Za mnoge zaljubljenike u Formulu 1, uključujući i mene osobno, utrkivanje počinje Velikom nagradom Australije, koja se “tamo dolje” u kalendar Formule 1 smjestila tek 1985. godine, unatoč svojoj dugogodišnjoj povijesti u automobilizmu. Velika nagrada Australije je drugo najstarije natjecanje jurećih bolida u Australiji. Starije je samo Alpine rally natjecanje, koje je prvi put održano 1921. godine. Velika nagrada Australije je prvi put organizirana na stazi Phillip Island 1928. godine.
Vikend čija će kruna biti utrka za Veliku nagradu Australije se približava i samu utrku ćemo pratiti u nedjelju, 15.03.2020. godine.
Prije nego je sama utrka uvrštena u kalendar Formule 1, za VN Australije su korištene različite staze diljem kontinenta. Niz godina utrka je bila centralni događaj Tasman serije utrkivanja, kao i prvenstva Australskih vozača. VN Australije je događaj koji je tijekom svoje povijesti organiziran na 23 različite staze, što je daleko više od VN Francuske koja se selila 16 puta.
Otkako je 1985. godine dio kalendara utrka Formule 1, VN Australije se vozila na uličnoj stazi u Adelaideu (Južna Australija) sve do 1996. godine, kada je prvi put održana utrka na stazi Albert Park u Melbourneu. Upravo na toj stazi ćemo i predstojeći vikend pratiti najbrži cirkus na svijetu. Od svog preseljenja na Albert Park, VN Australije je otvorila sva prvenstva osim 2006. i 2010. godine. Dok se vozilo ulicama Adelaidea, tada je bila posljednja u kalendaru, pa se mnogi rado sjećaju kako su odluke za naslov svjetskog prvaka sezona 1986. i 1994. odlučene upravo na tim ulicama. Dobro je poznata priča o utrci održanoj 1994. godine, kada su Schumacher i Hill sudarom odlučili naslov prvaka. Bila je to prva od Michaelovih sedam titula i tema za mnoge rasprave koje počinju sa “što bi bilo, da je bilo…”.
Pobjednik utrke još od šezdesetih godina prošlog vijeka kući nosi trofej nazvan po Lexu Davisonu, koji uz Michaela Schumachera ima najviše pobjeda na VN Australije (po četiri svaki), i trofej koji kruži među pobjednicima, koji nosi ime Jacka Brabhama i izgleda kao jedan od upravljača Brabhamovih bolida. Već spomenuti Davison i Schumacher su najuspješniji vozači u dugogodišnjoj povijesti utrkivanja u Australiji, dok su od konstruktora najuspješniji McLaren i Ferrari, svaki s po 12 pobjeda na australskom tlu. Francuz Alain Prost je jedini vozač koji je pobijedio na VN Australije u formatima prije i nakon uvrštavanja u svjetsko prvenstvo Formule 1, pobijedivši 1982. godine u Formula Pacific seriji i 1986. i 1988. u prvenstvu Formule 1. Prvim pobjednikom, na utrci održanoj na Phillip Island stazi, 1928. godine, proglašen je Arthur White, a prvi osvajač u Formuli 1 bio je Keke Rosberg u bolidu Williams Honde. Prošle godine pobijedio je Mercedesov Valtteri Bottas.
Dok se utrka vozila na ulicama Adelaidea, bila je to među obožavateljima prilično popularna posljednja utrka sezone, često uspoređivana s utrkom na ulicama Monte Carla. Adelaide je bila utrka zahtjevna kako za vozače, tako i za njihove bolide, posebice za mjenjač. Prva ikada utrka za Veliku nagradu Australije bila je ujedno i 50. utrka Australskog prvenstva.
Na novoj stazi u Adelaideu dugoj 3,78 km, najbolje vrijeme u kvalifikacijama napravio je Ayrton Senna u bolidu Lotus Renaulta. Bila je to ujedno i posljednja utrka za trostrukog svjetskog prvaka Nikija Laudu, koji je karijeru završio u zaštitnoj ogradi staze. Da nije bila pogreška uvrstiti VN Australije u kalendar dokazala je već utrka naredne godine. Bio je troboj za naslov između Nigela Mansella, Nelsona Piqueta i Alaina Prosta. Mansellu je za naslov bilo dovoljno treće mjesto, dok su Piquet i Prost morali loviti pobjedu, a da Mansell bude četvrti ili lošiji. Mansellu je 20 krugova prije kraja, dok je bio na početku kolone, pri brzini od 290 km/h pukla guma, a Prost je preuzeo vodstvo i osvojio naslov prvaka. Prost je odmah po prelasku ciljne linije parkirao svoj bolid, kako bi potrošio što manje goriva, jer se dobro sjećao diskvalifikacije na VN San Marina 1985. godine, kada nije prošao vaganje poslije utrke jer je bio prelagan.
