 1907., ubrzo nakon otvorenja, Selwyn Edge (1868-1940.) oborio je 24-satni rekord izdržljivosti, prešavši 2546 km prosječnom brzinom od 106 km/h, u Napieru od 60 KS. Taj rekord nije oboren sljedećih 18 godina!

– Prva službena utrka pod nazivom Montague Trophy race održana je 6. srpnja 1907. Stiglo je više od 13,5 tisuća gledatelja, sa stotinama automobila i posebnim vlakovima. Prvi pobjednik prve utrke na Brooklandsu bio je  stanoviti J. E. Hutton.

Utrku je tisak je dočekao ironično, nazvavši stazu ‘Motor Ascot’, (aludirajući valjda na konfiguraciju kruga u obliku starinske kravate).

Rekordi se redaju

S obzirom na to da je riječ o prvom takvom objektu uopće, nije bilo utvrđenih pravila ponašanja. Da bi se moglo početi, mnoga su pravila preuzeta iz konjičkih utrka, dok se usput pokušavalo učmalu i blaziranu publiku zainteresirati za ovaj novi čudni sport.

Automobili su se sklapali u paddocku, zatim bi ih ‘obuvali’ u gume, a potom izvagali kod „službenika za vaganje“. Vozači su pak dobili upute da obuku raznobojne svilene košulje, baš u maniri džokeja, ne bi li bili lakše raspoznatljivi.

– 1909. Francuz Victor Hémery (1876-1950.) prvi je put oborio svjetski kopneni brzinski rekord. Na Blitzen Benzu od 200 KS postigao je maksimalnu brzinu brzinu od 202,65 km/h. 

– George E. Stanley 1912. je oborio motociklistički rekord na jedan sat, postavši prvi vozač koji je nadmašio 100 km/h na motociklu od 350 ccm.

– 1913. Englez Percy E. Lambert postao je prva osoba koja je prešla više od 100 milja za jedan sat – točnije: 167,1 km, u 4,5-litarskom Talbotu. Rekord su ubrzo srušili u Peugeotu, pa ga je Lambert htio povratiti. U prosjeku je imao preko 175 km/h u prvih 20 krugova, ali se stražnja guma raspala u 21. krugu i automobil se prevrnuo. Preminuo je na putu do bolnice. Dva tjedna poslije trebao se oženiti, nakon što je svojoj zaručnici navodno obećao da će odmah nakon tog pokušaja odustati od utrka.

Na Brooklandsu su se održavale automobilske i motociklističke utrke u raznim kategorijama, među njima i tzv. handicap utrke. (Automobili kreću sa starta u različito vrijeme, ovisno o kategoriji. Tako se vozila različitih performansi mogu ravnopravno natjecati, uz stanoviti sustav kompenzacije bodova.) Na istom mjestu su se utrkivali i konji, hrtovi u utrkama pasa, biciklisti, čak i atletičari.

Brooklands je zatvoren za utrke s početkom Prvog svjetskog rata. Rekvirirao ga je War office, pa je samo nastavio svoju prijeratnu ulogu centra za obuku letenja, premda je sada potpao pod vojnu komandu. Ubrzo je Brooklands postao centralni britanski punkt za izgradnju, testiranje i opskrbu vojnih zrakoplova.

Utrke su nastavljene 1920. godine, nakon opsežnih popravaka u ratu oštećene staze, a Grand Prix utrke u Brooklands je doveo onaj isti Henry Segrave. Naime, nakon njegovih pobjeda na VN Francuske 1923. i VN San Sebastiána (na trkaćim automobilima Sunbeam, koji su, u različitim rukama, imali značajan uspjeh i na Brooklandsu), značajno se  podigao interes za automotosport u Britaniji.

Prvi britanski Grand Prix

Prva Velika nagrada Royal Automobile Cluba, koju su prozvali Velikom nagradom Velike Britanije održana na Brooklandsu 7. kolovoza 1926.

