Umro je Mario Delmoro. U 76. godini života napustio nas je jedan od najvećih, ako ne i najveći istarski automobilist.
Jedan je čovjek obilježio desetljeća hrvatskog, a posebno istarskog automobilizma. Bez pretjerivanja, riječ je o legendi oktanskog sporta na ovim našim prostorima, višestrukom prvaku bivše i sadašnje države, o najtrofejnijem i najboljem istarskom automobilistu koji je oktanskom sportu posvetio svoj život, prvo dugih 40 godina na natjecateljskim stazama, a potom uz njih kao iskusni sportski sudac i ono najvažnije mentor mladima u koje je imao puno povjerenja.
Puljanin Mario Delmoro, osebujni istarski automobilistički virtuoz, „u punoj brzini“ je obilježio svoj bogat i plodonosan život, a od aktivnog sportskog automobilizma oprostio se kao član Autokluba „Pula-Rovinj“ na legendarnoj stazi buzetske brdske utrke, u godini kada je kao jedini upisao 30 uzastopnih nastupa na tom istinskom hrvatskom Prazniku automobilizma.
Povijest „oktanske bolesti“ i ovisnosti o brzinama, mirisu benzina, rekordima, trofejima Maria Delmora seže u srpanj daleke 1961. godine kada je kao „klinac“ prodavao ulaznice za moto utrku prvenstva Hrvatske u Puli. Nije slučajno bio tamo. Na toj su utrci nastupali brat mu Bruno u klasi 175 ccm i bratić Marčelo u 50 ccm „Moto Morinijem“. Taj motorčić upravo je Mariu bio omiljena „igračka“.
PRVI NASTUP – PRVA POBJEDA
Prilikom jednog od naših razgovora za medije, prije desetak godina, kazao mi je:
“Zarazio sam se do kostiju i evo dan danas bolujem, ali pozitivno – uz motore i aute sam pet desetljeća. Tri godine potom, 1964. u Pazinu sam prvi puta nastupio na jednoj utrci. Sjeo sam na Puch 250, odvezao vožnje spretnosti i odmah pobijedio. Prva utrka, prvo postolje, prvi trijumf. Povratka više nije bilo. Samo naprijed eto sve do danas kada u svojim vitrinama brojim gotovo 600 raznih pehara, medalja, plaketa, diploma, priznanja.”
Manje je znano da je Mario rođeni Opatijac (27.rujna 1947.godine), dok je u Puli živio od svoje pete godine. Život je posvetio mehanici – motorima i automobilima, što ga je i profesionalno opredijelilo za automehaničara. Moto utrkama posvećivao se sve do 1970. godine, a godinu potom prvi puta sudjeluje u auto utrci. Nakon 28 godina rada u pulskoj „Mehanici“, početkom 90-tih, upustio se u samostalni automehaničarski „biznis“. Ali opsjednutost brzinama nije jenjavala. Godine 1968. kupio je prvi Fiat 600 D i s njim krenuo u nastupe. No, u međuvremenu je došlo i vrijeme „ozbiljnih“ utrka za „velike“ dečke. U dubokom sjećanju ostala mu je prva brzinska auto utrka državnog prvenstva u Zagrebu 1971. godine. Vozio je „fićeka“ u kategoriji do 850 ccm. I odmah – peh. Kumovalo je neiskustvo. Izletio je izvan staze, vratio se i dao sve od sebe kako bi nadoknadio izgubljeno. Na kraju je stigao četvrti u svojoj kategoriji, osvojio posebnu nagradu za rekord brzinom 87,307 km/sat, bio čak brži i od BMW-a 2002. Bio je to početak za koji tada nije vjerovao da može ići putem uspješne automobilističke karijere koju je ostvario za života.
Tri je prve godine nastupao s „običnim“ fićekom, ali uvijek je bio među prvom trojicom. Stigao je potom i legendarni i nikad prežaljeni „Abarth“. Upravo iz tih vremena zlatnim je slovima upisan kao deseterostruki pobjednik nekada kultnog „Istarskog rallya“ koji je niz godina povezivao gotovo sva veća mjesta u Istri. Delmoro je na „domaćem“ terenu bio neprikosnoven, deset puta ukupni pobjednik, isto toliko i u klasi 850 ccm. S godinama je mijenjao automobile, ali i klubove. Poslije Abartha stiže „Fiat 128 dalara“, potom prvi Fiat Ritmo, Suzuki Cultus prvo grupe N, a potom i H, još poneki Ritmo. Upravo je s Ritmom, tada jednim od najboljih automobila domaće scene, zaključio svoj automobilistički labuđi pjev.
Počeo je u ondašnjem Auto moto društvu Pula, krajem 70-tih prvenstveno zbog boljih uvjeta koji su mu ponuđeni, obzirom da su troškovi putovanja na utrke diljem Jugoslavije bili veliki, nastupa prvo za AMK Buzet, a potom dvije sezone za riječki AMD Ina. Ništa mu u riječkoj Ini nije falilo, ali „vuklo“ ga je nešto natrag. I tako što svojom voljom, što nagovorom vodećih ljudi kluba, vraća se u redove pulskog kluba čiji je aktivni član bio sve do kraja života. Jedno kraće vrijeme bio je i članom AMK Petar Klepac iz Gerova.
Lijepo se sjetiti naslova prvaka Jugoslavije na kružnim stazama 1984. godine, bio je trostruki viceprvak na brdu. Vozilo se od Pohorja do Skopja, na Avali i Lovćenu, u Italiji i Austriji.
