Enzo Ferrari – vitez utrkivanja 2. dio

Svi veliki ljubitelji utrkivanja neovisno o tome da li utrkivanje prate preko malih ekrana u svom toplom domu ili na tribinama pojedine utrke, ili jednostavno imaju tu neopisivu sreću da se bave utrkivanjem, nisu možda ni ponekad svjesni da u sebi nose duh Enza Ferrarija, a to je duh kompetitivnosti, nadmetanja i one iskonske želje za pobjedama i probijanjem brzinskih limita. Ovo je drugi nastavak teksta o istinskom vitezu utrkivanja Enzu Ferrariju i njegovom zanimljivom životu koji je 14. kolovoza 1988. godine u dobi od 90 punih krenuo putem vječnosti.

Početak Formule 1

Nakon dolaska Luigija Chinettija u Scuderiju i njegove briljantne pobjede na 24 sata Le Mansa, Enzu se ponovo vratila ona stara strast prema utrkivanju. Godine 1950. počelo je Svjetsko vozačko prvenstvo, sve do sad poznato kao Formula 1. Iako je prošle godine kada se slavio jubilej 70. godišnjice “najvećeg oktanskog cirkusa” navedeno kako je Scuderija sudjelovala u svim službenim utrkama F1, to baš nije sasvim točno. Scuderija Ferrari je radi bolje pripreme za VN Monaka te godine, propustila premijernu F1 utrku na stazi u Silverstonu. Na tadašnjem gridu sudjelovao je veliki broj privatnih i tvorničkih ekipa koje su imali po nekoliko vozača. Za viteza utrkivanja i njegovu ekipu nerješiva enigma je bio briljantni dvojac Nino Farina i Juan Manuel Fangio, koji su vozili za Enzovog bivšeg poslodavca, momčad Alfa Romea. Njihov čudesni bolid, Alfetta 159, kojeg po dominaciji možemo usporediti s današnjim hibridnim Mercedesovim bolidima, donijela u prve dvije sezone naslov za Farinu, odnosno Fangia.

Prva pobjeda i prvi naslov Scuderije

Prvu pobjedu za Scuderiju Ferrari u F1 je ostvario Argentinac Jose Froilan Gonzalez na VN Njemačke 1951. godine, čime je nakratko prekinuo dominaciju moćne Alfette. Prema riječima tadašnjih insajdera, Enzo je nakon ove pobijede plakao od sreće kao malo dijete, obzirom da je na barem jednoj utrci uspio pobijediti svog ljutog konkurenta i njihov moćni bolid.

Godine 1952. Alberto Ascari donosi prvi naslov za Scuderiju, koji ponavlja godinu poslije. Ipak, ta dva uzastopna naslova su osim po briljantnim performansima legendarnog Talijana i posljedica odustajanja ekipe Alfe Romeo od Formule 1 radi nedostatka financija. Tih dana Scuderija i sam Enzo Ferrari postaju vrlo popularni među ljubiteljima utrkivanja, čime na neki način stvaraju vrlo ozbiljnu bazu navijača širom svijeta, dok to obožavanje crvenih bolida i “propetog konjića” neprekidno traje do današnjeg dana. Ovu popularnost među publikom dodatno je povećala i vrlo uspješna prodaja sportskih cestovnih automobila. Osim po sjajnim pobjedama u Formuli 1, Scuderija je tada bila jedna od najdominantnijih ekipa s čak 9 ostvarenih pobjeda tijekom 50-ih i 60-ih na 24 sata Le Mansa koja je u to vrijeme bila popularnija i značajnija utrka od F1.

