Trebam odmah reći jednu stvar: apsolutno se slažem s Nikijem Laudom. Pomisliti da je najnovija nevolja koja je u Maleziji snašla Lewisa Hamiltona rezultat nekakve konspiracije unutar Mercedesa protiv vozača koji je za tu firmu digao dva naslova svjetskog prvaka – to je čisti nonsens.
Ali i također: potpuno je razumljivo da je sam Hamilton dao tako nešto naslutiti nekoliko minuta nakon odustajanja iz praktički dobivene utrke. Ljutnja, bijes, adrenalin, nemoć i vrlo ljudska želja da se upravo učinjena nepravda nekako racionalno objasni, sve je to govorilo iz Hamiltona dok je (britanskim) novinarima objašnjavao kako ima ˝nešto čudno˝ u činjenici da je ove sezone Mercedes doveo na svjetske F1 staze 43 motora, a sva tri, i jedina tri, koja su otkazala bila su baš njegova tri.
Naravno da je čudno. Ali, događa se. Sam Hamilton često govori o tome kako je moderna Formula 1 previše kalkulantska, kako vozači moraju više paziti na svoje motore, gume, kočnice nego voziti punom, sirovom, prirodnom snagom. I onda, kad je u ovoj posljednjoj utrci činio upravo ono što vozači danas praktički ne smiju, kad je, naime, ganjao super-brze krugove u želji da digne svoju prednost na 24-25 sekundi, što bi mu omogućilo bezbrižan (ili, hajde, relativno bezbrižan) pit-stop u slučaju da Max Verstappen više nije trebao u boks do kraja utrke u preostalih 15-tak krugova – tada mu se dogodilo ono što se dešavalo mnogim vozačima, legendarnim i onim malo manje, u povijesti Formule 1.
Danas je to čudno, ali samo zato jer se utrke voze baš kako je Hamilton rekao, uglavnom kalkulantski, 4, 5 ili 6 sekundi po krugu sporije nego u kvalifikacijama. To je, uz neminivan napredak čiste strojarske i elektroničke tehnologije, dovelo do toga da danas postotak vozača koji završavaju utrke iznosi preko 80 posto (lani 81.9 posto, 2014. – 80.7 posto, 2013. – čak 87.5 posto i tako dalje). Usporedite to s, recimo, 1988. – 54.6 posto, ili s 1974. – 53.3 posto, ili s 1955. – 47.4 posto, i postaje jasno da smo se svi zajedno – i mi i vozači i inženjeri – zapravo razmazili. Svako odustajanje zbog mehaničkih razloga postaje vijest dana, a tri kvara motora u sezoni – povod za teoriju konspiracije.
Reakcija, uostalom, Tota Wolffa u sekundama nakon što je Mercedes s brojem 44 stao u prvom zavoju Sepanga govori sve. Jer, lijevo od njega stajao je jedan od glavnih ljudi malezijskog Petronasa, sponzora koji koji ovoj ekipi daje 50 milijuna dolara godišnje, i koji želi, više od svega, samo jedno – da bolid s njihovom korporativnom tirkiznom bojom na bokovima i krilima prvi prođe ciljem upravo utrke u Maleziji. Simple.
Naravno, velika je nepravda što se to dogodilo Hamiltonu, u jednoj od njegovih boljih utrka s Mercedesom. Nije mala stvar u 40 krugova utrke nabildati 20+ sekundi prednosti pred vozačima koji voze vrlo, vrlo solidan Red Bull-Renault (tj. TAG), čvrsto drugi najbolji F1 auto ove sezone, bolid kojem Sepang zapravo jako odgovara i koji je, realno, u uvjetima utrke sporiji od Mercedesa za najviše 0.2-0.3 sekunde po krugu.
