Doslovno tako. Od metalnog bika kraj staze, do bikova u staji za životinje, pa čak i ljudi bikova. Nezaboravno iskustvo na utrci Formule 1 proletjelo je prebrzo, a zvuk bolida još tutnji u ušima. Doduše, ne onih od kojih smo očekivali…
Petak
Nismo ni došli do staze, a već nas je dočekao jedan lijep tuš s neba. Ajde super, nek nam je dan lijepo započeo. Zatim smo ubrzo našli mjesto koje nam se učinilo dobro ali je bilo čudno što na tom dijelu nije bilo gotovo nikog. Naravno, iskustvo 0 bodova. To mjesto je bilo dobro samo za osluškivanje zvuka bolida, kojeg bi vidjeli na dvije sekunde. Bravo mi. Došao je red na GP2. Iskreno, nismo puno očekivali, zato nas je i iznenadilo. Zvuk je glasan i prodoran, toliko da smo nakon pola sata počeli gunđati na njega. Po završetku slobodnog treninga GP2 serije, počeli smo lunjati stazom da potražimo bolje mjesto. I našli smo ga, podno tribine na pravcu između prvog i drugog zavoja. Pogled nam se učinio izvanredan, vidjeli smo prvi i drugi zavoj, te kombinaciju dva brza zavoja, 4. i 5. Na prošloj poziciji je bilo “ima tona, nema slike” a tu je bilo obrnuto. No, ne zbog pozicije, već zbog tihih bolida Formule 1. Iskreno, malo sam se razočarao čuvši nove hibridne jedinice. U tom zvuku praktički nema ništa, niti glasnoće, niti dubine, niti prodornosti. Tri bitne stavke zvuka su izostale, na nečemu što je do nedavno bilo sinonim za ovo gore nabrojano. No, uspjeli smo naći svijetlu stranu svega toga. Slušati zuku i vriskove bolida sat i pol vremena bi bio pravi tretman, stoga će ovako biti puno lakše pratiti utrku, a da pritom ne stavljamo ruke na uši. Hvala Alanu na toj spoznaji, iako sam još uvijek bio razočaran zvukom. No sve ostalo oko Formule 1 je zbilja nevjerojatno. Ubrzanja, jurnjava koja premašuje 300 km/h, kočenja koja izgledaju iznimno nestvarno te vještina vozača koji podivljale bolide krote svojom hrabrošću. Zaista impresivno. Opet smo se vratili ka starom mjestu, no ovaj put smo pokušali naći poziciju na kojoj ćemo vidjeti kočenje za treći zavoj. Stali smo opet nigdje. Nismo vidjeli treći zavoj, niti kočenje za njega. Nedugo nakon kraja drugog slobodnog treninga smo se zaputili prema Grazu, iako je bilo još programa. Bili smo iscrpljeni prekomjernim hodanjem uz stazu na koje smo potrošili duplo više energije nego smo taj dan unijeli u sebe.
Subota
Nekako smo zaboravili da bi puno više ljudi moglo pratiti kvalifikacije, pa smo auto morali ostaviti na parkingu koji je udaljen 4 km od staze. Nije to inače strašno, ali treba uzeti u obzir da je put do staze bio samo uzbrdica. Znači, znojenje na kvadrat. Došli smo upravo pred kraj trećeg slobodnog treninga, pa nam je do početka kvalifikacija preostalo gledati Porsche kup. To nam se nije učinilo zanimljivim, stoga smo otišli do šatora F1 gamezone kojeg smo primijetili još u četvrtak. Glavna nagrada u tom gamezonu je bila karta za VN Austrije 2015. Hmm, kud ćeš bolje, ajmo se oprobati, ionako Alan i ja igramo Codemastersovu igru F1 2013, koja je bila prikazana na gotovo svim ekranima gdje su se ljudi natjecali. Najbolje vrijeme tog dana je jamac za osvajanje karte. No, kako je gužva bila ogromna, odlučili smo navratiti sutradan, jer je naše vrijeme za “igranje” bilo 14:10, što je duboko zadiralo u kvalifikacije, koje naravno, nipošto nismo htjeli propustiti. Na kraju blago razočarenje zbog rezultata naših favorita. Vettel 12., Hamilton 10. A u jednu ruku veselje zbog Williamsa. Nakon što smo odgledali program do kraja (GP2 i GP3 utrku), spustili smo se do tribine na startno ciljnoj ravnini, onako potpuno bez razloga, ne sluteći što ćemo ubrzo vidjeti. U 18:30 uslijedilo je ushićenje. Na stazi su bili stari legendarni bolidi, među kojima valja izdvojiti Laudin Ferrari 312T2 iz 1976. te Bergerov Ferrari 88C iz 1988. godine. Našli su se tu još BRM iz 1972., Williams FW05 iz 1976., Benetton Alexa Wurza s kraja devedesetih te Minardi iz zadnje sezone V10 motora. A onda, kad su naišle te stare beštije sam blenuo k’o krme na sjekiru. Tribina se doslovce tresla, a osmijesi na našim licima su se razvukli do ušiju. Taj zvuk je neusporediv s današnjim V6 hibridima. Ekstremno prodoran, glasan da ti bubnjići popucaju, a opet tako predivan, simfonija za prave ljubitelje Formule 1. Alan i ja smo se “svađali” oko toga koji je glasniji, a rasprava se na kraju svela na otprilike dječju razinu:
Ja: Williams je najglasniji.