1987. godine pobijedio je Gerhard Berger za momčad Ferrarija. Iza njega je utrku završio Ayrton Senna. Bila je to posljednja Sennina utrka za momčad Lotus, iz koje je radi tehničkih neregularnosti bolida diskvalificiran. Sennina diskvalifikacija je na drugo mjesto promovirala Michelea Alboreta tako da je u konačnici Ferrari ostvario dvostruku pobjedu.
Posljednja utrka turbo ere, VN Australije 1988., donijela je pobjedu za tri bolida s Hondinim turbo motorima. Pobijedio je Alain Prost, dok je novookrunjeni prvak Ayrton Senna bio iza njega. Na trećem mjestu smjestio se bivši prvak Nelson Piquet. Bila je to 15. pobjeda u 16 utrka za momčad McLarena koji su očigledno dominirali te godine.
Upravno VN Australije nosi titulu i najkraće utrke u povijesti Formule 1. Naime, 1991. godine, u Adelaideu je padala valjda najgora kiša ikada. Utrka je trajala samo 24 minute, jer su se odmah nakon zelenih svjetala bolidi razbijali jedan po jedan. Bila je to posljednja utrka za Nelsona Piqueta koji se izvrtio za kraj karijere. Senna je agresivno mahao sucima da prekinu utrku koji su se na to odlučili nakon samo 16 krugova. Senna je proglašen pobjednikom, a naslov prvaka si je osigurao još i ranije. Sennina pobjeda na najkraćoj utrci u povijesti je konstruktorski naslov odlučila u korist McLarena. 1993. godine se još jedan šampion od karijere oprostio u Australiji, tada smo se pozdravili s Nigelom Mansellom. Senna je pobijedio i bit će to posljednja pobjeda velikog Ayrtona na stazi u Adelaideu, šest mjeseci prije njegove tragične pogibije na stazi u Imoli 1994. godine.
Dok se još vozilo u Adelaideu, 1993. godine, biznismen iz Melbournea Ron Walker je započeo kampanju za preseljenje VN Australije u Albert Park, što je već godinu kasnije i odobreno i potvrđeno. Isto je uzrokovalo velike proteste grupe nazvane “Save Albert Park”, koji su tvrdili kako će se javni park pretvoriti u privatno igralište za jedan tjedan tijekom godine. Protesti nisu baš urodili plodom, pa je sezona 1996. startala upravo u Albert Parku pod sloganom ‘”Melbourne – What a great place for a race” (”Melbourne – sjajno mjesto za utrkivanje”), a 401.000 gledatelja se složila s tim.
Činjenica da je 1995. VN Australije bila posljednja utrka sezone, a 1996. prva, je još jedna zbog kojih je VN Australije upisana u povijest. Naime, to je jedina utrka koja je održana dva puta za redom. Prva utrka na stazi Albert Park je donijela niz uzbuđenja, na čelu sa sudarom u prvom krugu u kojem je Jordan Martina Brundlea prepolovljen. Kako bi stvari bile još zabavnije, Brundle je na vrijeme stigao u boks i premjestio se u rezervni bolid i sudjelovao u ponovljenom startu utrke.
VN Australije tijekom svoje povijesti nije prestajala puniti redove u medijima. Prvijenac sezone 1998. je vodio do samoga kraja David Coulthard, da bi u posljednjem krugu ispoštovao dogovor s momčadskim kolegom i propustio Miku Hakkinena ispred. Njih dvojica su se dogovorili kako treba pobijediti onaj koji prvi prođe kroz prvi zavoj. Navedeni događaj će kasnije uzrokovati i zabranu momčadskih odredbi. Ferrari je svoju prvu pobjedu u Melbourneu odnio 1999. godine, ali nije pobijedio prvi vozač momčadi. Eddie Irvine je pobijedio 1999. godine, a već naredne godine je svoju osobnu sušu u Australiji pobjedom prekinuo Michael Schumacher. S Rubensom Barrichellom iza sebe svoju momčad su obradovali dvostrukom pobjedom.
Trajala je era dominacije Ferrarija, pa je 2001. ponovo pobijedio Michael Schumacher, no nije to bilo ono po čemu se pamti 16. izdanje Velike nagrade u vremenu Formule 1. Ralf Schumacher i Jacques Villeneuve su se sudarili u petom krugu utrke, a kotač koji je pobjegao iz tog sudara ubio je Grahama Beveridgea, suca pored staze. Nemili događaj je potaknuo uvođenje graničnika koji će osigurati sigurnost izvan staze. Naredne godine jedanaestorica od 22 vozača na stazi su odustala tijekom prvog kruga nakon niza nesreća, a miljenik publike, Australac Mark Webber je završio na petom mjestu. Bila je to njegova prva utrka u Formuli 1 u karijeri. Do danas, Australac nikada nije pobijedio na domaćem terenu.
