U sjeni pogiblje Ayrtona Senne krije se još jedna tragedija, često nepravedno zapostavljena, koja se dogodila dan ranije, u kojoj je poginuo junak današnje priče, Roland Ratzenberger. Iako njegovi rezultati nisi bili primijećeni, Austrijanac je bio omiljen vozač među kolegama. Tome svjedoči i Johny Herbert koji je bio u jako dobrim odnosima s Rolandom.
“Roland je gotovo zaboravljen. Kad pričam s ljudima nikad ne kažem Ayrtonov vikend, uvijek kažem Ayrtonov i Rolandov vikend. To nikada ne zaboravljam i ne želim da to drugi zaborave. Izgubili smo sjajnog čovjeka koji je naporno radio kako bi došao u F1. On nije imao novac kao podršku i putovao je u kombiju s prikolicom. Mnogi ga nazivaju prolaznim vozačem, a on to nije bio, bio je izniman talent. Rijetko kad bih ga vidio bez osmijeha na licu, zbilja je bio divan čovjek. Imao je odličan smisao za humor, u društvu s njim bi se samo smijali i hihotali.”
Roland Ratzenberger se rodio u Salzburgu, 04.07.1960. Zanimljivo, predstavljao se kao dvije godine mlađi, u strahu da zbog starosti neće biti atraktivan vodećim menadžerima ovog sporta. U Formule je došao tek s 23 godine, i to u Formulu Ford. Početkom karijere, bio je prepoznat kao izuzetno veliki radnik, posvećen svom poslu do maksimuma. Tako je 1985. osvojio Austrijski i Srednjoeuropski GP Formule Ford, završio četvrti u britanskoj seriji, te završio na postolju u Brands Hatchu na Formula Ford festivalu. 1986. nastupao je u F3, a 1987. je dospio u West Surrey Racing team, momčad koja je iznjedrila Sennu, koji je s njom osvojio naslov 1983. No, Ratzenberger je sezonu završio na 12. mjestu, s jednim postolje koje je osvojio u Spa Francorchampsu. Nastupao je još neko vrijeme u F3 i WTCC, no bez potpore i financijskog zaleđa, nije se mogao dalje uspinjati na ljestvici automoto kategorija, a njegovi nastupi u F3 su sugerirali da i nije takav vozač koji će dostizati vrhove postolja. Tako je 1989. opet bio u britanskoj F3000.
No, Ratzenbergerova radinost je došla do punog izražaja u narednom periodu. Želeći svakako doći do F1, nastupao je gdje je god stigao i mogao. Tako je nastupao i za Porsche team Waltera Bruna (4. mjesto na Spa), na Le Mansu, pa je otišao na Daleki Istok, gdje je vozio za BMW u JTCC i SARD Toyota Team u JSPC (Japanese Sport Prototype Car). Natjecao se uz Pierre Raphanela i Eddie Irvinea, pobjeđujući 1990. i 1991. u JSPC-u. Također, nastupao je i na Le Mansu 1990-1993., uglavnom za SARD, osvojivši jedno 5. mjesto 1993. godine. Potom se vratio jednosjedima – japanskoj F3000 1992. i 1993., ostvarivši dva polea zaredom, kao i jednu premoćnu pobjedu na Suzuki, dokazavši da ima dostatno “onog nečega” za ovaj sport. 1992. završio je na 7. mjestu u poretku, ispred Eddie Irvinea, no 1993. je pao na 11. mjesto.