Serija velikih tragedija

Enzo je osim po tome što je zapamćen kao jedan od najznačajnijih ljudi za auto-moto povijest, bio i veoma kontroverzna ličnost. Tijekom cijele svoje impresivne karijere kao vođa ekipe iz Maranella je bio poznat kao netko tko svoje zaposlenike i vozače tjera do samih limita kako bi ostvario ono što mu je zapravo jedino bilo bitno, a to su pobjede na utrkama, što je neminovno tih godina donosilo i velike ljudske gubitke. Velika tragedija se dogodila 1955. godine kada je tijekom jednog testiranja poginuo Alberto Ascari. Sudbina je tako htjela da obitelj Ascari na identičan način i u njihovoj 36. godini života u svega nekoliko desetljeća izgubi dva svoja muška člana. Smrt je bila velika nacionalna tragedija, utoliko veća ako znamo da je Ascari posljednji prvak Formule 1 s apeninske čizme, uz Nina Farinu i jedini. Iako je Enzo kasnije u svojoj karijeri bio poznat po zahtjevnosti i emotivnoj distanciranosti prema svojim vozačima, pretpostavlja se da razlog tome leži u činjenici kako je u svojim počecima s nekolicinom njih bio veliki prijatelj, no s obzirom na njihove pogibije, odlučio kako nikada više neće emotivan vezan za svoje vozače.

Nažalost po Enza, slijedeće godine od uznapredovale bolesti mišića u 24. godini umire njegov mezimac i nasljednik Dino Ferrari. Inače, Dino je bio talentirani dizajner automobila te je njemu u čast svaki proizvedeni cestovni automobil do sredine 70-ih imao prefiks “Dino”. Smrt sina Dina je ostavila duboki trag na Enzu koji je sve do svoje smrti svaki svoj radni dan otpočeo dolascima na njegov grob. Iste godine, malo radosti za Enza pruža treći osvojeni naslov u F1, kojeg mu nevjerojatnoj završnici sezone donosi Juan Manuel Fangio.

Portagova smrt na Migli

Smrt na utrkama je tih dana bila uobičajena, gotovo svakodnevna stvar. No jedna takva 1957. godine mogla je zauvijek zapečatiti sudbinu Scuderije Ferrari. Portugalski vozač Alfonso de Portago je na Mille Migli doživio težak sudar, kada je pri brzini od 250 km/h zbog puknuća gume udario u ogradu pored ceste, nakon koje je njegov Ferrari 335 S nekontrolirano izletio prema publici koja je bila tik uz stazu. Rezultat incidenta, desetero mrtvih, uključujući de Portaga i petero djece. Nakon toga, za Enza slijedi mučan sudski proces i koji će trajati sve do početka 60-ih i uništiti teško stečeni ugled Ferrarija i njegove Scuderije. No još iz vremena kada je kao vojnik 1918. godine pobijedio španjolsku gripu, Enzo je i iz ovoga ponovo izašao kao pobjednik. Ferrari je na sudu dokazao na sudu kako u slučaju Portagove i Ascarijeve smrti nije bilo nikakvog mehaničkog kvara, nego da se samo radilo o dostizanju limita koji je završio tragičnim incidentom. Ipak, ovaj incident je zauvijek zapečatio sudbinu utrkivanja na Mille Migli.

Tri F1 naslova i prodaja FIAT-u

Krajem 50-ih i početkom 60-ih godina na gridu Formule 1 primjetan porast odličnih vozača i momčadi iz Velike Britanije. Međunarodni šef prodaje Ferrarija Luigi Chinetti pronalazi seriju sjajnih vozača, među kojima su Mike Hawthorn 1958., Phill Hill 1961. i John Surtees 1964. postali prvaci Formuli 1.

Upravo 1961. dolazi do velikog raskola u Scuderiji u kojem iz ekipe odlazi veliki broj vrhunskih inženjera i mehaničara. Enzov kontroverzni način upravljanja i u kojem je svoje zaposlenike uvijek tjerao do limita, obzirom da je bio poprilično zahtjevan šef koji je uvijek želio najbolje performanse, kao i činjenica da je Scuderija bila u vrlo lošem financijskom stanju, dovela je do toga da je Ferrari morao pronaći nove kadrove i financijsku podršku nekog većeg. Ipak, sve ove izazove je po dobrom starom običaju Il Commendatore uspio pobijediti, no ovoga puta uz određene ustupke.

