Alberto Ascari, Phil Hill, John Surtees, Ludovico Scarfiotti, Clay Regazzoni, Jody Scheckter, Gerhard Berger, Michael Schumacher, Rubens Barrichello, Fernando Alonso i od 8. rujna 2019. Charles Leclerc.
To je lista 11 “Propetih konjića” koji su u svojim karijerama doživjeli taj poseban trenutak, osjetili kako je dovesti bolid Ferrarija do pobjede u talijanskom hramu brzine pred desecima tisuća razdraganih Tifosa.
Neki od spomenutih vozača proživjeli su te nezaboravne trenutke više puta – Ascari, Hill i Barrichello dvaput, a Michael Schumacher u čak pet navrata. Charles Leclerc upisao je svoju prvu pobjedu u Monzi, tek drugu u karijeri, ali ima li onih koji bi se kladili protiv tog momka? Onih koji bi se usudili prognozirati da se scene od tog 8. rujna 2019. neće ponoviti u godinama koje dolaze?
Osobno, uvjeren sam da Leclercu ovo nije posljednja pobjeda s Ferrarijem u Monzi. Jednostavno, nešto je posebno u tom monegaškom 21-godišnjaku. Momčadi iz Maranella on je bio ulog u budućnost, no čini se da je ta budućnost za njih stigla mnogo ranije nego što su očekivali.
Priča o Charlesu Leclercu sada je već uglavnom poznata svima. Od njegovog odrastanja na ulicama Monte Carla gdje je svake godine sa sjajem u očima gledao bolide Formule 1 kako jure istim putem kojim on odlazi u školu, preko tragičnih događaja i smrti dragih mu i bliskih ljudi (Jules Bianchi, otac Herve, nedavno i Anthoine Hubert), koji su svaki na svoj način obilježili njegov put kao čovjeka i kao vozača, zatim osvajanja titula prvaka u serijama GP3 i F2 pa sve do impresivnog ulaska u oktanski cirkus Formule 1 i dolaska u Ferrari.
Vjerujem da svjedočimo vozačkom odrastanju jednog velikog šampiona i da u tome trebamo uživati. Kao i svaki mladi vozač, Charles je radio i radit će pogreške. I prošle godine u Sauberu i ove godine u Ferrariju, ali fascinantno je kako iz svake negativne situacije nešto nauči i nastoji ne ponavljati isto.
Na Velikoj nagradi Austrije Max Verstappen mu je oteo pobjedu “na silu”. Na žgance, reklo bi se u narodu. A Leclerc tada kao da je rekao samome sebi: “U redu, ako ćemo tako igrati, neka igre počnu.” Sve što je naučio iz te Verstappenove lekcije pokazao je u Monzi. Bio je u teškoj poziciji, pod velikim pritiskom, ali čvrsto je odlučio da toga dana nijedan Mercedes neće proći ispred njega i doista – nisu prošli.
Pokušavao je Hamilton, priznao je sam da je dao sve od sebe dok su ga god gume služile. Preuzeo je štafetu Bottas u završnim krugovima, dobio je priliku za napad, ali nije uspio. Bio je to dan Charlesa Leclerca, Ferrarija, Tifosa i velikog slavlja. Prvi put nakon 2010.
Dvije mi se stvari sviđaju kod Leclerca. Prvo, vozi sa srcem i doista ostavlja srce na stazi. Nije vozač koji kalkulira. Drugo, kad govori o utrkivanju i vožnjama, nema tu nepotrebnih filozofija ni floskula. Primjetna je samo dječačka iskrenost i želja da bude najbolji.
Nije njegova utrka u Monzi bila savršena. Koliko je bio svjestan svojih pogrešaka dobro otkriva činjenica da je u prvoj izjavi nakon izlaska iz bolida, u trenutku velikog slavlja i erupcije emocija, Martinu Brundleu rekao:
“Napravio sam neke pogreške, ali na kraju sam ipak završio prvi. Jako sam sretan zbog toga, ali morat ću biti oprezan u budućnosti, da se takve pogreške ne ponavljaju.”
Mogli bismo debatirati o tome je li pretjerao u onim situacijama branjenja pred Lewisom Hamiltonom. Je li trebao ostaviti koji centimetar više za svjetskog prvaka i je li na kočenju mijenjao pravac previše puta? Možda i jest, ali odlučio je svim snagama braniti svoju poziciju i boriti se za pobjedu koju je definitivno zaslužio pa može li mu se tu nešto zamjeriti? Godinama već zazivamo vozača koji će biti pravi fighter pa nemojmo sad kritizirati kad smo ga dobili.
Svidjelo mi se kako je reagirao Hamilton u cijeloj toj priči. Istaknuo je da se Leclercu, odnosno mladoj generaciji vozača općenito, možda previše toga dozvoljava, da bi vjerojatno i on vozio drukčije da mu šesti naslov ne ovisi o konstantnom završavanju utrka, ali bio je prvi koji je došao čestitati Leclercu i kasnije poručio da nema nikakvih problema s tim te da jedva čeka da se ponovno nađu kotač uz kotač.
Bilo je stvarno impresivno gledati to nekontrolirano slavlje Tifosa gladnih i žednih pobjeda. Toliko su toga morali pretrpjeti zadnjih godina, progutati toliko gorkih pilula, ali ove dvije pobjede u razmaku od sedam dana imale su veliki značaj. I svjesni su svi da bi se lako moglo dogoditi da to ostanu jedine dvije pobjede u ovoj godini, ali po njima će se ova sezona pamtiti. U Maranellu, u Italiji i u srcima svih navijača Ferrarija diljem svijeta.
