Prije koji dan je bio 50. rođendan velikog Michaela Schumachera. Kao i uvijek kad je rođendan ili neka obljetnica vezana za legendu i ikonu F1, prisjećamo se nekih važnih trenutaka vezanih za tu osobu. Za Michaela vežemo mnogo toga, počevši od njegovog blistavog debija u Belgiji za ekipu Jordana, prve pobjede godinu dana poslije, slavnih sudara s vozačima Williamsa u dva navrata, dominacije s Ferrarijem te neslavne epizode s Mercedesom.
Upravo je debi za ekipu Jordana bio presudan za njegovo dalje napredovanje u karijeri. Odličan sedmi u kvalifikacijama, bolji od momčadskog kolege, no u prvom krugu utrke odustaje zbog kvara na kvačilu. Taj kratak nastup je bio dovoljan da uvjeri Flavija Briatorea da za prvu iduću utrku dovede talentiranog Nijemca.
Bolid u kojem je na debiju zadivio svijet F1 je bio i debitantski bolid ekipe Jordana. Jordan 191. Bolid kojim je Eddie Jordan ostvario dugogodišnji san da ima momčad u Formuli 1. Njegov san su i budući tehnički suradnici smatrali ludim, a Eddija proglasili luđakom. No, opet su stali uz njega i pomogli mu realizirati taj san.
Oduvijek je ta ideja putovala Eddijevim umom. Počeo je s ekipom u F3000 u drugoj polovici ’80.-ih godina koja je bila vrlo uspješna. Svojevrsni Enzo Ferrari Formule 3000. Kako je bio uspješan u tome, htio je još napredovati do same F1. A da bi uspio u tome trebao je kvalitetno tehničko osoblje, prije svega tehničkog direktora i konstruktora. Njega je našao u Garyu Andersonu. Također velika faca i najuspješniji konstruktor u “maloj Formuli”. John Barnard Formule 3000. Iako nije imao završen neki inžinjerski studij tako je dobro razumio sve tehničke stvari u kreiranju jednog bolida da Eddie nije htio nikog drugog osim njega. Dugo vremena ga je gnjavio i zvao da mu se pridruži u njegovom ludom snu, ali Gary ga je odbijao. Sve do Božića 1989., kada ga je Eddie nazvao i rekao mu kako ima sva financijska sredstva i može odmah krenuti u realizaciju tog plana. Gary je pristao. Možda je razmišljao “ajde pristat ću da me prestane više gnjaviti”, a možda mu ga je bilo žao jer je toliko zapeo za tu skupu F1 pa je pomislio “ajmo i to probati, uvijek se mogu vratiti u F3000”. Kako god bilo, pristao je. Jordan mu je obećao vrhunski ured sa svom potrebnom opremom. Andersona je dočekala prazna prostorija sa stolom, stolicom, A4 papirom, setom ravnala i krivuljara i olovka. Uz to, olovka je bila tupa. U međuvremenu Jordan dovodi još osoblja te rad na bolidu je mogao početi.
Iako je tvrdio da ima dovoljno sredstava za razvoj bolida, morao je negdje “ušparati”. Bolid je dizajniran isključivo po proračunima i procjenama bez testiranja u zračnom tunelu jer je “dva soma funti previše da po bolidu puše zrak”. Dok se tako dizajneri muče i improviziraju, okrenuo se nabavci motora. Motor je trebalo osigurati dok je još bolid bio u povojima kako bi se šasija konstruirala prema motoru. Najdostupniji je bio Juddov V10 motor, nije bio najjači ali je bio solidan. I dok je bolid dizajniran baš za taj Judd V10, dolazi do obrata na sasvim nevjerojatan način.
Anderson i ostatak osoblja je išao u jedan pub nešto pojesti i popiti piće. Bila je gužva i stisnuli su se za jedan stol s još dva čovjeka. Kroz površni razgovor Anderson podijeli informaciju o tome gdje radi i koliko napreduju s radom na bolidu. Jedan od te dvojice ga je upitao koji motor imaju dostupan, te što misle o Fordovom HB 3.5 litrenom V8 motoru. Naravno, Fordov motor je jači i bolji, no nisu ga nikako mogli dobiti. Na to im je čovjek dao vizitku i rekao da bi se moglo nešto srediti. Taj čovjek je bio Bernard Ferguson iz Coswortha! Nakon toga, umjesto Judda V10 bolid je pogonio Fordov V8. Zbog te kasne promjene bolid je imao izbočinu na poklopcu motora jer je Fordov motor bio malo viši.
Na kraju je, uz dosta muke, sreće i Eddijeve škrtosti, bolid završen. Na predstavljanju su tvorci 191-ce s ponosom i osmjehom od uha do uha gledali na svoje čedo. Dizajnerski je bio prelijep čime je zadivio sve okupljene novinare. I tako, puni elana i ponosa s završenim bolidom kreću u svoju prvu sezonu i borbu s “velikim” ekipama. Startali su malo usporeno, na prvoj utrci su završili deseti. U nastavku sezone su imali odličnih nastupa, pa i nekih startova iz prednjih redova, te su na kraju završili kao fantastični peti s 13 bodova.
“Mislio sam da ovaj bolid nikad neće ugledati svjetlo dana. Mislio sam i da je Eddie lud što to radi, a ja da sam još luđi što sam pristao pomoći mu u ostvarenju tog sna. Sad mi je drago što sam bio lud i pristao na to. Dokazali smo da uz puno truda i volje možemo ostvariti dosta toga,” rekao je Anderson nakon sezone 1991.
Naravno, Schumacher je svojim nastupom privukao najviše pažnje na ekipu, iako i bez Schumija su uspjeli postati omiljeni i ući u srca mnogih navijača. Jordanov 191 je ušao u legendu jer su uspjeli dokazati da nije potrebno mnogo, samo velika volja i ljubav prema poslu kojim se bavite kako bi uspjeli. Unatoč Eddijevom skromnom budžetu i škrtosti proizveli su bolid spreman uhvatiti se u klinč s velikim i bogatim ekipama kad im se ukaže prilika (za usporedbu, Jordanov budžet je bio oko 10 milijuna dolara, dok danas sa 150-160 milijuna dolara manje ekipe jedva krpaju kraj s krajem). Nažalost, danas to nije slučaj, ali barem se možemo prisjetiti kako je to nekad bilo i kako je malo bilo potrebno da bi uspjeli u nama omiljenom sportu.
Izvor: GP1.hr