Alan: Nije uopće.
Ja: Je je.
Alan: Ma nije, evo pogledaj ovaj Ferrari.
Ja: Ma nije, Williams je glasniji.
Alan: Nije
Onda smo se na kraju nekako morali složiti, pa smo rekli da su bolidi ultra glasni. Teo se nije izrazio po tom pitanju, on je samo snimao ali je ipak dodao na kraju: “Dobri su”. Njega ionako baš ne zanima povijest F1, tako da razumijem čovjeka. I opet smo na kraju dana napravili maraton oko staze, prešli smo sigurno 12-15 km, i tako umorni još do Graza. Naravno, red je na Marka, on je najodmorniji pa neka vozi, mi ćemo spavati.
Nedjelja
Opečeni prošlim danom, krenuli smo već oko 7:00 iz Graza kako bi uhvatili onaj povoljniji parking od kojeg pješke ima oko 2 km do staze. Uhvatila nas je gužva, ali smo ipak stigli na vrijeme do cilja (kasnije se ispostavilo da je taj parking zadnji pušten na cestu, tako da smo dva sata čekali na izlazak).Otišli smo ka mjestu koje smo dan prije “locirali” a nalazilo se točno ispred trećeg zavoja, ispod velike tribine. Tamo smo bili već oko 8:30, a gotovo sva mjesta su bila zauzeta. Malo smo se čudno gledali, a onda smo se pomirili s tim da 5 i pol sati (da, dobro vidite) prije početka utrke nije bilo mjesta na tom sjajnom položaju gdje se vidjela cijela druga DRS zona, kočenje za treći zavoj, te ulazak u četvrti. Teo se nekako ugurao među hrpu ljudi i uspio naći nešto mjesta, dok smo Alan i ja otišli potražiti neko bolje mjesto da se ne stišćemo među ljudima. Onda smo se nas dvojica, kao pravi balkanci, uzverali uz ogradu do vrha tribine, i sjeli na neki betonski zidić, odmah pokraj kamermana. Izvanredna pozicija, napokon ona na kojoj ima i slike i tona (zvuk je sjajno odzvanjao pri ulasku u četvrti zavoj, tako da su čak i F1 bolidi dobro zvučali). Otpratili smo sve utrke do glavnog događaja, solidno se pekli na suncu i ispijali zadnje mililitre vode. A onda je uslijedio spas. Alan je objesio hrvatsku zastavu na ogradu, što je primijetio šef Shella (u Austriji ili Nizozemskoj, nisam ga dobro razumio) kojem je žena iz Medulina. Čovjek popričao s nama, donio nam kikiriki, ledeni čaj i zastavice. Svaka čast, baš nam je bilo drago što smo ga upoznali. Ubrzo nakon toga, stazom su ponovno zatutnjili stari bolidi, a ovaj put su im se pridružila još dva, legendarni Lotus Jochena Rindta iz 1970. te Sauber Karla Wendlingera iz 1995. godine. Nisam se raspravljao s Alanom o zvuku, ali moram reći kako me se uvjerljivo najviše dojmio Rindtov Lotus. Prekrasan zvuk 3.0 V8 Cosworth motora, kako bi Englezi rekli, pure sound. Uslijedila je parada vozača, pa smo vidjeli sve momke uživo na jednom mjestu. Sve je malko zamrlo nakon parade, što od vrućine, što od iščekivanja utrke. A onda su doletjeli Red Bullovi avioni, koji su napravili izvrstan show akrobacijama po zraku. Ubrzo su krenuli instalacijski krugovi te je svaki vozač prošao nekoliko puta. A onda onaj osjećaj kada čekate start. Svako novo crveno svjetlo je signal srcu da šalje više krvi u žile, a onda se događa ono što možete vidjeti samo uživo na utrci. Salve oduševljenja, urlici te nestrpljivo iščekivanje bolida u “vašem zavoju”. Iskreno, nakon toga nije bilo previše oduševljenja. Vidjeli smo tek nekoliko pretjecanja u trećem zavoju, a lagane trnce su nam u zadnjem krugu prouzročili Nico Rosberg sa svojim lockupom te Daniel Ricciardo koji je odlično pretekao Hulkenberga. I eto, završila utrka dok si rekao keks. Poslušali izjave vozača na postolju i lagano put pod noge. Šteta što nismo otišli do startno ciljne ravnine. Ja sam malo jadikovao, ali što je tu je, nismo imali puno vremena.
Zaključak
VN Austrije je zaista jedno lijepo i sadržajno događanje na koje bi svaki ljubitelj Formule 1 trebao otići barem jednom. Prekrasan krajolik, odlična organizacija i usluga su svakako još jedan veliki plus za Red Bull Ring. Nije bilo sumnje da će sve proteći u najboljem redu, ipak je sve to djelo gospodina Mateschitza.
Nekoliko “bonus” fotografija
Marko Rakić
Izvor: GP1.hr