Hamilton je, dakle, trebao pobijediti u ovoj utrci. Trebao je prekinuti post-ljetnu sušu. Trebao je čvrsto zgrabiti natrag vodstvo u prvenstvu. Već je u kvalifikacijama pokazao da je sigurno najbrži vozač današnjice. Ali, i Ayrton Senna je trebao biti svjetski prvak 1989. Gilles Villeneuve je trebao biti svjetski prvak 1979. Ronnie Peterson je trebao biti svjetski prvak 1973. Jim Clark je trebao biti svjetski prvak (i) 1962. i 1964. Stirling Moss je trebao biti svjetski prvak 1958. Nisu to postali, ne zato jer su vozili sporije ili lošije od onih koji prvacima jesu postali – nego jednostavno zato jer su ih u tome spriječili obični, banalni tehnički problemi mašinerije u rukama.
Ako Hamilton nastavi s formom iz Sepanga, i još u nju upregne onu svoju zalihu inata, ilustriranu mottom na njegovoj kaciji (˝Still I Rise˝ iliti ˝Uvijek se dižem˝), nije naravno rečeno da u pet utrka ne može nadoknaditi, i više, Rosbergovih 23 boda prednosti. No, ako ne uspije, morat će prihvatiti jednostavnu činjenicu da ponekad, ponekad stvari baš izgledaju kao da protiv njega netko negdje kuje zavjeru. Ali, samo izgledaju.
Koliko je Hamilton imao peha u ovoj utrci, toliko je Rosberg imao sreće. I ne, nemojte me odmah hvatati za vrat. Rosberg je vozio odlično, ali samo nakon drugog zavoja utrke.
Suci u Sepangu, predvođeni drugim najgorim sucem vozačem u današnjem poolu kojeg je odabrala FIA, Derekom Warwickom (ako ste se pitali koji je najgori: Mark Blundell), odlučili su da je Sebastian Vettel kriv za mini-kaos u prvom zavoju utrke, i odrapili su ga s gubitkom tri startna mjesta u Suzuki. Kao prvo, da ponovim po stoti put: takva kažnjavanja vozača velika su glupost i pošast moderne Formule 1, osobito kad pucaljku ima tunjav i neprincipijelan sudac poput Warwicka.
Jer, ono što se dogodilo u Sepangu u prvom zavoju prije svega je klasični trkaći incident. Tri vozača rame uz rame u takvom zavoju – to jednostavno ne ide. Vettel je vidio otvor s unutrašnje strane i krenuo tamo. Rosberg, koji je ovaj put izgubio utrku ubrzanja do prvog zavoja od Hamiltona, bio je mrvicu očajan jer je znao da će sada Englezu moći staviti soli na rep. Ali, Rosberg je u zavoj dolazio sa sredine staze. Između njega i Vettela našao se Max Verstappen. Nijedan od te trojice nije odustao od svoje nakane, osobito ne Rosberg kojem je sada fokus bio čvrsto na odbjeglom Hamiltonu i koji je u zavoj ušao kao da desno od njega ne bi trebalo biti baš nikoga. Mercedes broj 6 stisnuo je Verstappena koji je lagano kvrcnuo Ferrari i učinio da Vettel ode malo van kontrole u lijevo, a onda je Rosberg otišao još u desno i stražnjim desnim kotačem udario u prednji lijevi Vettelovog Ferrarija. Rezultat: Vettel out s rabijenim prednjim ovjesom, Rosberg u ringišpilu, ali neoštećen osim činjenice da je pao na posljednje mjesto. Verstappen je prošao lišo.
Ako cijelu TV snimku gledate iz jednog ugla, čini se kao da je Vettel bio preoptimističan. Ali to ne znači i da je kriv. Gledate li iz drugog ugla (helikopterskog), čini se kao da je definitivno Rosberg preošto zatvorio zavoj prema unutra. Gledate li opet iz onog prvog ugla, možda je Verstappen bio taj koji je trebao znati da u toj rupi između Vettela i Rosberga nema previše kruha.
