Velikom Nagradom Australije na stazi Albert Park započela je 71. sezona Formule 1. Osim potencijalno prvog poglavlja uzbudljive sezone u kojoj se za naslov bore dva ponajbolja vozača današnjice u gotovo identičnim bolidima različitih momčadi, mokrim snovima svakog prosječnog fana Formule 1, jednoj od onih koje same mogu vratiti sport na staze stare slave koja je vrhunac doživjela 80-ih i ranih 90-ih godina prošlog stoljeća, ona nam je donijela još jedno nesretno poglavlje u karijeri Fernanda Alonsa, vozača koji se nesumnjivo može svrstati u razred dvojice spomenutih vozača.
Predsezonska testiranja brzo su rasplinula nade navijača McLarena kako će ovo biti sezona u kojoj će momčad napraviti taj toliko iščekivani iskorak iz prosječnosti sredine poretka u redovitu borbu za postolja, ako već ne pobjede. Hondini motori, unatoč silnim naporima osoblja u tvornici i obećanjima šefa razvoja Yusukea Hasagawe, pokazali su se nepouzdanim i deficitarnim po pitanju snage. Tako ni u trećoj godini obnovljenog partnerstva McLaren – Honde ne možemo očekivati barem dijelić čarolije koju je ova suradnja priuštila Formuli 1 u prošlom stoljeću. No iako bi očekivali da će ovakav scenarij najteže pasti zagriženim fanovima momčadi iz Wokinga, on najviše frustrira Fernanda Alonsa, dvostrukog svjetskog prvaka i čovjeka koji je progutao najviše gorkih pilula u posljednjih deset sezona oktanskog cirkusa.
Alonso je odvezao utrku iznad svih očekivanja u Melbourneu, jednu od, sad već pomalo izlizanog opisa, najboljih u F1 karijeri. Baš onakvu kakvu on najbolje zna. Što su prognoze gore, što su očekivanja manja, to njega motivira više da sjedne u taj bolid i izvuče iz njega 110%. I to konstantno čini svoju cijelu karijeru. Kao neki svojevrsni dišpet, karakterističan za njegovu rodnu Asturiju kao za našu Dalmaciju. Odvezao je 50 krugova, debelo iznad očekivanja, i to većinu utrke na desetoj poziciji, posljednoj koja nosi bodove, s lakoćom se oduprijevši pritisku rookieja Estebana Ocona u nominalno bržoj Barbie Force Indiji. U tom nesretnom pedesetom krugu morao je odustati zbog kvara na ovjesu. Njegov momčadski kolega, još jedan rookie Stefan Vandoorne uspio je nekako završiti utrku, mada sa dva kruga zaostatka i na posljednjem mjestu. Alonsove izjave poslije utrke su nastavile trend posljednjih sezona u McLarenu. Pesimizam, defetizam i blago podrugivanje s mogućnostima bolida uz jasno naglašavanje vlastitih sposobnosti i gotovo samostalnog doprinosa uspjehu momčadi. Noćna mora za PR službu McLarena. Ova situacija me neodoljivo podsjeća na još jedan primjer iz relativno novije povijesti Formule 1 gdje je veliki vozač i svjetski prvak konstantim žalopojkama i kritiziranjem velike momčadi dobio raskid ugovora prije kraja sezone.
