Malo je reći da je čitavu karijeru posvetio automobilizmu, Gary Anderson je sportu posvetio čitav život. Držao se onoga u što je vjerovao, a i danas govori ono što misli. Od mladosti aktivan je sudionik u razvoju jurilica na četiri kotača, dok danas rado čitamo i slušamo njegove analize i mišljenja glede aktualnih dešavanja u Formuli 1. Gary je uvijek više volio raditi s ”manjim” momčadima koje imaju lošije budžete, gdje je mogao bez straha izraziti svoje stavove. Veliki novci su za Garyja uvijek značili i više uplitanja onih koji te novce daju. Tamo gdje bi mu netko tko ne treba govorio što da radi, Gary Anderson je odlazio.
Gary Anderson rođen je 1951. godine u mjestu Coleraine, u Sjevernoj Irskoj, a u Englesku se preselio 1972. godine sa željom da postane vozač trkaćih automobila. Garyjev rođak, Freddie Heaney, koji je vozio utrke Minija, odveo ga je nekoliko puta na utrke u Kirkistown i Bishopscourt. Za Garyja, utrkivanje je bila zanimljiva stvar, ali kao mladić nije vjerovao da se od utrkivanja može zaraditi ikakav novac, a kamoli živjeti. Školu nije volio, nije se trudio, a slab je bio i iz matematike i crtanja. U počecima, ni autosport nije razumio baš najbolje, no znao je da se mora potruditi ako želi napraviti nešto od sebe.
Po dolasku u Englesku, spavao je kod rođaka na podu i radio na gradilištu, dok mu je nije pružila prilika da se zaposli kao mehaničar u školi automobilizma Stables na trkalištu Brands Hatch. Plaća nije bila neka, ali je kao bonus dobivao priliku odvesti 10 krugova na klupskoj stazi. Stanovao je u kombiju na parkiralištu uz stazu i popravljao izrabljene, stare bolide Lotusa korištene za Formulu Ford. Jednog dana, kada je vozio prijatelja Boba kući svojim kombijem u kojem je i stanovao, pretrpio je saobraćajnu nesreću. Kombi je iz nesreće izašao neuporabljiv, a Gary više nije imao gdje stanovati. Bob ga je prihvatio u svoj stan, gdje je stanovao sa svojom sestrom Jenny. Upravo Jenny će kasnije postati supruga Garyja Andersona i prva zaslužna osoba zašto je Gary ikada stigao do Formule 1.
Jenny je smatrala kako njen suprug ne može čitav život popravljati razbijene bolide na školskoj stazi pa je poslala pismo u momčad Formule 1, Brabham, tražeći posao u Garyjevo ime. Nedugo zatim, stigao je odgovor od Colina Seeleya, motociklista koji je tada radio za Bernieja Ecclestonea u Brabhamu. U Formuli 1 nije bilo posla. No sutradan, stiglo je pismo od Bernieja osobno, pozivajući Garyja na razgovor, i tada je sve krenulo. Bernie Ecclestone je zaposlio Garyja Andersona, dečka bez imalo formalnog obrazovanja potrebnog za rad na bolidima, da radi na razvoju Brabhamovih jurilica za F2 i F3.
Bernie je uvijek težio savršenstvu, pa je jedan dan dovukao stari catering kamion i tražio da se od njega napravi savršen transporter za momčad. Bob Dance, legendarni mehaničar koji je radio i za Lotus, radio je s Garyjem na transformaciji kamiona. Bernie je redovno dolazio i nadgledao njihov rad. Izgleda da se Bernieju svidjelo što je vidio, bila je to Andersonu ulaznica za Formulu 1.
Ispočetka je učio od Gordona Murraya, dizajnera bolida. Murray je bio strpljiv i drag, imao je vremena odgovarati na sva pitanja koja je novi dečko imao. Bilo je to vrijeme u Formuli 1 kada su se objeručke prihvaćale nove stvari. Bilo je to vrijeme Chapmana i Murraya, koji se nisu bojali isprobavati novotarije. Inspiriran genijima kakve je imao oko sebe, Anderson je odlučio okušati se i izraditi vlastiti trkaći automobil koji će dobiti naziv Anson. Učinio je to zajedno s Bobom Simpsonom, onim istim Bobom kojeg je vozio kući i čiju je sestru oženio.