Svakako, nekoliko je stvari sigurno. Vettel nije t-bonirao Rosberga (kako je ovaj kasnije rekao: ˝I was T-boned by a quadruple world champion.˝). Rosberg je bio fantastično sretan što a/ nije oštetio bolid u tom sudaru i b/ što ga nije dotakao nitko od onih iza, i osobito Verstappen koji je bio usred te cijele priče. Kako je Warwick zaključio da je Vettel jedini krivac u svemu tome, to valjda zna samo on. U svakom slučaju, šteta je i svakako nepravda što su jedan (bolji) Ferrari hendikepirali još i prije prvog treninga u Suzuki.
Zašto opet izazivam vaš bijes ovom zagradom u prethodnoj rečenici? Zato jer sam još jednom razočaran krezubošću Kimija Räikkonena u jednoj F1 utrci. Prvo, u 38. krugu odvozio je početak tog kruga, s Rosbergom za leđima, kao neka neiskusna curica. Prvi zavoj je prošao dobro, ali onda je u drugi ušao naprosto podarivši prostor Rosbergu lijevo od sebe. Rosberg nije čuven po umješnosti pretjecanja, ali čak je i on tu vidio priliku koja se ne propušta. Da, bilo je nešto kontakta jer je Räikkonen, uvidjevši valjda da će Rosberg pokušati pretjecanje tamo gdje njemu samom valjda nikada ne bi palo na pamet (ali, recimo, Ricciardu, Verstappenu, Alonsu ili Hamiltonu svakako bi), onda krenuo zatvoriti zavoj i Rosberga. Prekasno za Rosberga da izbjegne kontakt, ali ne i da dovrši pretjecanje.
I tada na scenu stupa naš Derek Warwick i uvaljuje Rosbergu 10 sekundi kazne. Odnosno ne tada – i to je vrlo bitno – nego onda kad je, nakon odustajanja Hamiltona i finalnih zaustavljanja u boksovima (o čemu više za par redova) razmak između Rosberga i Räikkonena bio 6 sekundi. Dakle, taman da se – sada kad su dva Red Bulla već čvrsto zasjela u vodstvo i krenula u laganicu prema cilju – show malo zapapri.
Iz boksova su Räikkonenu rekli da zna što mu je činiti (valjda u parafrazi one radio-pruke nakon koje je Iceman postao legenda, a što je nakon utrke dobilo gotovo ironične konotacije). Možda je znao, ali ili taj vozač to više ne može, ili je Ferrari zbilja loš. Iskreno, ne znam. Tek, 6 krugova prije kraja (dakle, u 8 krugova) Rosberg je na trećem mjestu svoju prednost podigao na preko 10 sekundi i iz Räikkonenovih ruku odlepršalo je postolje.
Da, naravno da znam da je Mercedes nešto drugo. No, Rosberg je morao znati da nitko ne zna zbog čega je identičan Hamiltonov bolid stao obavijen sivim dimom, i vjerojatno nije pritiskao baš iz sve snage. I drugo, što je Räikkonen mogao izgubiti da je on pritisnuo iz sve snage, poslao sve k vragu, i podsjetio na svoje najbolje dane? Bio bih prvi koji bi rekao da još nije za penziju. Sada definitivno mislim da je.
O Räikkonenovoj promjeni guma odmah nakon Rosberga, u 41.krugu. Moje je mišljenje da se to apsolutno nije trebalo raditi. Räikkonenove su tvrde gume u tom trenutku bile stare 8 krugova, i bio je oko sekundu i pol iza Rosberga. Do kraja je bilo još 15 krugova. Gume bi, dakle, na kraju utrke bile stare 23 ili 24 kruga. Poprilično, ali i bolid bi bio posve lagan, rasterećen zalihe goriva. Nakon Rosbergove promjene Räikkonen bi imao bar 23 sekunde u džepu, zalihu za tih preostalih 15 krugova. Da bi ga Rosberg sustigao (ne još i prestigao) morao bi voziti sekundu i pol brže po krugu od Räikkonena. Prosječno. U Ferrariju su očito mislili da bi Rosberg to bio u stanju, pa su odmah reagirali, pozvali Finca u boks, i iznulirali potencijalnu prednost. I poklonili postolje Nijemcu.
