Gdje je nestao čovjek? Gdje se skrivao?
Bili vi njegov navijač ili ne, siguran sam da vas je Daniel Ricciardo često znao nasmijati. Njegov široki osmijeh i vrckave šale osigurale su mu status jedne od najpozitivnijih ličnosti na gridu.
No, deset godina i 199 nastupa u Formuli 1 nije zaradio na temelju dobrih šala, već svojim izvedbama na stazi. U eri kada su se pobjede većinom dijelile između dva vozača Mercedesa, Ricciardo se uspio sedam puta popeti na najvišu stepenicu postolja, a od 2016. jednako toliko puta je popio šampanjac iz vlastite tenisice.
Njegova pretjecanja često nas ostave bez daha i pune divljenja, a njegova zadnja pobjeda, ona u Monaku 2018., rijetke je ostavila ravnodušnima. Tada, kao i puno puta prije i nakon toga, potvrdio je da spada u sam vrh Formule 1.
No ako ste ove godine počeli pratiti Formulu 1, možda se pitate jeste li dobro pročitali ime vozača o kojem govorimo. To sigurno ne može biti onaj Ricciardo koji vozi bolid McLarena. McLarena koji se nalazi na trećem mjestu u poretku konstruktora i čiji puno neiskusniji timski kolega, koji se nalazi na trećem mjestu u poretku vozača, ima preko dvostruko više osvojenih bodova. I dok se Lando Norris potpuno zasluženo nalazi ispred vozača koji sasvim sigurno voze bolji bolid nego što je to McLaren, Ricciardo se nalazi na devetom mjestu sa samo 50 osvojenih bodova.
Stoga se s pravom postavlja pitanje što se događa s vozačem kojeg su mnogi svrstavali u sami vrh po talentu?
Prije nego probam dati odgovor na to pitanje podsjetimo se prvo njegove dosadašnje karijere u Formuli 1. Neke situacije iz prošlosti nam mogu pomoći u boljem razumijevanju što se može s njim dogoditi u budućnosti.
Od začelja do vrha i natrag
Svoju prvu priliku u Formuli 1 Daniel Ricciardo dobio je 2009. kada je testirao bolid Red Bulla u Španjolskoj na testu mladih vozača. Kao testni vozač Torro Rossa 2011. je osam puta nastupio na slobodnim treninzima u sklopu trkaćeg vikenda, a svoj debi u utrci ostvario na devetoj utrci sezone u Silverstoneu za Hispania Racing, odnosno HRT.
Iduće dvije godine proveo je u Toro Rossu, sestrinskoj momčadi Red Bulla, a zanimljivo je primijetiti da je u 2012. prvu polovicu sezone utrke završavao pri dnu poretka da bi nakon ljetne pauze u nastavku sezone ostvario pet rezultata u Top 10.
Dobri rezultati tijekom 2013. osigurali su mu mjesto u Red Bullu, koji je baš 2013. osvojio svoj četvrti uzastopni naslov prvaka. No u retrospektu, Ricciardo je malo zakasnio. Od 2014. na dalje, iako je Red Bull i dalje bio među tri vrhunska tima, više nisu imali bolid sposoban za osvajanje naslova. Već iduće godine, 2015., odlaskom Sebastiana Vettela, Ricciardo postaje prvi vozač Red Bulla, a u timu koji bez imalo problema jasno radi razliku između prvog i drugog vozača, sve se činilo kao da je osvajanje prvenstva samo pitanje vremena.
Međutim, 2016. dolaskom Maxa Verstappena situacija se bitno promijenila. Sirovi talent koji je pokazao Verstappen i otvoreno povlašteni tretman u timu, doveli su do toga da se Ricciardo više nije osjećao ugodno u toj sredini te se na kraju 2018. godine odlučio rastati s Red Bullom te otići u Renault.