“Naš SA1 bolid je koristio neke odbačene dijelove BT38 bolida Brabhama, prednji ovjes smo izrađivali sami, bio je to prvi takav prednji ovjes s ležištem motora u F3 bolidu. Čak sam pobijedio na formule libre utrci s tim bolidom. No, nismo imali novca. Dok se ne upustiš u avanturu izrade vlastitog bolida, ne shvaćaš koliko to sve košta.”, govorio je o svojim počecima Gary Anderson.
1976. godine radio je kao glavni mehaničar u momčadi Brabham kada je odlučio krenuti s komercijalnom izradom Ansona. Dick Parsons, vozač F3, ponudio mu je sponzorstvo ako izradi bolid za njega, što je Anderson i učinio i nastao je SA2. Nažalost, Parsons je otkazao posao, a Gary Anderson je ostao bez novca s novoizrađenim bolidom. Stvar je mogao spasiti Ted Toleman, koji je tada bio pun kao brod, a nudio je Andersonu da preuzme Anson i da ciljaju i na Formulu 1. Anderson nije bio zainteresiran za avanturu s bogatašima, pa je odbio, i za sezonu 1977. se pridružio momčadi McLaren. Na bolidima koje su vozili James Hunt i Jochen Mass radio je s Teddyjem Mayerom, Alastairom Caldwellom i Gordonom Coppuckom. Konkretno, Anderson se 1976. godine brinuo za rezervni bolid momčadi, a već godinu kasnije je radio na Huntovom bolidu.
1980. godine je prešao raditi za Ensign, momčad koja se doimala kao mala obitelj, a tada je radio na bolidu koji je vozio Clay Regazzoni. Stvari s bolidom nisu bile baš sjajne, imali su dosta problema, a najgore se desilo na utrci u Long Beachu, kada je Regazzoni na kraju pravca stisnuo kočnicu i pedala je pukla. Regazzoni se zabio u betonsku barijeru, bolid se smrskao, što je Regazzonija smjestilo u kolica za do kraja života. Anderson više nije imao ljubavi za Ensign, pa su on i Bob Simpson odlučili još jednom pokušati s razvojem Ansona. Tada je krenulo bolje nego ranije, ali opet je novac bio problem. Bolid se mora izraditi prije nego što se za njega plati, a to nikako nije išlo paru Anderson – Simpson u prilog. Probali su s izletima u Ameriku, posuđivali su novac, ali nekako nisu uspijevali napraviti pravu kombinaciju. 1987. godine, uz prave ulagače, konačno su uspjeli napraviti posao. Momčad se zvala Bromley Motorsport, natjecali su se u Formuli 3000.
Eddie Jordan je također bio u Formuli 3000, tada već odlučan da osnuje momčad za Formulu 1. Eddie je o tome naglas govorio, dok su mu se drugi smijali. Dvije godine kasnije, Eddie Jordan je pozvao Garyja Andersona i ponudio mu da dizajnira bolid za njega. Gary baš nije bio spreman na taj iskorak, ali je u konačnici, na nagovor supruge Jenny, pristao.
Jordan je za Formulu 1 bio totalno nespreman. Prvi korak je bilo preuređivanje Jordanove F3000 baze u Silverstoneu u dom momčadi Formule 1. Anderson je tada sudjelovao u izgradnji prvog doma Jordan Grand Prix momčadi. Dani su polako odmicali, a crteži su polako počeli ličiti na bolid. Eddie je prikupio sponzore, našao vozače koji su sa sobom donosili i sponzorski novac (Andrea de Cesaris i Bertrand Gachot) i priča je bila spremna. Već na kraju svoje prve sezone, 1991., momčad Eddieja Jordana je bila na petom mjestu u poretku konstruktora. Bio je to strašan uspjeh za malu ekipu od 28 zaposlenih, kojima su hranu pripremale supruge Jordana i Andersona. Radili su kao ludi, patili se s novcem, ali Eddie je nekako uvijek uspijevao naći odgovarajući sponzorski ugovor. Unatoč problemima s financijama, Eddie nije pristajao na svakakve opcije za momčad i bolid, pa se uvijek tražila najbolja moguća opcija za motor. Kroz godine, dobavljači motora i vozači su se mijenjali, momčad je rasla i uvjeti su se mijenjali. Anderson više nije sam crtao bolide, momčad je utemeljila sistem menadžmenta, odjednom je niz ljudi bio između Eddieja i razvojnog tima. Odjednom, nisu više bili mala grupa posvećena samo utrkivanju. Nakon osam godina u Jordanu, 1998. godine, Gary Anderson je odlučio otići. Andersonova karijera u Jordanu završila je pobjedom, pobijedio je Damon Hill, a njegov momčadski kolega Ralf Schumacher je bio na drugom mjestu.
