Piše: Goran Dijaković
Desetljećima su izvještaji završavali ovim riječima: “Organizacija je bila izvrsna, a posebno se istaknuo…” Ovoga puta nikako ne može biti tako ako se misli na Grobnik NASCAR i Buzet brdo.
Na našoj najstarijoj brdskoj stazi gdje je u nedjelju odlučen prvak Europe, naši stariji vozači bili su ogorčeni i rekli da tako lošu organizaciju dugo nisu vidjeli.
Na Grobniku je dovoljno reći, u ime novinara, da nije bilo press centra. Ljudi koje vode utrku su ipak malo predugo tu da bi se posumnjalo u njihovo znanje pa su Villeneuve i društvo bili zadovoljni razvojem na stazi i oko nje. Gledatelja je bilo tragično malo. Subota 1500, nedjelja 500 (VN Jugoslavije 60.000).
Ok, PR našeg sporta je još uvijek u povojima. Niti (široke mase) znaju kad je što, niti se gledateljstvu, koje se popne na Grobničko polje, nudi bogzna što. Iznad svega, mediji su na umoru. Situacija u našim medijskim kućama je apokaliptična. Ljubiteljima auto moto sporta se nude sirove utrke, a to je danas daleko premalo. Tata zna da će sin biti koncentriran na utrku možda tri kruga i onda za njega treba luna-park, mini karting ili… “idemo doma”. Tata hoće i velike ekrane da bi vidio cijelu utrku, a ne samo jedan, dva zavoja uživo. Iznad svega neće da on i sin sjede na travi.
Prijatelji me pitaju: “Idemo na Grobnik, gdje da sjednemo?”
“Nemojte nigdje jer će vas zmija ugristi.”
Rezime: najbolje se utrke prate od kuće s kauča, a dijete ima svoje igračke…
Naša “ljepotica” je jedino trkalište na svijetu koje nema niti jednu jedinu tribinu. Hej, nakon 43 godine. Pa mogli ste s Preluke prebaciti onu staru koja se donedavno vidjela i sušila grlo starijim poznavateljima, tjerala suzu na oko, a u ušima odzvanjale riječi spikera – velikog Hrvoja Macanovića (učitelja još većeg Mladena Delića): ”Pažnja pažnja, brzine se povećavaju iz kruga u krug”.
Sjajno je da je na Grobniku organiziran “pit walkabout”. Ljudi su mogli prošetati pistom, dodirnuti aute, vidjeti kako izgledaju boksovi, dobiti autogram svjetskog prvaka Formule 1. Svjetski. Naša ljepotica odisala je glamurom i klinci će to pamtiti cijeli život. Nakon vremenski određenog ulaska gledatelja u boksove i pistu, mnogi su ostali tu cijeli dan pa je pravo čudo da netko od njih nije uskočio u koji auto, odvezao utrku i postao heroj.
Za to vrijeme su novinari, u tzv. press centru, utrke morali tražiti na lapu na Kreator TV-u. Ne mislite valjda da novinari širom svijeta utrke u press centru prate preko prozora(!?). Pa zar je bilo tako teško spojiti feed na mnogobrojne ugasle ekrane!? Niti jednog papira s bilo čim od startnih lista do turističko propagandnih materijala. Ok, nema više papira, ali do live timinga se moglo samo poznavajući treći stupanj kompjuterske naobrazbe (za što nemam živaca).
Nije bilo puno novinara, ali među njima je bio Karl Wolfgang Koepp za DPA (Deutche press agentur) pa njegove riječi dolaze u dodir s oko deset milijuna Nijemaca koji prate auto sport. On nam je mogao oteti veliki broj turista. Ozbiljan sam i ne šalim se. A cijelu subotu nije imao internetsku vezu (“tu nam brdo smeta”). Pušilo mu se iz ušiju od ljutnje. Srećom, staro poznanstvo malo je odagnalo ljutnju i nadamo se, poneku ljutu rečenicu u izvještajima. “Press centar” držale su tri strane: Grobnik, NASCAR i TCR. Svima se fućkalo. Nije bilo ni kave, zaštitnog novinarskog znaka.