Odluka je to koja je u novijoj povijesti Formule 1 došla kao manji šok jedino u usporedbi s odlukom Nice Rosberga da ode u vozačku mirovinu nakon što je osvojio naslov prvaka. Iako se tada Red Bull nije mogao boriti za pobjede, odlazak u tim sredine poretka iznenadila je mnoge pa i Christiana Hornera, šefa Red Bulla.
Dolaskom u Renault Ricciardo je također trebao proći period privikavanja na novi bolid i tek je u drugom dijelu sezone imao konzistentne izvedbe. Renaultov bolid nije zahtijevao toliko različit stil vožnje nego što je to Ricciardo navikao. Cyril Abiteboul obećavao je puno, no na kraju nije uspio u svom naumu da vrati Renault na pobjedničke staze. Je li Ricciardo doista vjerovao u ta obećanja, ili je htio poslati snažnu poruku što misli o tretmanu u Red Bullu, teško je odgovoriti i za to ćemo morati pričekati njegovu autobiografiju.
No jedno je sigurno, u Renaultu se nije zadržao dugo. Iako je bio i više nego izdašno plaćen za vozača koji je od 37 utrka za Renault čak 16 utrka proveo izvan Top 10, činilo se da to nije tim u kojem se Ricciardo vidi dugoročno. Treba istaknuti da za tako loše rezultate nije toliko zaslužan bio sam Ricciardo, koji je često znao završiti i iznad potencijala bolida. I iako je Renault doista i napredovao tijekom 2020. to nije bilo dovoljno da zadrži vozača takvog kalibra.
I tako se Ricciardo odlučio i dalje lutati gridom pa je nakon samo dvije sezone i dva postolja u ovu sezonu ušao noseći papaya narančastu boju McLarena. S McLarenom je koketirao i u prošlosti pa se sve činilo kao da će to biti spoj za vrhunske rezultate.
Prelazak u McLaren
Korona virus i promjena pravila bitno su ograničili vrijeme koje je Ricciardo imao na raspolaganju da se privikne na svoj novi bolid. Umjesto šest dana iz 2020., ove godine predsezonsko testiranje trajalo je samo 3 dana, od čega je Ricciardo u bolidu proveo samo dan i pol. Čak je i laiku jasno da je to malo vremena da se netko privikne na novi bolid. Ali Ricciardo nije bio jedini vozač koji je promijenio tim ove sezone pa stoga nije tražio izlike.
Dapače, nakon prve utrke sezone u Bahreinu izjavio je da, iako nije zadovoljan utrkom te se i dalje bori s bolidom, smatra kako se brže prilagodio nego što je to bio slučaj u Renaultu. Vrijeme je pokazalo da to nije točno. Kako je vrijeme odmicalo, svaka utrka je sve više isticala koliko veliku borbu vodi sa strojem MCL35M.
Iako su dosadašnji rezultati u utrkama osjetno bolji nego je to bio slučaj u 2019. kada se privikavao na R.S. 19, i MCL35M je puno bolji nego je to bio R.S. 19, što pokazuju i izvedbe Norrisa. Vozači u Formuli 1 u pravilu imaju samo jednog rivala, a to je najčešće njihov timski kolega koji vozi isti bolid te je ključno imati bolje rezultate nego kolega s druge strane garaže. I dok mu je to često pošlo od ruke u Renaultu, kao što je već napomenuto na početku članka, ove godine situacija izgleda potpuno drugačije.
I dok Norris vraća nadu navijačima McLarena da je povratak u sam vrh sve bliže i bliže, Ricciardo sam priznaje da nakon 11 utrka i dalje mora raditi na nekim osnovama u procesu prilagodbe na novi bolid, te da još nema potpuno povjerenje u bolid što je ključno da bi mogao konzistentno voziti na rubu. Osim toga, svjestan je da je to sada njegova realnost te da će to biti duži proces nego što se to u početku očekivalo.