Ipak, Japan je predstavio dodatne vrline ovog Austrijanca. Naime, Ratzenberger se pribojavao da, pošto je u Japanu daleko od Europe, da će pasti u zaborav, pa je angažirao novinare u svojoj domovini da stalno izvješćuju o njegovim rezultatima, u zamjenu za malu sumu novca. Druga iznimna vrlina je bio njegov osjećaj sa prijateljstvo i kolegijalnost. Nakon njegove smrti, jedna od najčešće spomenutih misli je bila da je “on bio čovjek kojega su svi voljeli”. Već je upoznao Damona Hilla, u ’80-ima u Engleskoj, no ovdje je uspostavio čvrste prijateljske, gotovo bratske, veze s Irvineom, Jacquesom Villeneuveom, Heinz-Harald Frentzenom i Mika Salom. I dok su Irvine i Villeneuve bili karakteri za sebe, Ratzenberger je uspostavio izvrsne odnosa sa svima, jer se ponašao i bio je u stvari svakidašnji, obični čovjek, s profinjenim osjećajem za humor, iznimne ljudske topline, inteligentno procjenjujući svoje mogućnosti i ograničenja i povrh svega toga, čovjek s takvim entuzijazmom za ovaj sport kojemu je rijetko tko mogao parirati. Kako su neki zamijetili – “njegova osobnost je bila stara škola; on nije bio korporativni klon, u koje se danas pretvara previše vozača”.
Kolege vozači opisuju kako je dirljivo bilo gledati njegovo uzbuđenje kada je dobio priliku nastupiti u Formulu 1, njegovu sreću što se našao u tom društvu, na početku 1994. Tužno, no danas se teško pronalazi vozače koji su, kao Ratzenberger, potpuno zaslužili ući u jedno takvo natjecanje. To nije nedostatak ambicije – biti zadovoljan samim nastupanjem u F1 – nastupiti u F1 znači napisati svoju priču u bogatoj knjizi naslijeđa Formule 1. Ne bi bila istina reći da Roland nije bio hrabar bio je, njegova hrabrost se ocrtavala u odlučnosti s osjećajem za perspektivu. Simtekov šef, Nick Wirth se sjeća kako je Ratzenberger bio odlučan da dobije svoje sudbonosno vozačko mjesto
“Ne mogu zamisliti puno F1 šefova koji su bili impresionirani nekim tko svoje vozačke sposobnosti nastoji dokazati u iznajmljenoj Ford Fiesti. Nasmrt sam se prepao.”.
Posljednja minuta njegovog života je također svjedočila o njegovoj odlučnosti i hrabrosti. U zavoju Acqua Minerali izletio je sa staze, krug prije nego što će nastradati. Nakon provjere na stazi da njegov Simtek zadovoljavajuće radi, u posljednjim minutama kvalifikacija i s vremenom Bertranda Gachota koje je morao nadmašiti da bi nastupio u utrci, pošao je u još jedan sudbinski krug, umjesto da je otišao u boksove. Na putu prema Villeneuve zavoju, s velikim aerodinamičkim pritiskom na oslabljeno prednje krilce, koje nije moglo izdržati taj teret, ono puca i Roland nije u mogućnosti poduzeti apsolutno ništa. Bolid ide ravno u zid pri brzini od 315 km/h. 30.04.1994. poginuo je Roland Ratzenberger. Njegova smrt bila je prva smrt tijekom GP vikenda nakon 12 godina i pogibije Riccarda Palletija i Gillesa Villeneuvea.
Na idućoj VN-i, u Monacu, na poleu je bila nacrtana zastava Brazila, dok je na drugom mjestu bila zastava Austrije. Nakon odavanja počasti, vozači poput Frentzena, Hilla, N. Laude, Bergera i Rolandovog momčadskog kolege Davida Brabhama, skupili su se oko crveno-bijele zastave, odavajući mu počast. Simtek je cijelu svoju sezonu u znak sjećanja nosio natpis “Za Rolanda”, na airboxu svoje šasije. Ratzenberger je trebao nastupiti i za Toyotu u Le Mansu – njegov prijatelj Irvine je nastupio umjesto njega, no Rolandovo ime je ostalo na vratima.
Tužan završetak života jedan prekrasnog mladića prema kojem su gajili simpatije gotovo svi koju su ga upoznali, a posebno je bio obožavan kod kolega vozača. Roland Ratzenberger je umro radeći ono što je uistinu volio. Njegova smrt je bila veliki gubitak, ne samo za Formulu 1, već za sve one koji žive svoj život da naprave najviše mogućeg iz svake pružene prilike.
Izvor: GP1.hr