Bila je to ujedno i četvrta utrka druge sezone Svjetskog prvenstva proizvođača. (1925-27. vozilo se Svjetsko prvenstvo proizvođača – World Manufacturers’ Championship. Prve sezone pobijedila je Alfa Romeo, sljedeće Bugatti, a 1927. Delage.)

Punih 4,427 km Vanjskoga kruga (Outer Circuit) nije se koristilo za Grand Prix. Umjesto toga, automobili su nastavljali ravno na The Forku i vozili Završnom ravninom (Finishing Straight) – umjesto da koriste cijelu duljinu nadvišenog Members’ Bankinga. Time je krug skraćen na 4,21 km.

Na Finishing Straightu postavljene su dvije umjetne šikane u obliku pješčanih nasipa – po jedna na početku i pri kraju ravnine. Poslije toga vozači su ponovo izlazili na Vanjski krug, nakon što je zaobiđen veći dio Members’ Bankinga. Neposredno prije cilja, automobili su prolazili ispod pješačkog mosta preko Završne ravnine, koji je imao dva potpornja na samoj stazi.

Umjetne šikane postavljene su ne bi li utrka što više nalikovala na europske tj. one koje se održavaju na kontinentu i postaju sve dominantnije. Bilo je to vrijeme kad su se Britanci konačno počeli napuštati ‘američki’ način utrkivanja, s nakanom da se pokušaju priključiti Talijanima, Francuzima i Nijemcima.

Za utrku je bilo zadano 110 krugova ili 463,1 km, što je bilo manje od minimuma (600 km) propisanog od Svjetskog prvenstva proizvođača. Međutim, utrka se ipak bodovala za Prvenstvo.

Od Bugattija u utrku se plasirao samo privatnik Malcom Campbell, ne i Bugattijev tim. U takvim okolnostima glavni favoriti za pobjedu bili su Delagei Roberta Benoista, Louisa Wagnera i Roberta Sénéchala. Nastupali su još i Talbot, Halford Special, Aston Martin, Thomas Special i Alvis – ukupno trinaest automobila.

Mehanički problemi prozročili su povlačenja Thomas Speciala, Alvisa i Campbellovog Talbota, što znači da je samo devet automobila stajalo na startnom gridu.

Utrka je obilježena mnogim problemima – uz lom osovine na pješčanoj šikani Julesa Moriceaua (Talbot) već u prvom krugu, dogodio se i cijeli niz odustajanja. Npr, Albert Divo u Talbotu, koji je bio poveo od prvog kruga, uslijed kvara na kompresoru najprije je pao na posljednje mjesto zbog ulaska u boksove, da bi zatim u 87 krugu i odustao. Ovdje je lakše nabrojiti one koji su završili utrku, nego one koji su odustali. Naime, samo su tri automobila došla do cilja. Prvi su bili Robert Sénéchal i Louis Wagner, Francuzi u Delageu. Oni su 463,1 km prešli za 4h 00′ 57“. Drugi Malcom Campbell u Bugattiju zaostao je deset minuta, a trećeplasirana francuska posada Robert Benoist i André Dubonnet na Delageu, bila je 18 minuta sporija od pobjednika.

Još jedan Grand Prix

Drugi GP Royal Automobile Cluba, koji su također nazvali Britanskim GP-om  održan je 1. listopada 1927. godine.

Koristila se slična konfiguracija kao i na utrci prethodne godine, s manjim promjenama na Završnoj ravnini. Dvije umjetno nasipane šikane ostale su, a nezgodni potporni stupovi pješačkog mosta pregrađeni. To je omogućilo upotrebu cijele širine kolnika i pomicanje druge šikane na sam kraj Završne ravnine.

Ovaj put utrka je započela na pola kruga, na Railway Straightu, a ne od lanjskog starta na Završnoj ravnini, što znači da je utrka zapravo trajala 124 i pol kruga tj. 526,25 km.

Za utrku je prijavljeno 17 automobila, a startalo ih je samo jedanaest.

