Kojim riječima opisati po mnogima najboljeg vozača u povijesti Formule 1, pokojnog Ayrtona Sennu, kojem je danas 20-ta godišnjica smrti. Nevjerojatno talentiran i brz, ali i veliki čovjek po riječima ljudi koji su se nalazili u njegovom okrugu. Ayrton je to doista bio, čovjek koji je imao karizmu i koji je bio veliki humanitarac. Svijet je tada, 1. svibnja 1994., zastao na trenutak. Ayrton je poginuo pri snažnom udarcu u zid zavoja Tamburello, ostavljajući tako vječan trag na Imoli.
Umjesto ispisivanja njegove povijesti po n-ti put, odlučio sam napisati nekoliko zanimljivosti iz života obožavanog Brazilca.
Osvajanje naslova 1988. godine
“Taj dan je bio nevjerojatan. Prvo pole, onda loš start. Motor mi se ugasio. Bila je to djelomično greška spojke, a djelomično moja. Pustio sam spojku i počeo se kretati, ali se motor opet ugasio, no uspio sam ga upaliti drugi put i auto je kolebljivo krenuo. Već sam sve izgubio, ali ipak sam našao snagu za borbu, morao samo voziti s najvećom agresivnošću, bez da se zapletem u grešku. Bio je to jedan od onih dana kada daš sve od sebe, sve svoje prirodne sposobnosti, jedan od onih rijetkih dana. Rekao sam si: naprijed, naprijed, naprijed! I tada sam bio na cilju. Zahvaljivao sam Bogu za tu veliku pobjedu, za taj veliki poklon, kada sam pred sobom vidio ogromnu sliku Isusa. Bilo je to nevjerojatno! Zapravo sam još uvijek vozio potpuno koncentriran, cijelim bićem – kada odjednom ipak ta vizija!”
Ayrtonovo proživljavanje utrka
“Svaka žilica moga tijela je osjetljiva do krajnjih granica, glava radi kao u nijednoj drugoj situaciji. Mogu osjetiti miris trave na rubu staze, šljunka u zoni izlijetanja i asfalta. Također i miris kočnica, kad pri velikoj brzini stanem na pedalu, uzimam ozbiljno. Čujem broj okretaja motora tako egzaktno da mi zapravo uopće ne treba izvještaj u kokpitu. Senzori tijela primaju svaku vibraciju auta. Sve informacije ove vrste istovremeno nagrnu u glavu, no ipak ih mogu razlikovati, razumjeti i individualno interpretirati. To je nevjerojatan, fascinirajući osjećaj – postaneš dio cjelokupnog.”
Poznato je da je Senna volio mir i tišinu, često zato da bi mogao biti u miru s Bogom, pa je tako jednom opisao zašto ne voli ići u Monako.
“Što kasnije bih želio ići u Monaco. Previše betona, previše buke, previše meteža, previše brbljarija.”
Iako je izgledalo da je fokusiran samo na Formulu 1, Ayrton je imao mnogo drugih obaveza. Opisivao je način na koji je se othrvao pritisku, jer ga je bilo strah da ne klone duhom. Evo kako je to opisao:
“Doživio sam to nekoliko puta tijekom svoje karijere i iz toga sam učio, naučio sam se suočavati s time. Jedan od načina na koji se možete suočiti s tim jest da radite različite stvari, imate razne projekte i gledate kako se razvijaju. Jer tada oni postanu motivacija, izvor zadovoljstva i pozitivnih osjećaja. I to možete pretvoriti u energiju za nastavak. Trebate planove za budućnost, stvari koje gledate kako postepeno rastu, zbog kojih se radujete. Ako to nemate i samo čekate da vam nešto padne s neba, onda je to puno teže. I trebate različite stvari, pa ako se jedna ne razvija dobro, možete se okrenuti drugoj, i možda će se odjednom ona prva također poboljšati. Morate kreirati nove stvari i investirati u budućnost. To je jedini način da se živi za budućnost.”
Ayrtonove izjave o ljubavi žene i muškarca, te zahvala Bogu.
“Čak i kada ste pokraj žene koju volite, možete pomisliti da bi vas mogla učiniti nesretnim u budućnosti. Veza između muškarca i žene je najstarija stvar koja postoji u čovječanstvu, a još ne postoje formule koje bi garantirale ljubav, mir i uspjeh veze. Zbog toga se veza mora procjenjivati dan za danom. To nije samo san većine nas nego i realnost koju moramo cijeniti.”
“Život je nešto što nam Bog daje, ali u većini slučajeva o nama ovisi da koristimo svoj zdravi razum i pokažemo Bogu kako razumijemo da su život i zdravlje njegov veliki dar. Naša je odgovornost čuvati tako važan dar.”
Počivao u miru Ayrtone.
Izvor: GP1.hr
