Najbolji američki automobilist svoje generacije, a ujedno i jedini protivnik kojeg se veliki Jim Clark bojao, bio je Dan Gurney, koji bi danas slavio svoj 89. rođendan. Nažalost, Dan više nije među živima, ali ćemo se prisjetiti osebujne karijere talentiranog Amerikanca, koji je ostavio značajan trag u svijetu trkaćih bolida.
Dan Gurney bio je automobilist, dizajner bolida i vlasnik momčadi trkaćih automobila. Gurney je pobjeđivao u utrkama Formule 1, Indy Car, NASCAR, Can-Am i Trans-Am serije. Prvi je od trojice vozača koji su pobjeđivali su sportskim automobilima, Formuli 1, NASCAR seriji i IndyCar seriji. Osim njega, taj podvig je uspio jedino Mariju Andrettiju i Juanu Pablu Montoyi.
Daniel Sexton Gurney rođen je 13.04.1931. godine u mjestu Port Jefferson, u New Yorku. Njegov otac, John. R. ”Jack” Gurney završio je master studij biznisa na Harvardu, ali se posvetio karijeri opernog pjevača, a Danova tri ujaka su svoje diplome inženjera stekli na prestižnom MIT-u. Danov djed, bio je zaslužan za izum Gurneyjevog kugličnog ležaja. Kada je Dan bio tinejdžer, otac Jack se s obitelji preselio u Riverside, u Kaliforniju. Vrlo brzo Dan se zaljubio u automobile i s 19 godina je konstruirao automobil koji je mogao razviti brzinu od 222 km/h, te ga je i sam vozio. Studirao je na Menlo Junior koledžu, koji je studente pripremao za Stanford univerzitet. Kao amater vozio je drag utrke i utrke sportskih automobila. Služio je u američkoj vojsci tijekom Korejskog rata.
Gurneyjeva karijera u Formuli 1 započela je u jesen 1957., kada je pozvan da testira bolid Arciero Special Franka Arciera. Bio je to bolid koji je koristio Maseratijev prerađeni motor s Ferrarijevom trkaćom opremom. Bolid je bio brutalno brz i drugi vozači su imali problema kontrolirati ga. Gurney je na inauguraciji Riverside Grand Prixa završio na drugom mjestu pobijedivši tadašnje zvijezde poput Mastena Gregoryja, Walta Hansgena i Phila Hilla.
Svojom izvedbom privukao je pažnju Luigija Chinettija, koji je bio zastupnik za Ferrari u Sjevernoj Americi, pa mu je ovaj sredio nastup na utrci Le Mans 1958. godine. U Formulu 1 se vratio testirati za Ferrari 1959., a nastupio je na četiri utrke i dva puta se popeo na pobjedničko postolje. Stega u Ferrariju mu baš nije odgovarala, pa je 1960. otišao voziti BRM. Na stazi Zandvoort, za VN Nizozemske, kvar na kočnicama je uzrokovao najtežu nesreću njegove karijere, u kojoj je slomio ruku i u kojoj je poginuo mladi gledatelj pored staze. Gurney poslije toga nije mnogo vjerovao inženjerima. Zbog te nesreće je znatno i promijenio stil vožnje i način korištenja kočnica, zbog čega su mu kočnice kasnije u utrkama duže trajale, što mu je davalo značajnu prednost u utrkama izdržljivosti.
Tijekom sezone 1961. Gurney je vozio za momčad Porsche i osvojio je tri druga mjesta. U Francuskoj je zamalo ostvario svoju prvu pobjedu, ali ju je ipak izgubio u korist Ferrarijevog vozača Giancarla Baghettija. Tek naredne godine, s puno boljim Porscheovim bolidom, Gurney će pobijediti po prvi puta, na VN Francuske na stazi Rouen-Les-Essarts, što će biti i jedina pobjeda za Porsche kao konstruktora u Formuli 1.
Porscheu se nije isplatilo biti u Formuli 1, pa su zbog visokih troškova napustili natjecanje, a Gurney je postao prvi vozač koga je Jack Brabham zaposlio da vozio s njim za Brabham Racing Organization. Brabham je u svom bolidu prvi put pobijedio na utrci Solitude 1963. godine, dok je Gurney prvi put za Brabhama pobijedio u utrci prvenstva na Rouenu 1964. U konačnici, za Brabhama je osvojio dvije pobjede i deset pobjedničkih postolja, kada ga je napustio i osnovao vlastitu momčad, Anglo-American Racers. Kada je pobijedio na VN Belgije 1967. godine, postao je jedini vozač u povijesti koji je osvojio prve pobjede za tri različite momčadi; Porsche, Brabham i Anglo-American Racers. Osim toga, pobijedivši za vlastitu momčad Anglo-American Racers postao je prvi Amerikanac koji je pobijedio na utrci Svjetskog prvenstva upravljajući bolidom koji je sam konstruirao. Bila je to jedna od četiri pobjede koje je ostvario tijekom karijere u Formuli 1.
Zbog silne popularnosti koju je uživao Gurney, Car and Driver časopis je promovirao ideju kandidature Gurneya za predsjednika SAD-a 1964. godine. Napustili su ideju tek kad su saznali da je Gurney premlad da bi se kandidirao za predsjednika (morao je imati 35 ili više godina). Kasnije bi, svake četiri godine, tu ideju ponovo predložili Gurneyjevi obitelj i prijatelji. Tijekom karijere Gurney je imao značajne probleme zbog svoje visine, neobično velike za automobilista, zbog čega je često smatrao da ima i aerodinamički nedostatak.
Dan Gurney je u svijet automobilizma donio nekoliko novih stvari. Nakon pobjede na utrci 24 sata Le Mansa 1967. godine, prilikom proslave na pobjedničkom postolju, protresao je bocu pobjedničkog šampanjca i polio gledatelje koji su se okupili proslaviti njegovu pobjedu, započevši tradiciju u kojoj i danas uživamo nakon svake pobjede na trkaćim događajima. No, nije to jedina Gurneyjeva inovacija. Naime, 1968. godine postao je prvi vozač koji je utrci za veliku nagradu koristio kacigu preko cijelog lica. U vrijeme kada je primjena aerodinamike bila tek u povojima u automobilizmu, konstruirao je podignute krajeve na stražnjem krilu bolida, Gurneyjeja zakrilca, povećavajući tako prianjanje bolida.
Nakon povlačenja iz Formule 1, Gurney se posvetio pravljenju trkaćih auta i vlastitoj momčadi. Bio je vlasnik, predsjednik i direktor momčadi All American Racers, od 1970. do 2011. godine, kada je kormilo preuzeo njegov sin Justin. Gurneyjeva momčad je pobjeđivala na 78 utrka, uključujući i utrke Indianapolis 500, 12 sati Sebringa i 24 sata Daytone.
Gurney je preminuo s 86 godina uslijed komplikacija zbog upale pluća. Prema riječima All American Racers momčadi, otišao je s osmjehom na licu, 14.01.2018. godine. Do konca života živio je sa svojom drugom suprugom, Evi, šestero djece i osam unuka.
Izvor: GP1.hr