U petoj i posljednjoj utrci sezone Svjetskog prvenstva proizvođača 1927. dominirali su Delagei i Bugattiji, a pobijedio je legendarni Robert Benoist, što mu je bila četvrta pobjeda od pet utrka te sezone. Nažalost, prvenstvo vozača nije se održavalo, ali da jest Benoist bi bio uvjerljivi šampion, s nevjerojatno velikom bodovnom razlikom. 

… i to su bila jedina dva britanska GP-a prije Drugog svjetskog rata. Na kraju krajeva, Britanci su bili u golemom zaostatku za Europljanima, pogotovo za Nijemcima, a naročito ‘prijelomne’ godine 1934. Na kontinentu se već razvijao vrhunski profesionalizam, dok su na Otoku utrke još uvijek pretežno bile hobi za bogataše i dokonu gospodu.  

Prvi sljedeći britanski GP održan je tek 21 godinu poslije, na Silverstoneu, gdje je dvije godine kasnije održana i prva utrka Svjetskog prvenstva Formule 1 (pobjednik te 1948. bio je Luigi Villoresi ispred Alberta Ascarija).

Treba istaknuti i to da je – nakon dva uspješna Grand Prixa – u bruklendsku stazu mnogo uloženo i da su uvedena mnoga naknadna poboljšanja.

Mountain & Campbell circuit

Osim staze za Grand Prix s jedinstvenim znamenitim pješčanim šikanama – Brooklands je imao još nekoliko vrlo dobrih konfiguracija. Na vrlo brzom Vanjskom krugu održalo se relativno malo utrka, u usporedbi s drugim konfiguracijama. I dalje je to bio glavni britanski poligon za brzinska testiranja, vrlo popularan kod ranih proizvođači automobila; rado su dolazili na te zastrašujuće bankine jer se moglo voziti punim gasom i bez vremenskih limita.

Mountain Circuit bila je konfiguracija koja je obuhvaćala samo 2 km cijelog kruga i to u obratnom smjeru. Vozilo se cijelom duljinom Završne ravnine i na polovici manje bankine, Members Bankinga. Takva staza bila zamisao jednog od službenika Brooklandsa A. Percyja Bradleyja, a imala je rekord kruga od 135,7 km/h. Postigao ga je Raymond Mays u ERA-i 1936.

1930-tih Brooklands se našao pod pritiskom konkurentskih staza: Crystal Palacea (otvoren 1927.) i Donington Parka (1931.), pa je Brooklands Automobile Racing Club pokušao parirati izgradnjom Campbell Circuita. Htjelo se postići da to bude tradicionalnija cestovna staza, iako je sadržavala cijelu bankinu Members Banking, što je na kraju ispalo odlično jer su gledaoci mogli vidjeti većinu kruga sa susjednog brežuljka Members. Novoosmišljeni krug pružao je maksimalne mogućnosti kao i bilo koja druga cestovna trkaća staza, bez većeg zadiranja u Vanjski krug, sasvim odvojena od Mountain Circuita, ne smetajući ni aerodromu ni postrojenju za obradu otpadnih voda.

Prva utrka na takvoj stazi bila je Campbell Trophy, u svibnju 1937. Odvijala se bitka između Lorda Howea na ERA-i i princa Bire od Sijama na Maseratiju. Howe se, izgleda, malo precijenio te udario u ogradu mosta preko rijeke Wey, koja teče gotovo posred Brooklandsa. Od 22 vozača utrku su završila samo njih desetorica. Pobijedio je princ Bira; drugi je Teddy Rayson s Maseratijem, a treći Anthony Powys-Lybbe u Alfa Romeu.

Brooklands će otada pomalo gubiti na važnosti, a sudbinu će mu definitivno zapečatiti početak Drugog svjetskog rata.

Na posljednjoj utrci na Brooklandsu uopće, 07. kolovoza 1939 pobijedio je već poznati Raymond Mays na ERA-i. I to je bila utrka Campbell Trophy, dvanaesta utrka sezone ukupno, deveta neprvenstvena. Od petnaest vozača jedini ne-britanski bio je sijamski (tajlandski) princ Bira, koji je na kraju završio drugi, a treći je bio Peter Rudyard Aitken.

