Piše: Goran Dijaković
E sad, je li George Russell izniman talent ili je Mercedes baš toliko premoćan? Vjerojatno i jedno i drugo. No, Lewisu Hamiltonu nije lako. Ruke na pobjednički pokal dva je puta tijekom VN Sakhira stavio mladac koji do nedjelje nije imao boda, dakle, početnik. U njegovom sjedalu postigao je ono što Lewis stalno radi, bio premoćan i dominantan. Oni koji površno prate F1, slobodno danas mogu reći da pobjeđuje svijetlo oružje.
Ne bi bilo loše da je Bottas novi Rosberg sr. ili Hakkinen, ali to nije slučaj. U Mercedesu ga drže jer je lojalan. Nema više eksperimenta s Nicom Rosbergom da bude prvak. Hamilton već pomišlja na kraj karijere, a u tom slučaju nema poklanjanja naslova.
Kad smo kod naslova, eto sedmog, jako je ružno da se tog dana nije sjetio Michaela Schumachera u prvoj rečenici. Schumacherovi su ga se sjetili i poklonili mu Michaelovu kacigu. I kad smo kod toga, Senna i dalje broj 1, onda mala grupica u kojoj su Fangio, Clark i Schumacher. Oko petog mjesta je isto jaka konkurencija: Prost, Alonso i Hamilton. Devetoricu bi dopunili Stewart i Lauda. Za deseto mjesto ima toliko kandidata da boli glava: Raikkonen, Mansell, Ascari, Peterson, Hakkinen, Gilles Villeneuve, Piquet, Brabham, Rindt… Kakvi vozači, a jedva netko od njih pomišlja da bude deseti ikada.
Pri kraju nesretne 2020. sezone meni nisu najvažniji Russell, Perez (tragično da nema auto za ’21), bezlični Bottas po tko zna koji puta. Najvažniji mi je McLaren koji se vratio tik do vrha. Konkretno, druge godine Mercedes, Red Bull, Ferrari, McLaren i Renault (ako ova tri naprave još jedan iskorak). Mislim da bi Racing Point, u kojem očigledno sjajno rade, mogao ali po sistemu “dok mačke nema, miševi kolo vode”). Slično i Alpha Tauri. U Haas je doletio Mick Schumacher i to bi moglo/moralo biti bolje. Šlag na kraju, gigant Williams. Pa valjda su Amerikanci ušli s vizijom povratka na vrh.
F1 je stigao do situacije ”možeš u buktinji kroz ogradu i neće ti biti ništa.” Konačno su se našli do savršenstva dovedena ograda, tankovi, odijelo, kaciga, pojas te fantastični i ružni ”halo” koji je u krajnosti spasio život Romainu Grosjeanu. Potrudite se i na netu nađite razgovor Brundlea i Grosjeana sa Skya. Stariji neka pripreme i maramice jer nakon pomisli da je smrt tu, isto kraj njega iza ograde stiže bijeg nakon pomisli na djecu zbog koje se isplati potruditi. Doktori nisu baš bili suludo brzi, a Grosjean se sam izvukao i preskočio ogradu prema životu.
Sada se moramo sjetiti i onih koji su dali život da bi Romain pokazao srednji prst gospođi s kosom. Jules Bianchi, Ayrton Senna, Roland Ratzenberger, Elio de Angelis, Riccardo Paletti, Gilles Villeneuve, Patrick Depailler, Ronnie Peterson, Tom Pryce, Tony Brice, Graham Hill, Helmut Koenig, Francois Cevert, Jochen Rindt, Jimmy Clark, Piers Courage, Jo Schlesser, Lorenzo Bandini, Ricardo Rodriguez, Wolfgang von Trips… Jako puno Amerikanaca i još puno njih. Cevert i Koenig su iskusili isto što i Grosjean. Prošli su kroz ogradu, ali s potpuno drugim rezultatom. Williamson je izgorio u preokrenutom Marchu. Ayrton i Jules bi ostali živi da je postojao ”halo”, Gilles je ispao iz Ferrarija koji se raspao, Pat Depailler se popeo na ogradu i poginuo, Ronnie je imao veliki peh, dan kasnije je u bolnici umro od masne embolije, a Pryceova smrt je najužasnija. Redar je pretrčavao sa ”švajs aparatom”, redara prepolovio, a aparat ubio Toma. ”Halo” bi i tu spasio izrazito talentiranog Velšanina.
Izvor: GP1.hr