Iz Jordana, Anderson je otišao u momčad Stewart, gdje je također radio kao glavni dizajner. Za Jackieja Stewarta Anderson je govorio kako je najbolja osoba koju je ikada upoznao. Sezona 1999. bila je najuspješnija za momčad Stewart, četiri puta su se Barrichello i Herbert penjali na pobjedničko postolje, a Johnny Herbert je i pobijedio na VN Europe. Kada je Jackie Stewart momčad prodao Fordu, čime je nastala momčad Jaguar Racing, Anderson je ostao i dizajnirao bolid za sezonu 2000. Sezona je bila neuspješna, momčad je samo dvije utrke završila u bodovima i Anderson je otišao.
2002. godine vratio se u Jordan Grand Prix. U dvije godine, 2002. i 2003., koliko se još zadržao u Jordanovoj momčadi i Formuli 1, bolidi Garyja Andersona su prikupili nešto bodova, ali i pobijedili na utrci. Bila je VN Brazila 2003. godine, na kojoj je pobijedio Giancarlo Fisichella i koje se svi rado sjećamo.
“Noć prije utrke, sanjao sam loše vrijeme i kako će utrka biti prekinuta nakon 54 kruga. Rekao da Eddieju što sam sanjao i kako trebamo rano natankati Fisichellu i da idemo na jedno zaustavljanje. Kockali smo se i pogodili.”, o poplavljenoj pobjedi u Brazilu pričao je Anderson.
Gary je napustio Jordan i Formulu 1 s krajem sezone 2003. Za njega je bilo dosta. U posljednje vrijeme komentira dešavanja na stazi i uz nju. Prenosio je utrke za Irish TV, BBC i Star Sports u Aziji. Radio je i za Berniejeve prijenose Formule 1. Redovno svoje mišljenje i analize iznosi i za Autosport magazin, i kao i uvijek tijekom svoje karijere, ne boji se reći ono što misli.
“Bolidi u Formuli 1 trebaju biti glasne, opasne zvijeri koje je teško voziti i s kojima samo najbolji vozači mogu izaći na kraj. Mi smo koristili V10 motore koji su se vrtjeli na 22.000 obrtaja u minuti, što je u tome loše?”
“Zvučali su kao trkaći automobili, bili su zahtjevni za voziti. Sjećate se kako su vozači biti heroji? Kako su Mansell ili Piquet kada bi izašli iz bolida jedva stajali na nogama? Kako je Senna koristio svoj genij i pobjeđivao? Ti se dani neće vratiti.”
“Danas se ulaže u ground efekt, bolidi su brži po 5 sekundi po krugu, ali što to znači za gledatelje? Je li utrkivanje kvalitetnije? Imamo li više pretjecanja? Zamjena nosa bolida košta 120.000 funti. Samo zamjena, ne razvoj. Znate, kad ga razbijete, pa da ga zamijenite. Samo bogate momčadi se mogu nositi s tim.”
“Trebaju nam dobre gume. Sve momčadi, i bogate i siromašnije, da dobiju dobre gume. Treba nam netko poput Bernieja Ecclestonea da udari šakom od stol i donese odluku. Danas nekakvi komiteti sjede i donose odluke, a to je rijetko dobar izbor”, na sebi svojstven način stanje u Formuli 1 kritizira Gary Anderson.
Izvor: GP1.hr