S početkom Drugog svjetskog rata uzletište i staza su rekvirirani za korištenje zrakoplovnim tvrtkama Vickers i Hawker.

Aerodom i avijacija

Osim svojeg značaja u povijesti automotosportskih utrka, Brooklands ima  iznimnu reputaciju i u zrakoplovstvu te gradnji zrakoplova. Još od 1910. mnoge su bogate znamenite osobe učile letjeti baš na Brooklandsu. Od 1915. to je mjesto održavanja prvih letova britanskih vojnih zrakoplova, kao što su Sopwith Pup, Sopwith Camel, Hawker Hurricane i Vickers Wellington.

Procjenjuje se da je više od 18 tisuća zrakoplova (gotovo 250 tipova) izgrađeno, sastavljeno i/ili testirano u Brooklandsu. Kao rezultat toga, aerodrom i tvornice povezane s njim predstavljaju jedno od najvažnijih mjesta u povijesti britanskog zrakoplovstva.

U središtu staze nalazio se aerodrom Brooklands, jedan od prvih britanskih aerodroma uopće, koji se do 1918. prometnuo u najveći britanski centar za proizvodnju zrakoplova. 

Naime, još je 1908. – pionir engleskog zrakoplovstva i graditelj letjelica – Edwin Alliott Verdon-Roe – osnovao je sjedište u Brooklandsu. Ondje je izveo prvi pokušaj probnog leta, s rulanjem i tegljenjem, u britanskom zrakoplovu, s britanskim pilotom.

1909. Francuz Louis Paulhan izveo je dvokrilcem Farman prvi javni prikaz leta upravo u Brooklandsu, a ovaj iznimni događaj privukao je 20 000 posjetilaca. Paulhan je sljedećih dana izveo niz letova, leteći do visine 220 m; postavivši novi britanski rekord izdržljivosti od 2 h 49′ 20“  neprekidnog leta.

1910. su izvjesni Hilda Hewlett i Gustave Blondeau otvorili ondje prvu britansku školu letenja, a tu je bila i njihova tvrtka za proizvodnju zrakoplova.

Iste godine i Bristol Airplane Company je ondje također osnovala školu letenja, a 1911. u komšiluku je otvoren i prvi svjetski ured za prodaju avionskih karata, na dijelu Brooklandsa znanom kao Brooklands Flying Village.

I kompanija Vickers je 1912. ondje otvorila školu letenja, a iste godine i Thomas Sopwith koji je, s nekoliko drugih ljudi, ondje osnovao Sopwith Aviation Company. Duga je lista pionira zrakoplovstva koji su dolazili u Brooklands još prije Prvog svjetskog rata.

Blitz ga ne zaobilazi

U Drugom svjetskom ratu, mjesto je ponovno korišteno za proizvodnju vojnih zrakoplova, najviše Vickers Wellingtona, Vickers Warwicka i Hawker Hurricanea, te je bilo opsežno kamuflirano. Kako bi se pokušalo sakriti tvornice zrakoplova, na nekim dijelovima betonske staze posađeno je drveće. Unatoč svim naporima, Luftwaffe je uspješno bombardirala Vickers te znatno oštetila tvornicu – 4. rujna 1940. – s gotovo 90 poginulih radnika i više od 400 ozlijeđenih.

Prostori tvornice Hawker također su bombardirani i oštećeni dva dana poslije, ali bez gubitaka života ili ozbiljnih poremećaja u proizvodnji aviona.

U toku Drugog svjetskog rata veliki su dijelovi staze uništeni, što je podrazumijevalo pozamašan račun za popravak Brooklandsa nakon Rata. Kalkulacija troškova pokazala se značajno prevelikom da bi se utrke mogli vratiti. Staza je 1946. prodana Vickersu i Klub vlasnika Brooklandsa (kasnije British Racing Driver’s Club – BRDC) pronašao je novi dom u Silverstoneu – koji je prije toga također bio ratni aerodrom.

U međuvremenu, novi tipovi zrakoplova i dalje su projektirani, građeni i isporučivani s Brooklandsa.