U toj prilagodbi mu ne pomaže ni dobar odnos s Norrisom. 11 godina razlike i njegova borba s prilagodbom svakako ne pomaže da se između njih stvori blisko prijateljstvo, kao ni činjenica da su mnogi na početku sezone očekivali da će Ricciardo biti učitelj, a ne učenik. Iako nisu bliski kao što je to bio slučaj između Norrisa i Carlosa Sainza, svakako imaju korektan odnos te mu Norris pomaže da se što prije prilagodi. To uključuje potpuno dijeljenje informacija između dva vozača, kao i detaljni opis što Norris radi s bolidom na sastancima nakon utrke. Takav odnos prema vozaču koji je trebao biti prirodni broj 1. dosta govori o Norrisu kao osobi jer je takav pristup rijetko viđen u Formuli 1.
Nažalost, uz svu dodatnu pomoć Ricciardo i dalje ne uspijeva pohvatati sve konce. I dok su se mnogi pitali što se to događa s Ricciardom, McLarenov direktor utrkivanja Andrea Stella nedavno je probao bolje razjasniti cijelu situaciju. On je otkrio da se glavni razlog duge prilagodbe nalazi u načinu na koji se MCL35M mora voziti kako bi se iz njega izvukao puni potencijal, a koji je potpuna suprotnost načinu na koji je Ricciardo do sada navikao voziti.
Osim kada kreće u pretjecanja koja su njegov zaštitni znak, Ricciardo ima naviku kočiti ranije, postupno okretati volan i tako prenijeti brzinu kroz zavoj. No MCL35M ima slabost na prednjem dijelu bolida koju se može izbjeći jedino ako se koči kasno, ali se onda puno snažnije mora okrenuti volan. Ranije kočenje dovodi do preranog ulaska u vrh zavoja pa se na izlazu i dalje mora boriti s pronalaskom gripa te na taj način produžuje zavoj, odnosno vrijeme koliko je volan u zaokrenutom položaju.
Takva karakteristika bolida je najviše, iako ne isključivo, povezana s aerodinamičkim postavkama. Stoga je taj problem teško promijeniti, a naročito u zadnjoj sezoni ove generacije bolida. Osim toga, to nije ‘problem’, već način i koncept koji McLaren koristi već nekoliko godina.
Iako se priviknuo na McLaren brže od Ricciarda, Sainz je također priznao da je njihov bolid vrlo neobičan za voziti te da zahtijeva u potpunosti drugačiji pristup nego bolidi koje je vozio ranije. Ipak, teško reći da je McLaren pogriješio u odabiru smjera razvoja kada se uzme u obzir da se u Norrisovim rukama taj bolid pokazao kao izuzetno konkurentan.
Što donosi budućnost?
Ricciardo nije kratkotrajna senzacija u Formuli 1. U devet godina prije dolaska u McLaren jasno je dokazao da je kvalitetan vozač. Čak i kada je prolazio kroz teža razdoblja uvijek je uspio izaći iz njih kao pobjednik, prilagoditi se i kroz taj proces postati još bolji vozač. Hoće li mu ljetna pauza goditi kao i 2011. teško je reći. Iako McLaren puno ulaže kako bi mu kroz simulator pomogao s prilagodbom, kada će Ricciardo napokon kliknuti s bolidom pokazat će samo vrijeme.
Pozitivna vijest za Ricciarda je svakako i radikalna promjena pravila za iduću sezonu. S McLarenom je potpisao višegodišnji ugovor pa nije pod toliko velikim pritiskom da do tog ‘klika’ u glavi dođe već iduću utrku. A izostanak pritiska o tome gdje će voziti iduće godine svakako oslobađa mentalni kapacitet i olakšava mu da se u potpunosti posveti prilagodbi odnosno promjeni svog stila vožnje.
Ova sezona je ionako toliko uzbudljiva da mu mi kao gledatelji možemo oprostiti jednu lošu godinu. Koliko bi tek bila napeta sezona da je uz Norrisa i on u vrhu poretka? To ne znamo, ali se nadamo da ćemo imati prilike saznati u nastavku.
Objava Gdje je nestao Daniel Ricciardo? pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.
Izvor: GP1.hr