Za to vrijeme, Buzet je bio do kože pokisla noćna mora. Mnoge je zasmetalo brojanje predvozača (42) koji su “iskeširali” po 150 eura da bi imali vožnju života. Nazovite ih kako hoćete. Promo vozači ili predvozači, ali najbolje, vozači koji su možda spriječili da se stigne odvesti druga utrka(?!). Koga smeta spominjanje broja 188 vozača (oprostite, iz krivog sam izvora uzeo brojku 218) koji su željeli biti u konkurenciji Prvenstva Europe pa je njih koštalo po 300 eurosa? Pa to su organizatori zaradili i zavrijedili. Pa nismo u 1967. da bi na to reagirao Mjesni odbor Saveza komunista da je to prljava kapitalistička rabota. Ljudi su zaradili taj novac i hvala bogu da jesu. Drugi je par “opanaka” kako će se on potrošiti. Valjda imate nešto što to kontrolira.
Najbolji je bio najogorčeniji. Trostruki europski prvak Niko Pulić sasuo je drvlje i kamenje po organizatoru: “101 problem svake godine. Imao sam u mojoj organizaciji pet auta i normalno, tražio 30 x 10m2. Nisam dobio, iako je kamion na licu mjesta bio puno prije roka. No, neki Poljaci ga dobili i previše pa su raširili i prostor roštilja. Jako puno nelogičnosti. Prekid je trajao 35 minuta i 50 auti se moralo spustiti dole. No, oni su čučali gore na kiši. Da ne duljim: Buzet nije zavrijedio Europsko prvenstvo. U Hrvatsku su ga doveli Davor Buconjić i Niko Pulić. Ne gosp. Gregurek ili ne znam tko. Bit će neobjektivno, ali svima je jasno da je Dubrovnik zavrijedio EP”, rekao nam je ogorčeni gospar Niko.
Ni Veljko Bubičić nije štedio organizatore: “Amateri, pioniri, kao djeca. Najgori u regiji. Kao da su slijepi. Kao da ne idu po trkama. Skradin i Dubrovnik su im daleko odmakli. Ovo je najgora organizacija u Hrvatskoj. Oni nemaju osnovni plan. Imam firmu 17 godina i zna se kad dolazi kamion pun guma, da mora postojati plan gdje što. Tražio sam u Buzetu prostor, a pitali su me što će ti šator. Pa zar da stojimo na kiši!?”
Splićanin Martin Mustapić kaže: “U Buzetu je priprema i vodstvo europska klasa. Nema nikakve razlike od PE Ilirske Bistrice gdje smo nedavno bili. No, problemi nastanu jer je sve previše komercijalizirano. Imam sponzora od 20 tisuća eura na godinu i bilo me sram dovesti ga u Buzet jer je morao nositi čizme kao da ide na “bikijadu”, a ne utrku Europskog prvenstva. Lako mi, ali slikovi su svima bili puni blata. Viliam Prodan, Buzećanin, koji je ove godine nastupio i na WRC Monte Carlu, Muhvić prvak Europe, Igor Puž, Edi Kuharić i još sigurno 20-ak posada bili su smješteni na zemljanom parkingu. Možete pretpostaviti što znači voziti slik gume po zemlji. Takve stvari se ne smiju događati. Trebali su tih X demo vozača parkirati na zemlju jer oni voze van konkurencije i na cestovnim gumama. Na 50-ak automobila imali smo samo jedan zahod. Koji je bio užas.”
O zločestoćama na netu samo ovo. Takva su jadna vremena i jadni ljudi, najčešće neznalice, kojima je još jedino ostala prednost na zebri i iživljavanje na netu.
Za kraj, slika neke naše utrke (ili bilo čega drugoga) ne može bitno odskakati od slike države koja je, tu negdje, oko zadnje u Europi. Ne bi bilo moguće izvlačiti se na koronu iako i to ima utjecaja. Jednostavno smo na repu starog kontinenta i to je to. Srećom, auto sport bi mogao povesti u svjetlu budućnost, barem u našoj zabavi.
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva.
Naslovna fotografija: NASCAR Whelen Euro Series / Klemen Sofric
Objava Kolumna Gorana Dijakovića: Sjaj i bijeda Buzeta i Grobnika pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.
Izvor: GP1.hr