Definitivan kraj svih nadanja da bi se Brooklands ikada mogao obnoviti kao trkaća staza došao je 1951. godine, kada je dio Byfleet Bankinga uklonjen – kako bi se omogućio prijevoz Vickersovih bombardera do lokalnog aerodroma Wisley Airfield.

Tvornica Vickers postala je 1960. dio nove British Aircraft Corporation i nastavila je ondje projektirati i graditi zrakoplove.

Do 1962., veliki novi hangar od 5600 m² bio je spreman za smještaj novih prototipa zrakoplova, a uz njega je ubrzo pridodan je i drugi, još veći (9200 m²). To je bio vjerojatno najveći zrakoplovni hangar u Europi u to vrijeme i postao je lokalno poznat kao Katedrala, dok je manji hangar nazvan Opatija. Ogromna tvornica u Brooklandsu nastavila je projektirati i graditi razne tipove aviona, uključujući i mnoge sklopove za Concorde.

Vickersov pogon na Brooklandsu značajno je reduciran sredinom 1970-tih te konačno zatvoren 1988/89.

Početkom 1970-tih Brooklands je postao dio novoformiranog British Aerospacea  (BAE) koji se 1977. usredotočio na proizvodnju komponenti za druge zrakoplove. Međutim, zatvaranje je najavljeno 1986., a konačno se i dogodilo 1989. BAE-ov nasljednik, BAE Systems zadržao je u Brooklandsu samo logistički centar.

Rane kružne staze

Postoje staze na kojima su se automobili utrkivali i prije nego na Brooklandsu. Međutim, nijedna od njih nije izvorno građena za automotosport, kako ćemo vidjeti.  

Aspendale Racecourse, u Australiji, zapravo je bio je prvi namjenski trkaći krug na svijetu, otvoren šest mjeseci prije Brooklandsa. Izvorno hipodrom sagrađen 1891. preuređen je, a prva smotra automobila ondje je održana 1904. Tijekom 1905. uznapredovali su građevinski radovi i prva se utrka mogla održati 29. siječnja 1906.Staza kruškolikoga tlocrta bila je duga gotovo milju, s blago nagnutim zavojima i šljunčanom površinom. S obzirom na to da je Aspendale Racecours ipak nastao kao hipodrom, Brooklands ostaje prvi.

Milwaukee Mile nalazi se u Wisconsin State Fair Parku, u zapadnom predgrađu Milwaukeeja. Otvorena je još 1876., naravno, također kao hipodrom. Prvi automobilski događaj ondje je održan 1903., kad je William Jones oborio rekord na pet krugova, uz prosječnu brzinu 80,5 km/h. Na krugu dugačkom točno jednu milju 1907. i 1908. održavane su 24-satne utrke izdržljivosti, a do danas je Milwaukee Mile ugošćivala i Indy Car i NASCAR. 1934-51. unutar kruga bio je i teren za football. Također, s obzirom na to da nije otpočetka građena za automotosport, Brooklands opet ostaje prvi. 

Knoxville Raceway nalazi se tridesetak kilometara jugoistočno od glavnog grada Iowe, Des Moinesa. Krug je dugačak samo 0,8 km, a otvoren je 1878. – treba li uopće napominjati, kao hipodrom. Iako su se prve službene utrke ondje vozile tek 1914., jedna je održana još 1901. Prema tomu, Knoxville Raceway je zapravo najstarija staza! Ugostila je mnoge utrke u proteklih 121 godinu, a ondje se NASCAR vozi još i dan-danas.

Od 1903. do 1914. na Brunots Islandu – južno od Pittsburgha na rijeci Ohio – postojala je zemljana ovalna staza od jedne milje. 10. rujna 1907. Rex Reinertsen ondje je smrtno stradao. U utrci izdržljivosti na 50 milja, natječući se protiv još desetak automobila, Reinertsen je vozio na posljednjem mjestu u svom Haynesu. Vjerojatno uslijed poteškoća s upravljačem, negdje u osmom krugu, tek što je prošao tribinu, olabavila se prednja lijeva guma. Auto je odletio u zrak, okrenuo se nekoliko puta, a mehaničar Claire W. Bastian izbačen je 15-ak metara u zrak. Reinertsen, koji je još uvijek držao volan, zgnječen je kad se automobil prizemljio naglavačke. Obojica su prebačena u lokalnu bolnicu gdje je Reinertsen umro bez da je dolazio k svijesti, dok se Bastian ipak nekako izvukao.