Predsjednik Forda, legendarni Lee Iaccoca je poslao ponudu za preuzimanje Scuderije. Automobilski div iz Detroita je 1963. htio ojačati svoju trkačku diviziju, s ciljem da iskoriste Ferrarijev know-how proizvodnje sjajnih trkačkih bolida. Ipak, iako je Fordova financijska ponuda bila dobra, dogovor nije postignut zbog činjenice da Amerikanci nisu željeli pružiti Enzu punu kontrolu nad ekipom. Ferrari je naravno glatko odbio ponudu, no Scuderija je i dalje bila u sve većim financijskim poteškoćama.

Spas same ekipe dolazi od Ferrarijevih “smrtnih neprijatelja” i razloga zbog kojeg je razvio svoj neutaživi kompetitivni duh. Krajem 60-ih tvrtka FIAT kupuje 50 posto Ferrarija i pristaje da Enzo ima punu kontrolu nad trkačkom ekipom. Ferrari je do danas ostao pod okriljem FIAT-a, što kao trkačka momčad, što kao proizvođač cestovnih automobila.

Zbog već poodmakle starosti Enzo Ferrari početkom 70-ih odlazi s mjesta šefa svoje ekipe u kojem njegov drugi sin Piero uz mladog Lucu di Montezemola polako preuzima poslove unutar tvrtke, no sve do svoje smrti Enzov utjecaj na određene odluke je i dalje bio poprilično vidljiv.

Do kraja Enzovog života, Scuderija se još tri puta osladila naslovom prvaka i tijekom 70-ih dvama naslovima Niki Laude, čije mu naprasno odustajanje na VN Japana 1976. nikada nije oprostio i jednog Jodyja Schecktera. Ipak, pred kraj svog života ga je jedan vozač podsjetio na agresivni stil vožnje njegovog velikog prijatelja iz mladosti Tazija Nuvolarija. To je bio “uno piccolo Canadese” Gilles Villeneuve koji je nažalost tragično preminuo na kvalifikacijama 1982. u Zandvortu. Koliko je obožavao Kanađanina najbolji govori činjenica je nakon jedne utrke na kojoj završio na drugom mjestu, sam Enzo skakao od sreće zbog Gillesove bespoštedne borbe s Rene Arnouxom 1979. godine, iako kao rođeni pobjednik nije volio druga mjesta.

Enzo Ferrari je dugo poživio, dovoljno dugo da vidi sve aspekte razvoja utrkivanja i automobilizma općenito. Od utrka na prašnjavim talijanskim makadamima s jedva sklepanim bolidima do modernog utrkivanja s mnogo glamura i s automobilima koji su u sebi sadržavali ukupnost dotadašnjeg tehnološkog i inženjerskog znanja. No ono što je oduvijek ostalo isto, to je ta iskonska želja za nadmetanjem i brzinom.

Okružen članovima najuže obitelji Enzo je zauvijek preselio na vječna trkališta 1988. godine, neposredno nakon što su mu inženjeri predstavili jedan od najboljih cestovnih Ferrarija u povijesti, legendarni model F40 i nakon što je sljedeća F1 utrka trebala biti upravo u Monzi. Za njegovu smrt i sprovod mediji su saznali tek nakon tri dana. Trkači vikend nakon Enzove smrti, u Monzi, vozači Scuderije Gerhard Berger i Michele Alboreto osvojili su 1-2. Upravo ova utrka je bila jedina te sezone koju nisu osvojili vozači tada dominantnog Mclarena. Time se Scuderija na najbolji mogući način odužila čovjeku koji ju je stvorio i od nje napravio jedan od najpoznatijih brendova svih vremena.

Malo o samoj Scuderiji

Scuderija Ferrari u F1

Prva utrka: VN Monaka 1950.