Napokon, koja riječ i o pobjednicima. Da, Red Bull je sada jako dobar paket, no ostaje činjenica da oni trenutno (kao i 2014, uostalom) pobjeđuju kad u Mercedesu nešto uprskaju. Samo i isključivo tada. Ovo ne umanjuje notornu istinu da za pobjedu ponekad moraš biti na pravom mjestu u pravom trenutku. Daniel Ricciardo je svoju pobjedu odradio fantastičnom, žilavom i hrabrom, obranom drugog mjesta protiv nabrijanog Verstappena u 40. krugu. Došlo je među njima i do kontakta, i apsolutno sam suguran da je Christian Horner nakon utrke i sebi i cijelom svijetu pokušao prodati providnu farsu od izjave kako su – svo vrijeme, dakle i nakon odustajanja Hamiltona – njegovi vozači bili posve slobodni voziti kako žele. To, posve je sigurno, nije točno. Nakon kolektivnog zaustavljanja rada srca kad je Verstappen gotovo uništio novu žetvu bodova, palo je polijevanje hladnom vodom – makar se to maskiralo i ˝lukavim˝ podsjećanjem obojici vozača da je jedino važno donijeti kući 43 boda.
Fernando Alonso odvezao je odličnu utrku s posljednjeg mjesta na gridu do sedmog na kraju, ali ipak ostaje činjenica da je njegov razmak od Ricciarda ipak bio neprijatnih 65 sekundi, a da je Hamilton preživio do kraja taj bi razmak do pobjedika možda bio i veći. I konačno, svakako treba spomenuti Jolyona Palmera, vozača s bogatim ocem o kojem ove godine nismo trebali trošiti previše riječi (unatoč osvojenoj GP2 tituli prvaka prije dvije godine). Ono što je vlastitom pogreškom prokockao u Mađarskoj, u Maleziji je konačno uspio: dohvatio je svoj prvi F1 bod. Pomogla mu je hrabra taktika i start na tvrdim gumama, no to ne umanjuje pohvalu za vrlo solidnu vožnju. Naprotiv.
I za kraj: niti ja se ne slažem da je Verstappen bio vozač utrke. Za mene je to bio Hamilton, pa onda Rosberg (unatoč onom što mislim o njegovom prvom zavoju). Ricciardo je imao onu ludu, inspirativnu obranu protiv Verstappena i solidno odrađenu utrku, ali ne puno više od toga. A Verstappenu je pomoglo brzo razmišljanje u Red Bullu i ona hrabra i naizgled suicidalna promjena guma (u još jedne mekane) u vrijeme prvog virtualnog Sigurnosnog automobila.
Ali, vozač utrke? Sigurno ne.
Međutim, ne valja pobjeći od činjenice da Formulu 1 u svijetu ipak gledaju milijuni mladih ljudi, vrlo naviknutih na društvene i internetske mreže. U vrijeme kad svi kukaju da mladi ne prate Formulu 1 u dovoljnoj mjeri, ima li boljeg pokazatelja da to i nije baš posve točno?
I ne, nisu za Verstappena (˝koji je iz utrke izbacio Fetla˝) glasale curice, kako je to jetko rekao hrvatski TV komentator. Za njega su glasali oni koji su tek počeli pratiti Formulu 1, koji se s njim i njegovim (hrabrim? suludim? bezobraznim? fantastičnim?) potezima mogu i žele identificirati, i koji će ga u Formuli 1 – čineći od njega legendu kakva je danas Räikkonen – pratiti u narednih 15 godina.
Izvor: GP1.hr