Fairgrounds Speedway nalazi se u Tennessee State Fairgroundsu u blizini centra Nashvillea. Otvorena je 1904., s krugom od 0,96 km. Tu su se održavale konjičke, motociklističke i automobilističke utrke. NASCAR se ondje vozio 1958-84., dok se staza još zvala Nashville Speedway USA. S novim stoljećem ime je promijenjeno u MusicCity Motorplex, a nakon još jedne promjene u vlasničkoj strukturi, staza je postala poznata kao Fairgrounds Speedway Nashville. Zajedno s Indianapolisom, Fairgrounds Speedway jedna je od najstarijih trkaćih staza u SAD-u.

Indianapolis, Italija, Francuska, Belgija…

Shodno tomu, ako Brooklands i dalje tretiramo kao prvu pravu, namjensku stazu, druga najstarija je Indianapolis Motor Speedway. Ona je i jedna od najstarijih postojećih trkaćih staza koja se koristi do danas. Krug je dugačak 2,5 milje , a izgrađena je u gradiću Speedwayu pokraj Indianapolisa. Gradnja je trajala je od ožujka do kolovoza 1909., kad je prvi put otvorena za utrke. Iako je staza javnosti predstavljena neasfaltirana, za prvu utrku Indianapolis-500 (1911.) cijela je popločana ciglom. Nakon toga, utrkivanje se ondje nastavlja, sve do današnjih dana, osim u vrijeme dvaju svjetskih ratova… uključujući i Formulu 1 (2000-07.). To je i najveći sportski stadion na svijetu, sa (službenim) kapacitetom od oko 257 tisuća sjedećih mjesta – iako, ponegdje se navodi kako je katkad primio i više od 350 tisuća gledalaca.

Izgrađena 1922. godine, Monza je bila treća namjenski izgrađena trkaća staza na svijetu te najstarija u kontinentalnoj Europi. 3500 radnika rukovalo je s 200 vagoneta na uskotračnoj pruzi dugoj 5 km – s dvije lokomotive, 80 automobila i 30 kamiona. Automotodrom je završen u rekordnom roku od 110 dana, a stazu su 28. srpnja prvi put u cijelosti prešli Pietro Bordino i Felice Nazzaro u Fiatu 570.

Staza koju je koncipirao Alfredo Rosselli podrazumijevala je vrlo brzi krug, ukupne duljine 5,8 km (vanjski krug) plus 4,25 km (unutarnji). Unutranji pak krug ima dva zavoja nadvišena strmim bankinama (lijepo se vide i danas iako odavno nisu u upotrebi).

Vanjski i unutarnji krug križaju se s pomoću podvožnjaka u zoni Serraglio. Za taj prvi GP na Monzi bilo je zadano 80 krugova po 10 km, a na inauguralnu utrku došlo je oko 100 tisuća gledatelja. Bio je to drugi talijanski GP uopće.

Pietro Bordino stigao je na cilj osam minuta prije kolege Felicea Nazzara; obojica na Fiatima. Dovoljno krugova učinio je još samo Španjolac Pierre de Vizcaya na Bugattiju, sa zaostatkom od 4 kruga. Svi ostali su odustali.

I Monza (nadomak Milana) i L’autodrome de Linas-Montlhéry (na južnom rubu Pariza, otvoren 1924.) nagnute su staze, s bankinama, a obje su bile priključene i na lokalne ceste. Montlhéry je također bio mjesto brojnih brzinskih rekorda na duge pruge.

