U Milanu, 23.12.1956. godine, rođen je Michele Alboreto, automobilist iz Italije, pobjednik utrke 24 sata Le Mansa i viceprvak svijeta u Formuli 1. Alboreto se u Formuli 1 natjecao od 1981. do 1994. godine, nastupajući između ostalih i za momčad Ferrarija.
Karijeru je Alboreto započeo 1976. godine, u Formula Monza seriji, vozeći trkaći automobil koji je sam konstruirao s nekoliko svojih prijatelja. U Formula Monza seriji nije ostvario neke zapažene uspjehe tijekom dvije godine, pa se odlučio okušati u Formuli 3. Pobjede u talijanskom Formula 3 prvenstvu i naslov Europskog Formula 3 prvaka otvorile su mu vrata i osigurale mjesto u Formula 1 momčadi Tyrell.
U Formuli 1 Michele je debitirao na VN San Marina 1981. godine u Tyrellu pogonjenom Cosworthovim motorom. U momčadi je zamijenio Argentinca Ricarda Zunina koji nije uspio dovoljno impresionirati čelnike momčadi i ostati u igri. Nažalost, prvu utrku karijere Michele je završio negdje oko polovice, kada se sudario s kolegom Talijanom, Beppeom Gabbianijem. Tijekom prve sezone u karijeri u Formuli 1, Alboreto nije osvojio niti jedan jedini bod. Najbolji plasman bilo mu je tek deveto mjesto.
Kažu da se prvi mačići bacaju u vodu, a isto je dokazao i Alboreto. Druga sezona je bila dosta bolja od prve. U Imoli se prvi put popeo na pobjedničko postolje, a u Las Vegasu ostvario prvu pobjedu. Alboreto se svojom prvom pobjedom upisao kao posljednji pobjednik Velike nagrade Caesars Palacea, jer je staza u Las Vegasu od 1983. godine izbačena iz kalendara utrka Formule 1. Sezonu je završio na osmom mjestu u ukupnom poretku vozača, kao najbolje plasirani Talijan te sezone.
Završna sezona u momčadi Tyrell nije bila sjajna. Talijan je tijekom sezone sakupio samo deset bodova i smjestio se na 12. mjesto u poretku. Uz oproštaj s Tyrellom najavljeno je kako će Alboreto od naredne sezone praviti društvo Reneu Arnouxu u Ferrariju i tako postati prvi Talijan u crvenoj momčadi nakon više od deset godina. Općepoznato je bilo kako Enzo Ferrari nije volio zapošljavati sunarodnjake u momčadi. Posljednji Talijan u Ferrariju bio je Lorenzo Bandini, 1967. godine.
Upravo u Ferrariju Alboreto je doživio vrhunac karijere u Formuli 1. 1984. godine je pobijedio na utrci za VN Belgije, što je ujedno i njegova prva pobjeda za momčad Enza Ferrarija. Naredne godine se borio za naslov svjetskog prvaka, ali je Francuz Alain Prost u bolidu McLarena bio brži. Tijekom cjelogodišnje borbe za naslov, Alboreto je pobijedio dva puta. Nažalost, sreća nije bila na njegovoj strani, pa je zbog mehaničkih problema u ključnim trenucima naslov prvaka ipak pripao Prostu. Iako se tada nije znalo, upravo je sezona 1985. godine bila najbolja sezona u Alboretovoj karijeri i od te sezone nadalje neće se uspjeti više niti jednom popeti na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja. Nakon nekoliko frustrirajućih sezona i smrti Enza Ferrarija, Michele je zaključno sa sezonom 1988. godine napustio Ferrari. Momčad je tražila svježu krv za nove uspjehe, a Alboreto možda i neki novi početak.
Pred odlazak iz Ferrarija, Michele je imao ponudu da vozi za momčad Franka Williamsa, da bi unatoč ponudama, iz Williamsa objavili da su potpisali ugovor s vozačem iz Belgije, Thierryjem Boutsenom. Nažalost, kroz nekoliko sezona u različitim dresovima nije bilo željenih promjena. Alboretova želja za pobjedom i ljubav prema utrkivanju nisu se smanjivale kroz godine u momčadima Larrousse, Arrows, Scuderia Italia i Minardi. Bolidi koje je vozio kroz godine do mirovine bili su uglavnom nepouzdani i nisu mogli ispuniti želju za novom pobjedom.