Bruce McLaren, Nigel Mansell, Damon Hill, Mika Hakkinen, Lewis Hamilton. To su vozači koji su prve dvije pobjede u svojim F1 karijerama ostvarili na uzastopnim utrkama. Od 8. rujna 2019. i Charles Leclerc.
Imao je nastup Ferrarija na Velikoj nagradi Italije i tamnu stranu medalje, a na toj strani bio je lik Sebastiana Vettela. Bez obzira simpatizirali ga ili ne kao vozača, mislim da nikome nije drago vidjeti četverostrukog prvaka svijeta u ovakvom stanju. Izgubljenog i nemoćnog.
Sebastian je prošlih godina redom gubio bitke od Mercedesovih vozača, ali nakon prošlogodišnjeg raspada sustava u drugom dijelu sezone očito se nikad nije oporavio. Pritom je dolazak Leclerca, brzog i željnog dokazivanja, samo produbio Vettelovu krizu. Leclerc je sada hit, prvo ime Ferrarija u očima novinara, analitičara, navijača. Dok se Vettela doživljava kao vozača koji broji posljednje dane pred odlazak u mirovinu.
Hoće li se Nijemac iz te krize izvući? Hoćemo li još gledati pobjednička izdanja Sebastiana Vettela? U ovom je trenutku stvarno teško reći. Od početka sezone traju priče o njegovom odlasku iz Formule 1, a koliko god on govorio da još uvijek voli ono što radi, čini se da njegova karijera nezaustavljivo juri silaznom putanjom.
Nema sumnje da veliki dio problema leži u bolidu, kojemu se Sebastian jednostavno ne uspijeva prilagoditi. Ono u čemu je Leclerc zadnja dva vikenda bio tako dobar, a to je vožnja na granici i izvlačenje apsolutnog maksimuma iz svakog kruga, to je situacija u kojoj Vettel jednostavno nije kao “riba u vodi”.
Mercedes je silno želio ponoviti prošlogodišnju dvostruku pobjedu u Monzi, ali ovoga puta nije išlo. Poraz su na individualnom planu doživjeli, doduše ne pretjerano bitan za situaciju u Prvenstvu, a momčadski je opet sve ispalo prilično dobro jer su drugim i trećim mjestom povećali prednost u poretku konstruktora.
Znali su u taboru Srebrnih strijela da će prve dvije utrke nakon ljetne stanke biti problematične, ali može se reći da su prošli relativno neokrznuti. Osvojili su dva druga i dva treća mjesta te nastavili sigurno ploviti prema dvostrukoj kruni.
Monzu će po izvrsnom pamtiti Renault, koji je imao oba vozača u Top 5 prvi put nakon Velike nagrade Japana 2008. godine ili prije ravno 210 utrka. Izvanredan rezultat za Ricciarda i Hülkenberga, obojici najbolji u sezoni. Slično kao Ferrari, Renault ove godine najbolje funkcionira na stazama koje zahtijevaju postavke bolida s malo downforcea. Dokaz tome su rezultati u Kanadi, Belgiji i Italiji.
Druga momčad koja koristi Renaultove motore, McLaren, ponovno je kiksala. Sainz i Norris ostali su bez bodova na Spa, a u Monzi su osvojili tek jedan za deseto mjesto mladog Britanca. Carlosa su pak iz utrke izbacili vlastiti mehaničari, kad su zabrljali promjenu guma i poslali ga na stazu s nepričvršćenim kotačem.
Budući da je Renault u Monzi osvojio čak 22 boda, čini se da borba za četvrto mjesto ukupnog poretka konstruktora ipak nije riješena, kako se možda činilo na početku ljetne stanke. Francuzi sada zaostaju samo 18 bodova za McLarenom, ali veliko je pitanje kako će izgledati na sljedećim utrkama, kada na red ponovno dolaze staze drukčijih karakteristika od Spa i Monze.
Red Bull nije imao vikend koji će posebno pamtiti. Alexander Albon osvojio je šesto mjesto, ali može se pohvaliti da zasad ima 100%-tni učinak protiv Maxa Verstappena. Max je u Belgiji odustao, dok je u Italiji bio osmi, nakon starta sa začelja pa kontakta s Perezom na prilazu prvom zavoju.
Upravo je Perez bio ispred njega i na cilju, donijevši Racing Pointu lijepih šest bodova za sedmo mjesto. Nikad nećemo sa sigurnošću moći tvrditi, ali vjerojatno bi i Stroll osvojio bodove, da nije bilo onog bizarnog incidenta s Vettelom pa još i kazne zbog izlaska na stazu ispred Gaslyja. Prvi put ove sezone Kanađanin je ušao u Q3 i to je za njega veliki korak nakon svih kvalifikacijskih muka.
Pozitivan pomak mogao se vidjeti i kod Antonija Giovinazzija, koji je devetim mjestom kod kuće došao do rezultata karijere. S druge strane, Kimiju Raikkonenu ništa nije išlo kako treba i ostao je bez bodova. Uspjeha nisu imali ni vozači Toro Rossa, za koje ovoga puta nije bilo mjesta među 10 najboljih. Očajan vikend ponovno su proživjeli u Haasu, dok je Williams bio na uobičajeno lošoj razini, ipak s Russellom na donekle pristojnom 14. mjestu u utrci.
Monza je ovoj sezoni Formule 1 dala jako dobru i napetu utrku te probudila onu ponekad uspavanu strast. Slike razdraganih fanova u crvenom obišle su svijet, a njihov junak za sadašnjost i budućnost je Charles Leclerc.
Možda je to nova posebna priča Formule 1, možda će se o prvim pobjedama Charlesa Leclerca jednoga dana pričati novim generacijama… Ako se po jutru dan poznaje, mladiću koji će 16. listopada navršiti 22 godine, doista je samo nebo granica.
Izvor: GP1.hr