Alain Prost, tada aktualni trostruki svjetski prvak, na kraju sezone 1989., poslije šest sezona, odlučio je prijeći iz momčadi Mclaren – Honda u Ferrari, shvativši da mu je dotadašnja momčad okrenila leđa i pod teretom sumnjive odluke na Velikoj nagradi Japana kojom je oduzeta pobjeda Senni, a njemu uručen naslov svjetskog prvaka. U prvoj sezoni s momčadi propetog konjića 1990. mogao je koliko toliko ravnopravno konkurirati svom najvećem rivalu, sve do pretposljednje utrke sezone, i ovaj put na mitskoj Suzuki, gdje je Senna namjernim međusobnim sudarom u prvom zavoju pokazao tadašnjem predsjedniku Jean Marie Balestreu što misli o njegovom vođenju FIA-e i osvajanju naslova za zelenim stolom i uništio šanse Prostu za naslov. No već u drugoj sezoni Prostu je postalo jasno da pokraj superiornijeg McLarena u rukama Ayrtona Senna nema apsolutno nikakve šanse za naslov. Loši rezultati i frustriranost kulminirali su na, pogodili ste, Velikoj nagradi Japana gdje je perjanicu talijanske autoindustrije proglasio kamionom. Gospoda iz Maranella preko toga nisu mogli prijeći te su s Francuzom raskinuli ugovor. Riječ koja najbolje povezuje tu epizodu s ovom u kojoj se trenutno nalazi Alonso je frustracija. No dok je kod Profesora vrlo lako identificirati izvor frustracija u liku i djelu Ayrtona Senne, s ponosom Ovieda situacija je malo kompliciranija.
Gledajući unatrag, moglo bi se reći da je posljednja utrka u kojoj je Alonso zaista bio pod sretnom zvijezdom Velika nagrada Japana 2006. ( nije namjerno) u kojoj je eksplozija V8 motora Ferrarija Michaela Schumachera u trenutku dok je vodio donijela Španjolcu drugi naslov svjetskog prvaka u bolidu Renaulta. Svaka odluka koju je donio poslije toga se pokazala pogrešnom. Prelazak u McLaren – Mercedes 2007. bio je racionalan, no nije mogao predvidjeti količinu talenta koju je posjedovao golobradi rookie iz Engleske, Lewis Hamilton. Tenzije i sukob unutar momčadi rezultirao je uništenim odnosom s Ronom Dennisom, sezonom u kojoj su izgubili oba naslova u kontroverznim okolnostima te se poslije samo jedne sezone morao pokunjeno vratiti u sada već prosječni Renault. Te dvije sezone su se pokazale kao gubitak vremena. Prelazak u Ferrari na kraju 2009. bio je potez čiji je rezultat trebao biti višestruki vozački i konstruktorski naslovi i titula kralja Ferrarija ispražnjena odlaskom Michaela Schumachera u prvu mirovinu. Alonso je odvozio nekoliko fantastičnih utrka i ostvario značajan broj pobjeda, ali osim privrženosti i obiteljskog odnosa sa svojom momčadi, nije uspio postići zacrtano. U dvije sezone je došao jako blizu. 2010. mu je u posljednjoj utrci sezone u Abu Dhabiju naslov oduzela katastrofalna taktika momčadi i utrka karijere jednog od bezbrojnih prolaznika u Formuli 1, Rusa Vitalya Petrova, ironično u bolidu „njegovog“ Renaulta. Ono što mu je zamalo uspjelo 2012. i dalje ostaje misterija moderne Formule 1. Ferrari je te sezone imao, u najboljem slučaju, prosječan bolid. No i s takvim bolidom je uspio ostati u utrci za naslov sve do zadnje utrke gdje je naslov osigurao Sebastian Vettel u te godine neusporedivo boljem Red Bullu. Ono što posebno pamtim iz te sezone su izjave za medije u kojima se naglašava snaga momčadi i zajedništvo, unatoč slabostima u tvornici i na stazi. Tolika suprotnost u odnosu na današnje izjave i odnos prema momčadi može teško ikoga ostaviti ravnodušnim. Slijedeće dvije sezone u Ferrariju su, uz par bljeskova njegove vozačke genijalnosti i umijeća, poslužile kao oproštaj od tima iz Maranella. Odluka da se vrati u McLaren, ovaj put bez Hamiltona, ali još važnije, bez Mercedesovih motora, bila je, u nedostatku bolje riječi, logična. Ipak se radi, uz Ferrari, najvećoj momčadi u povijesti Formule 1 s velikim resursima i glađu za pobjedama u genetskom kodu. Je li se pokazala kao ispravna? Na Fernandovu žalost, ne.