Ondje je 26. srpnja 1925. održan 19. francuski Grand Prix, na kojem je pobijedio legendarni Robert Benoist, pojačan suvozačem Albertom Divom. Inače, na toj inauguralnoj utrci s velikom je prednošću vodio Antonio Ascari, koji je poginuo u stravičnoj nesreći, u 22. od 80 zadanih krugova.

Na Linas-Montlhéryju održano je zatim još šest Velikih nagrada, do 1937., kad je staza – tkozna zašto – umirovljena.

Belgijski Spa-Francorchamps ugostio je svoju prvu Grand Prix utrku 28. lipnja 1925., a od 1930. ondje se održavaju GP-i, sve do danas, uz tek manje pauze.

1920. stazu su projektirali Jules de Thier i Henri Langlois Van Ophem, a izvorna trasa koristila je javne ceste koje povezuju valonske gradiće Francorchamps, Malmedy i Stavelot. Prva automobilska utrka održana je na toj stazi još 1922., a dvije godine poslije prvi put su održana danas vrlo poznata 24 sata Spa-Francorchampsa.

Iako sasvim mlada staza, već u svoj prvoj GP sezoni ušla je među grande épreuve tj. među četiri ‘velike’ Velike nagrade. (Doslovno znači „veliki test“, a označavao je najvažnije automobilističke događaje u godini.)

Od 12 vozača na startu GP-a 28. lipnja 1925. u Francorchampsu, utrku su završila samo dvojica. Neponovljivi Antonio Ascari pobijedio je s četiri 15-kilometarska(!) kruga prednosti pred Giuseppeom Camparijem (obojica Alfa Romeo).

Ostaci ostataka

Što se dobrog starog Brooklandsa tiče, danas su još samo dijelovi bankina vidljivi; originalna betonska trkaća staza postoji još samo u fragmentima.

Ono što je preživjelo do danas rascjepkano je u niz kasnije urbaniziranih zona: četiri glavne dionice betonskog kruga, zajedno s dijelom Aerodromske ceste; most koji omogućuje pristup uzletištu iz Vickersovih hangara; toranj za protuzračnu obranu; nekoliko skloništa iz Drugog svjetskog rata; nekoliko popratnih zgrada, uključujući i Brooklands Automobile Racing Club (1906-07.) te kasnije pridodani Brooklands Museum.

Na nekadašnjoj Završnoj ravnini golemi je parking; staza je mjestimično presječena novim ulicama; na nekim su mjestima niknula stambena naselja, ponegdje hale raznih tvrtki. Originalna trasa djelomično je vidljiva iz zraka, čak i konture Campbell Circuita.

Najnedostojnije devastacije odvijale su se 1980-tih, u vrijeme najintenzivnije gradnje parkirališta, kasnije i uredskih prostora, poslovnih i stambenih zgrada.

Nakon tih intervencija bankina Members Banking sada naglo završava, kao ‘odrezana’ zgradom supermarketa, premda su projektanti to ipak obavili na način da se istakne ono malo originalnog što je preostalo.

U novije vrijeme, zbivanja su se ipak posložila malo blagonaklonije prema Brooklandsu. 1987. postao je dom već spomenutog Brooklands Museuma, posvećenog naslijeđu automobilizma i zrakoplovstva.

Brooklands Museum

Muzej se započeo razvijati nakon što je 1977. Elmbridge Museum u Weybridgeu postavio vrlo uspješnu privremenu izložbu o Brooklandsu. Bio je to poticaj da se krene u projekt i uskoro je odabrano 30 hektara zemljišta na originalnoj lokaciji, u sjeveroistočnom kutu Brooklandsa, uz stari paddock i Finishing Straight.

Uz organizaciju brojnih zrakoplovnih, automobilističkih i drugih događanja od sredine 1980-tih, Muzej je od 1991. do 2003. nudio i redovitu mogućnost  letenja – za one goste koji u obilazak stižu lakim privatnim zrakoplovima, koristeći sjevernu polovicu izvorne piste kao uzletno-sletnu stazu. Takvi posjetioci na raspolaganju su imali i osoblje tog priručnog ‘aerodroma’, u vidu dežurnih volontera.