Od osamostaljenja Hrvatske osam je puta osvajao naslov državnog prvaka, ali u njegovoj karijeri posebno mjesto ima jedna istarska staza, jedna izuzetna istarska utrka poznata nadaleko. Pred kraj vozačke karijere izjavio mi je:
“Od prvog dana sudjelujem na Buzetskim danima utrci što posljednjih godina ugošćuje i najbolje europske asove. Jedini sam automobilist koji sam nastupio na svih do sada održanih 28 utrka, ali i na onoj Alpe Dunav Cupa, koja je održana na istoj stazi i bila bodovana za PH, a nije u sustavu „Buzetskih dana“. Želja mi je stoga nastupiti još ove i slijedeće godine, zaokružiti 30 nastupa i dolično se oprostiti. Mislim da će taj buzetski nastup biti i kraj automobilističke karijere, samo neka ovo malo zdravlja posluži.”
Nastupio je, završio i čekao povratak. Po njega je stigao osobno drag mu prijatelj direktor utrke Branko Bašić u jednom cabrio automobilu i vozio ga s cilja niz stazu praćen ovacijama desetaka tisuća ljubitelja brzina. Za Maria je to bio nezaboravni, ali krajnje zaslužan trenutak.
NAGRADE ZA ŽIVOTNO DJELO
Delmoro je za života, uz pregršt medalja, pehara i vaza zasluženih za uspjehe na stazi bio nagrađen i nizom priznanja. Povodom 40 godina bavljenja oktanskim spotovima 2011.godine dobitnik je Posebnog priznanja Hrvatskog auto i karting saveza, Povelju za životno djelo za izniman doprinos razvitku i promoviranju tehničke kulture 2012.godine dodijelila mu je Zajednica tehničke kulture Pula. Povodom 50 godina Saveza sportova Grada Pule 2012.godine dobitnik je Priznanja za doprinos sportu, dok mu je dvije godine kasnije Savez sportova Istarske županije dodijelio Nagradu za životno djelo. Prije nekoliko godina Nagradu za životno djelo primio je i od Auto i karting saveza Istre.
PRVI „OKTANSKI BRK“
Rijetki su vozači koji tijekom tako bogate karijere praktično nisu imali nezgoda. Barem ne svojom krivicom. Pamtio je Mario nastup ulicama Dubrovnika 1997. godine kada ga je jedan „ljuti“ protivnik sa vodeće pozicije namjerno izbacio „iz igre“. Usprkos teškim uvjetima na stazi, mokrom kolniku i kiši, Delmoro je bio brži u zavojima, iskustvo je presudilo. No, tada ne i snaga „jačeg“. Izbačen je na grub način, lansiran u jednu kuću, srećom samo sa malim tegobama u vratu. Obećanje griješnog vozača da će nadoknaditi trošak popravka nije se obistinilo.
Delmoro se dugo dobro nosio s mladim dečkima. No, zadovoljniji je bio kada je iskustvom i savjetom pomagao. Jedan od najboljih mu učenika zasigurno je dvostruki šampion Tomislav Muhvić kojem je mentor bio upravo Mario Delmoro. I prije njegovih međunarodnih nastupa diljem Europe, Mario je kazivao kako se Tomica „… u samo dvije sezone pokazao izvrsnim, mlad, brzo je učio i primjenjivao stečeno, te kako će daleko stići samo ako ustraje.“ Tomica je ustrajao, popeo se na vrh Europe, zahvalan Mariu, a Mario ponosan – do neba.
Legendarni Mario Delmoro nikad u svojim pričama i prisjećanjima automobilizma nije zaboravljao niti uspjehe oca i sina Radole, potom Brkljačića, Mogorovića, Marinića, jedine i najbolje hrvatske dame na kotačima klupske kolegice Ive Damarija…
Pula je bila i opstaje rasadnik kvalitetnih automobilista. Iz godinu u godinu stasa jedna nova generacija, nižu pobjede u različitim disciplinama, a i klub ekipno ima uspjeha. U te uspjehe spada i organizacija natjecanja, kojima je svoje slobodno vrijeme posvećivao i Mario. Staze nije napuštao.
Godine i različite bolesti činile su svoje. Krhkog zdravlja, izlazio je borac koliko toliko jači i snažniji. Nije se dao. Posljednji sportski sudački zadatak obavio je ovog proljeća, u ulozi osobe za kontakte s vozačima koju je posljednjih godina najčešće uz staze objedinjavao, s puno znanja i respekta prema svim vozačima. Jer i sam je bio – veliki, najveći vozač.
Mario je bio prvenstveno čovjek, cijenio je poštenje, volio svoje masline, bio vrstan znalac tehnike i taktičar na stazi. Kao sudac bio je izuzetno drag i koristan suradnik.
Prije desetak godina, nekoliko završnih rečenica mog teksta o Mariu Delmoru završio sam slijedećim, a što u potpunosti potpisujem i danas:
Mario Delmoro zasigurno je ime i sportaš od „formata“. Tih, skroman, povučen, uspješan za volanom, na svakoj stazi na kojoj je nastupio. Ponos je Pule, ponos Istre. I dok je farmer Elio Pisak legendarni glazbeni „brk Istre“, od ranih 70-tih brkovi su obilježje, zaštitni znak još jedne istarske legende – automobilističke – Maria Delmora. Od prvog dana, prvih utrka. Punih 40 godina. I ne bez razloga – prvi je „oktanski brk“ Istre. S razlogom. „A što je muškarac bez brkova?”
Obitelji i prijateljima iskrena sućut.
Autor: Miroslav Krpan
Objava Mario Delmoro (27.9.1947. – 18.8.2023.) – Istarska automobilistička legenda pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.
Izvor: GP1.hr