Broj utrka: 1021 (1018)

Pobjede, (podiji): 237, (771)

Konstruktorski naslovi: 16

Vozački naslovi: 15

Pole pozicije: 230

Ostavština viteza utrkivanja

Scuderija Ferrari jednako je Formula 1. Sve ono što znamo i što osjećamo o Formuli 1 zapravo dolazi iz tvornice Maranello. Ljubav prema brzini, lijepim automobilima, iskonska želja prema nadmetanju i dokazivanju u konstantnim pobjedama na stazi i budimo realni i izvan nje, sve nam je to u naša srca usadila tvrtka koju je svojim znanjem i karizmom Enzo uspješno vodio više od 60 godina. Svojom neutaživom glađu za pobjedama Ferrari je bio inspiracija mnogima koji su imali taj blagoslov da budu dio najvećeg oktanskog cirkusa, neovisno o tome da li mijenjaju gume u pit stopu, da li su vozačke zvijezde ili šefovi momčadi. “Tifosi”, legendarni navijači Scuderije, koja čini najbrojniju svjetsku navijačku zajednicu, na najbolji način nam pokazuju koliki je utjecaj imao Enzo na ljude širom svijeta, kao i na svoju rodnu Italiju. Isto tako, javna je tajna da mnogi koji žele postati dio te sjajne momčadi, obično pristaju na puno slabije financijske uvjete, samo kako bi branili rossa corsa boje.

No valja biti i malo kritičan. Scuderija Ferrari je dobar dio svoje povijesti na neki način životarila u Formuli 1. U 71 godini koliko sudjeluje u F1, pomalo porazno zvuči činjenica da su samo 16 puta osvojili konkstruktorski naslov i 15 puta svojim vozačima podarili titulu. Ako ne računamo veoma uspješne početke 50-ih i 60-ih godina, možemo samo istaknuti dva razdoblja dominacije i to prvenstveno zahvaljujući ljudima “sa strane”. Dolaskom Nikija Laude i njegovim utjecajem na samo stvaranje dominantnog bolida ekipa je osvojila ukupno tri naslova. Slijedi period ozbiljnih kriza kroz osamdesete, a najbolji primjer toga je pogibija Gillesa Villeneuvea 1982. kojem je prethodilo žestoko rivalstvo s Didierom Pironijem u čijem je podrivanju sukoba sudjelovao i sam menadžment ekipe. Nedugo nakon toga je i sam Pironi prekinuo svoju karijeru nakon teškog prijeloma obje noge na jednoj od utrka.

“Prevaranti” Michael i Jean

Druga dominacija Ferrarija je od ukupno šest vozačkih i osam konstruktorskih naslova prvaka od kraja 90-ih do sredine 2000-ih. Naravno, govorimo o sjajnoj suradnji Jean Todta kao šefa Ferrarija i njihovog najuspješnijeg vozača Michaela Schumachera, dvojac koji je također došao “sa strane”. Njih dvojica naravno nisu nikakvi prevaranti, nego su nas tijekom tog uspješnog vremena uvjerili da je Scuderija Ferrari veoma dobro organizirana momčad koja može ostvarivati ovakve rezultate u kontinuitetu. No odlaskom njih dvojice, kao i odličnih pobočnika kao što je bio Ross Brawn, Ferrari je ponovo počeo životariti, utopljen u vrlo žučne klasne borbe koje se vodi na relaciji Maranello – Torino. Unutar ekipe nema pravog autoriteta, dok su posljednje izabrani šefovi momčadi više-manje pokušavali raditi kompromise između nadređenih i onih ispod sebe i tako su zapravo postali podobni a ne sposobni. Današnji šef ekipe, Mattia Binotto je svakako ogledni primjer toga. Ipak, moramo reći kako nigdje ne postoji takav pritisak kao što je to u Ferrariju, no ako ste tamo uspješni, dojam i vrijednost vašeg uspjeha je stostruko veći nego igdje drugdje. Toga su svojevremeno itekako bili svjesni Todt i Schumacher. Jer to je Ferrari.

Nekoliko zanimljivosti o Scuderiji i Enzu Ferrariju

Propeti konjić

Nadaleko poznati “propeti konjić” se prvotno pojavio kao znak za sreću na avionu talijanskog pilota iz Prvog svjetskog rata Francesca Baracce. Iako je Baracca poginuo pred kraj rata 1918. godine, na molbu njegovih roditelja Enzo je “propetog konjića” počeo koristiti 20-ih godina kao oznaku na automobilima s kojima se utrkivao. Kao pozadina je izabrana žuta boja kao boja grada Modene i nadodan natpis Ferrari, čime je propeti konjić postao jedan od najpoznatijih logotipa svih vremena.