Posljednji nastup u Formuli 1 za Alboreta bila je VN Australije, 1994. godine. U Formuli 1 nastupio je 194 puta, osvojio ukupno 186,5 bodova, dva puta startao s najbolje startne pozicije i pobijedio pet puta.
Po odlasku iz Formule 1, Alboreto se nastavio utrkivati u različitim automobilističkim natjecanjima. Njegov najzapaženiji uspjeh u automobilizmu izvan Formule 1 je definitivno pobjeda na utrci 24 sata Le Mansa 1997. godine. Alboreto je pobijedio u timu sa Šveđaninom Stefanom Johanssonom i nekadašnjim momčadskim kolegom iz Formule 1, Tomom Kristensenom. Upravo Kristensen će kasnije oboriti rekord koji je držao Jacky Ickx za najviše osvojenih utrka 24 sata Le Mansa.
U travnju 2001. godine, Alboreto je testirao Audi R8 na stazi Lausitring, blizu Dresdena u Njemačkoj. Nažalost, bila je to posljednja vožnja za Talijana. Na Audiju je pukla guma, vozilo se zabilo u zid i Michele Alboreto je poginuo. U to vrijeme, iz Audija nisu davali nikakva konkretna pojašnjenja za nesreću koja se desila. Obitelj, prijatelji i ljubitelji utrkivanja su bili šokirani. Svijet je izgubio veliki vozački talenat.
“Znam da je Alboreto posljednji Talijan koji se popeo na pobjedničko postolje u Monzi prije mene. Imao sam takvu sreću da uz njega vozim utrke. Bio je nevjerojatna osoba. Poseban. Želim mu posvetiti ovaj uspjeh“, rekao je Giancarlo Fisichella na pobjedničkom postolju nakon VN Italije 2005. godine.
Tijekom karijere, Alboreto je nosio plavu kacigu s bijelo-žutom trakom preko središta kacige. Tim dizajnom je odavao počast svom idolu, Ronnieju Petersonu, koji je nosio sličnu kacigu, u bojama Švedske zastave. Alboreto i Peterson su se upoznali 1972. godine i bili su bliski prijatelji do smrti Šveđanina 1978. godine.
“Bio je dečko koji je vozio vrlo dobro, pravio je sasvim malo grešaka“, napisao je Enzo Ferrari o Alboretu u svojoj knjizi. “Brz je i ima dobar stil vožnje. Podsjeća me na Wolfganga von Tripsa. Smatram da je jedan od šest najboljih vozača u Formuli 1 i s boljim bolidom, zasigurno bi bio prvak.“
U svoje doba, strašan je ugled uživao Michele Alboreto. Danas, mlađe generacije možda nisu ni čule za njega, ali ostavio je neizbrisiv trag u talijanskom automobilizmu, ali i u Formuli 1. Gledanjem kultne komedije talijanske kinematografije iz osamdesetih, “Vacanze di Natale” (1983.), spoznali bi kakva je veličina bio u Italiji bio Michele Alboreto. U jednoj sceni, nakon vratolomne vožnje od Alpi do Milana, Guido Nicheli govori Stefaniji Sandrelli:
“Ivana, pogledaj na brzinomjer… Alboreto je mačji kašalj!”
U Formuli 1 jednostavno nije imao sreće. U Ferrari je stigao dok su bila burna vremena i naslov prvaka je izgubio najmanje zbog svojih grešaka. Zapravo, nije učinio nijednu. Ljubav prema utrkivanju ga je u konačnici koštala života. Iako su mu bliski prijatelji, uključujući i Riccarda Patresea, govorili da se smiri i uživa u mirnom životu s obitelji, nije se mogao okaniti volana. Otišao je onako kako i živio, radeći što je najviše volio.
U Rozzanu (u okruženju Milana), gdje je Michele Alboreto proveo mladost, nalaze se spomenik i trg koji nose njegovo ime.
Izvor: GP1.hr