2006. godine Melbourne Park je bio domaćin Commonwealth igara, pa će to biti prvi put od 1996., da sezona Formule 1 ne starta u Australiji. Tada je već šef FIA-e Bernie Ecclestone inzistirao da se utrka pomjeri u večernje sate, tako da Europljani ne bi morali ustajati u pola noći, umjesto tradicionalnog starta utrke u 14 sati po lokalnom vremenu. Organizatori utrke su popustili pritiscima 2008. godine čime su osigurali budućnost utrke u kalendaru. Takav je život, kompromisi se moraju praviti, iako je u Europi sigurno uvijek bilo mnogo obožavatelja kojima nije bilo teško ustajati u gluho doba kako bi ispratili početak nove sezone.
Novaci su ostvarivali značajne rezultate u Australiji, pa je tako Lewis Hamilton 2007. godine bio prvi novak koji se popeo na pobjedničko postolje na svojoj prvoj utrci u posljednjih 11 godina, a 2009. godine je Jenson Button pobijedio u bolidu novoosnovane momčadi Brawn GP. Button je pobijedio i godinu kasnije, da bi u posljednjem desetljeću pobjeđivali Sebastian Vettel (2011., 2017., 2018.), Jenson Button (2012.), Kimi Raikkonen (2013.), Nico Rosberg (2014., 2016.), Lewis Hamilton (2015.) i Valtteri Bottas (2019.). Sezona 2010. bila je još jedna godina kada sezona nije startala u Australiji, nego je bila druga u rasporedu. Sezona je pak započela Velikom nagradom Bahraina, kao i 2006. godine.
Prošle godine, Lewis Hamilton je u Australiju došao braniti naslov svjetskog prvaka, koji je u konačnici i obranio, ali u Australiji je utrku završio iza momčadskog kolege Bottasa. Hamilton je startao s najbolje startne, dok je Bottas pobijedio s drugog mjesta. Ricciardo je pokušavajući pobjeći od Pereza u borbi za poziciju izletio na travu, a u povratku na stazu je uslijed neravnine na stazi izgubio prednje krilo. Stigao je do boksa i odustao iz utrke. Možda za ljubimca publike iz Australije bude više sreće ove godine. Bottas je osim pobjede ostvario i najbrži krug, pa mu je po prvi put nakon VN SAD-a 1959. godine dodijeljen bod za najbrži krug. Time je Bottas ostvario maksimalan broj bodova u jednoj utrci.
U nedjelju ćemo gledati 85. izdanje VN Australije u kombiniranoj povijesti, 36. izdanje u eri Formule 1 i 25. na stazi u Albert Parku. Dvadeset vozača iz deset momčadi će se u subotu pokušati kvalificirati na što bolje startne pozicije za nedjeljnu utrku. Nova momčad Scuderia AlphaTauri će prvi put startati neku od utrka, obzirom da su se dosad natjecali pod nazivom Scuderia Torro Rosso. Esteban Ocon se vraća na stazu braniti boje momčadi Renault umjesto umirovljenog Nica Hülkenberga. Još jedan novak će se naći na stazi, a to je Nicolas Latifi umjesto Roberta Kubice u momčadi Williams. Unatoč brigama radi COVID-19 koronavirusa, VN Australije će se održati kako je planirano.
Uz još nekoliko zanimljivosti vezanih za VN Australije, ostaje mi još da svim čitateljima u ime ekipe gp1.hr poželim sretan početak Formula 1 2020. sezone:
– Ako Sebastian Vettel pobijedi u nedjelju, izjednačit će rekord Michaela Schumachera s 4 pobjede za VN Australije u natjecanjima Formule 1
– David Coulthard je 2003. godine pobijedio s 11. startne pozicije, što je najveći napredak od starta utrke do pobjede na stazi u Albert Parku i ujedno Coulthardova posljednja pobjeda u Formuli 1
– Danac Kevin Magnussen je svoju prvu utrku u karijeri, VN Australije 2014. godine, završio na drugom mjestu što je i njegov najbolji rezultat karijere, a ujedno i posljednje pobjedničko postolje za momčad McLaren
– VN Australije 2007. godine je bila prva utrka ikad koju su na pobjedničkom postolju završili vozači na prvim nastupima za svoje nove momčadi; Kimi Raikkonen za Ferrari i Fernando Alonso i Lewis Hamilton za McLaren
– Oko 290.000 radnika radi tijekom godine na pripremi staze za utrku
– Eddie Irvine je jedini vozač koji je svoju prvu pobjedu ostvario u Australiji, bila je to utrka 1999. godine, a Eddie je pobijedio za momčad Ferrarija
– Na VN Australije 2012. godine utrkivalo se šest svjetskih prvaka, i to Lewis Hamilton, Jenson Button, Michael Schumacher, Sebastian Vettel, Fernando Alonso i Kimi Raikkonen
Izvor: GP1.hr