Popularni noviji dodatak tamošnjoj kolekciji zrakoplova je prvi serijski proizveden Concorde.

U međuvremenu (2001.) preostale su dionice staze stavljene pod državnu zaštitu, koja će možda spriječiti njihovo daljnje uništavanje.

Središnje područje Brooklandsa, uključujući pistu i ostatke trkaće staze, prodano je Daimler-Chrysleru početkom 2004. Nova testna staza nalazi se uz preostale dijelove bivšega Campbell circuita, uključujući i skretanje Clubhouse. Sadržaji također uključuju konferencijski centar, hotel i Mercedes-Benzov izložbeni prostor. Muzej i centar za demonstraciju vožnje postavljeni su ispred preostale bankine.

U sklopu svog proširenja, Brooklands Museum je 2011. prigrlio i Londonski muzej autobusa (London Bus Museum)  te ga smjestio u namjenski izgrađene objekte.  

2017. ondje je otvorena tvornica aviona Brooklands Aircraft Factory, a noviji planovi obuhvaćaju čak i projekt oživljavanja trkaće staze. Osigurana su stanovita sredstva, a među ostalim odlučeno je da se premjesti i potpuno obnovi hangar Bellman iz 1940., kao i da se izgradi zgrada Flight Shed u blizini, s trgovinama i radionicom u prizemlju.

To je omogućilo obnovu sjevernog kraja Finishing Straighta, završenu baš na vrijeme za 110. godišnjicu otvaranja staze, u lipnju 2017.

Nakon značajnog angažmana The Brooklands Societyja (nije dio Brooklands Museuma), određene zgrade (uključujući BARC Clubhouse iz 1907., ured za letove iz 1911. i Aero Clubhouse Brooklands iz 1932.), strukture i preostali dijelovi staze postali su predmet Naloga za očuvanje (Preservation orders) iz 1975., a ta pravna zaštita potvrđena je od English Heritagea te osnažena 2002., odlukom britanskog ministarstva kulture, medija i sporta.

Društvo Brooklands Heritage Partnership (BHP) osnovano je 2010. kao neformalno partnerstvo Brooklands Museuma, Elmbridge Borough Council, English Heritagea i okružnog vijeća Surreya, kako bi se pozabavili sve većim pitanjima i problemima očuvanja.

2017. dovršen je novi plan upravljanja očuvanjem Brooklandsa, a između ostalog, ovaj dokument postavlja nove standarde za održavanje, gdje je to moguće i/ili potrebno, za popravak preživjelih dionica povijesne trkaće staze.

Bespovratna novčana pomoć od Historic Englanda iz 2018. omogućila je da se očisti nekoliko ovećih šikara iz ozbiljno zanemarenog zapadnog dijela Byfleet Bankinga. 2020. pa je središnji dio bankine uspješno očišćen od lišća, mahovine i korova.

Iako se Brooklands Circuitom  više ne može voziti, još uvijek se može simulirati u računalnoj igri Spirit of Speed 1937, objavljenoj još 1999., u kojoj je ponovo kreiran do zadnjeg detalja. Nekoliko drugih videoigara također prikazuje stazu Brooklands, a simulator Formule 1 u Brooklands Museumu također sadrži detaljnu simulaciju originalne predratne trkaće staze.

Ne bi bio prvi slučaj da se neka važna povijesna građevina dobrano zapusti i devastira, zatim se s (preveeelikim) zakašnjenjem skuži da je učinjena ogromna i nepopravljiva šteta, a potom se ulože mnogi milijuni namijenjeni kulturi, ne bi li se dotična građevina (bar djelomično) povratila iz mrtvih.  Ovdje, u konkretnom slučaju, ipak se sluti stanoviti happy end, na zadovoljstvo svih novovjekih štovalaca povijesti automotosporta. Premda, za pretpostaviti je da se onuda vjerojatno sudaraju s turističkim grupama i posjetiteljima od kojih većina nit’ razumije nit’ ih je briga za tamo neke bankine.

„Look, darling. What handsome old airplanes..!”