“Strašljivi” Enzo

Osnivač tvrtke Ferrari nikada tijekom svog života nije išao dizalom, niti je ikada putovao avionom. Upravo radi toga, jedini put kad je Enzo bio viđen na utrkama Formule 1 bila je VN Italije u Monzi. Jednako tako, zazirao je od novinara i vrlo rijetko je davao intervjue jer je smatrao da novinari uvijek pišu laži. Ipak, Ferrari je sufinancirao i potakao osnivanje popularnog talijanskog auto-moto časopisa AutoSprint.

Uvredom stvorio konkurenciju

Nekoliko puta smo kroz ovaj tekst naglasili kako je Enzo za mnoge bio inspirativna ličnost. Jednom uvredom na račun traktorskog tajkuna si je stvorio konkurenciju. Furruccio Lamborghini je bio vrhunski inženjer, proizvođač traktora i veliki ljubitelj Ferrarijevih automobila. Imao je jednu zamjerku oko zadnjeg kraja svog Tipo 250 S Ferrarija, koju je uspješno riješio i na sastanku predložio Enzu svoje poboljšanje. Enzo o tome nije htio niti čuti, uz “mali” dodatak da on neće slušati savjete od nekog tko se bavi poljoprivrednim strojevima. Lamborghini se uvrijedio i nakon toga odlučio krenuti s vlastitom proizvodnjom brzih automobila u čemu je bio poprilično uspješan.

“Rosso corsa”

U prijevodu “trkača crvena” je nezaobilazna boja kad je riječ o Scuderiji Ferrari, koja se pojavljuje i na većini cestovnih automobila. Razlog zbog čega je baš ona postala službena boja Ferrarija je jednostavan. U periodu između dva rata, tijekom određenog trkaćeg vikenda bolidi su označavani bojom zemlje iz kojih dolaze. Tadašnja automobilistička federacija odredila da se bolidi svih talijanskih ekipe označavaju crvenom bojom, tako je “rosso corsa” ostala službena boja Ferrarija. Valja još nadodati da su tada francuski bolidi bili plavi a engleski zeleni, dok racionalni Nijemci nisu ni bojali svoje bolide pa su bili srebrni, u originalnoj boji lima.

Testarossa Dave Crocketta

Tko osamdesetih godina nije čuo za Poroke Miamija, vjerojatno je živio ispod nekog debelog kamena. Tijekom dvije prve sezone inspektori iz Miamija su koristili repliku Ferrari Spydera. S obzirom na to da je to bilo protuzakonito, tvrtka Ferrari je producentima serija poslala tužbu. Međutim, uvidjevši kolika je popularnost serije širom svijeta, umjesto tužbe Crockettu i Tubbsu su uručeno dvije posebno izrađene bijele Testarosse koje su do kraja serije postale jedan od njezinih zaštitnih znakova

….

Moj odlazak u Viroviticu na prvenstvo Hrvatske u kartingu je bio odlična prilika da shvatim sve. Da shvatim zbog čega bi netko trošio teško stečena sredstva kako bi se bavio sportom koji nije isplativ. Zbog čega bi netko trošio toliko puno vremena na putovanja, na logistiku, na mehaničare i na opremu kako bi uopće mogao nastupati u bilo kojoj vrsti utrkivanja. Zbog čega bi netko žrtvovao svoju sigurnost i izvrgnuo se pogibelji u kokpitu iz vikenda u vikend. Upravo zato što kod nas svih postoji ona iskonska želja za dokazivanjem, za tjeranjem vlastitih mogućnosti preko granica dopuštenog. Zbog adrenalina koji donosi brzina bolida ili pretjecanje protivnika na stazi, zbog stalnog testiranja tehnoloških i inženjerskih mogućnosti. I naravno zbog onoga što je zapravo svima najvažnije, do ostvarivanja pobjede i one sreće koju ona donosi. Upravo ta pobjeda vrijedi jednako neovisno o tome gdje i kada je ostvarena. Tome nas je svojim primjerom, radom i životom naučio Il Commendatore Enzo Ferrari – vitez utrkivanja.