I dok je Alain Prost pronašao satisfakciju za par sezona provedenih u sjeni talenta i karizme Ayrtona Senne u posljednjem naslovu svjetskog prvaka osvojenog u sezoni 1993. za volanom kompjuteriziranog čudovišta od bolida Williamsa koji je uspio potpuno minimalizirati ulogu vozača u bolidu i od njega napraviti putnika. Na sreću sporta, ta pravila su ukinuta na kraju te iste sezone. Alain Prost je mudro procjenio situaciju i umirovio se na vrhu, kao svjetski prvak. Možemo li se usuditi predvidjeti svojevrsni silver lining u smiraju karijere Fernanda Alonsa. Poučeni dosadašnjom situacijom, teško. Koga Fernando Alonso najviše krivi za karijeru s puno više tužnih nego lijepih momenata teško je pokušati identificirati. Možda Rona Dennisa, koji nije stao uz njega kao aktualnog dvostrukog svjetskog prvaka nego svog sunarodnjaka, mladića iz engleskog Stevenagea s korijenima u karipskoj Grenadi? Možda Stefana Domenicalija i Lucu di Montezemola, čije je nesposobno vođenje Scuderije uzelo barem jedan naslov za propeti konjić? Ili možda sebe, jer je naivno vjerovao da će mu McLaren osigurati dobar bolid.
Ako ovo zaista bude posljednja sezona Fernanda Alonsa u Formuli 1, potpuna ili nepotpuna iz nepredvidivih, ali opet ne i toliko nemogućih razloga, po čemu ćemo ga pamtiti? Po dva naslova svjetskog prvaka kojima je prekinio petogodišnju dominaciju Kaisera Michaela Schumachera, Jeana Todta i Rossa Brawna? Po vožnjama na limitu svog bolida? Po nesretnim raspletima sezona u kojima je pokazivao puno više od eventualnog prvaka? Ili možda po špijunskoj aferi 2007. zbog koje je McLaren diskvalificiran iz poretka konstruktora, a Alonso svjedočio u zamjenu za imunitet? Kvalifikacijama Velike nagrade Mađarske `07. i bijesnog Rona Dennisa? Crashgatea na Velikoj nagradi Singapura 2008. gdje su on i mentor Flavio Briatore skandaloznim potezom ugrozili sigurnost drugih vozača, publike na tribinama, uništili karijeru Nelsona Piqueta jr. te posredno odlučili svjetskog prvaka te sezone ( Hamilton).
Mišljenja sam kako bi Alonsu puno lakše bilo da je karaktera Kimija Raikkonena ili Jensona Buttona, vozača iznimnih sposobnosti koji su se svejedno zadovoljili s jednim naslovom svjetskog prvaka. Jer to im je bilo dosta, nešto slično kao i Kimijev idol iz prošlog stoljeća, jedan jedini, neponovljivi James Hunt. Ali Fernando Alonso nije takav, on se stalno želi dokazivati, stalno želi pobjeđivati. I zato ga je tako bolno gledati u trenutnoj situaciji. Ako na kraju sezone zaista ode u World Endurance Series u potrazi za novim izazovima,sit razočaranja, odustajanja i nesretnih scenarija, možda tamo nađe satisfakciju koja mu okrutno bježi u današnjoj Formuli 1. U Dalmaciji kažu da se bolje rodit bez one stvari nego bez sriće. A da Fernandu Alonsu na kraju tekuće sezone ponude ugovor s Ferrarijem ili Mercedesom, tj. najboljim bolidom ove sezone, nekako imam osjećaj da bi ta momčad baš iduće sezone upala u krizu kakvu u povijesti ne pamti.
Tomislav Rodin
Izvor: GP1.hr
