Za razliku od mnogih sportova, Formula 1 je oduvijek bila igralište rezervirano za mušku populaciju. Na žalost po ženski rod, nikada se nije dogodilo da se sport „razlomi“ na dva dijela te da dame dobiju vlastitu konkurenciju gdje bi se mogle međusobno natjecati. Vrlo malo puta u povijesti se dogodilo da neka žena „zaluta“ u sport i nakon par (ne)uspješnih kvalifikacija shvati da među tom ekipom nema kruha za nju. Ipak, jedna vozačica iz Italije je u nekoliko godina pokazala kako postoji prosperitetna budućnost za žene u ovome sportu; samo je potrebno imati dovoljno samopouzdanja i dovoljno pouzdan bolid koji će biti u stanju probiti se do utrke. Vozačici iz ove priče to je uspjelo više od jednog puta. Naravno, riječ je o legendarnoj Lelli Lombardi.
Maria Grazia „Lella“ Lombardi je rođena 26.3. 1943 u mjestu Frugarolo koje se smjestilo u provinciji Alessandriji, regiji Piemonte. Dok je bila djevojčica, nikada nije pokazivala interes za „ženske stvari“. Često se igrala automobilima i preferirala oblačenje hlača pored suknji. Njezin otac je isprva gajio poštovanje prema takvom ponašanju kćerke i čak joj je dopuštao da upravlja volanom njegovog kamiona dok je on pritiskao kočnicu i gas. Navodno je ovo bio prvi kontakt Lelle s nekom vrstom vozila. Legenda kaže kako je kasnije u tinejdžerskim godinama bila ozlijeđena za vrijeme rukometne utakmice i da ju je druga djevojka odvezla u bolnicu jureći automobilom. Za Lellu je to bilo sasvim dovoljno da joj entuzijazam za utrkivanje uđe u krv. Nakon položenog vozačkog ispita kupila je rabljeni Fiat i počela se družiti s vozačem reli utrka. Isprva samo suvozač, kasnije se nastojala izboriti za sebe i nagovoriti ga da ona bude za volanom. Prvu utrku, onu u Monzi 1965. na kupu kadeta, vozila je a da nije rekla svojim roditeljima kamo ide (iskrala se iz kuće sa sestrom i šogorom). Tek nakon što je pobijedila u trećoj utrci, njezinom ocu su u mesnicu donijeli novine s natpisom o trijumfu kćerke Lelle. Prvi veći uspjeh postiže 1966. kada osvaja titulu nacionalnog prvaka vozeći Lanciu Fulviju HV. Već godinu kasnije, odlučuje prijeći na jednosjede te nastupa u Formuli 3 na šasiji Branca a u Formuli 850 na Biraghiju. Početkom sedamdesetih upravo na Biraghijevoj šasiji osvaja naslov prvakinje u Formuli 850. Sredinom sedamdesetih, prvi se puta pokušala kvalificirati za utrku Formule 1 na Brabhamu momčadi Allied Polymer group. Zanimljivosti radi, imala je jedan od najviših startnih brojeva u povijesti sporta (208) jer ju je u toj utrci sponzorirao Radio Luxembourg koji je puštao program na toj valnoj duljini. Sljedeće godine, uspjela je privući pažnju britanske momčadi March koji ju poziva da se pridruži u njihovu tvorničku momčad. Cijela sezona je za Lombardi bila obilježena vrlo skromnim rezultatima, a u ponekim utrkama nije ni uspjela doći do cilja. No, u povijesti je ostala upisana njezina vožnja na VN Španjolske kada se njezino ime našlo na popisu osvajača bodova. Dobro, možda ne cijelog boda, ali radi se o činu vrijednom hvale i spomena.
Još i prije nego što se počelo s treninzima na stazi, mnogi vozači su izrazili nezadovoljstvo sigurnosnim barijerama uz stazu. Unatoč poduzetim mjerama, vozači i dalje nisu bili zadovoljni i zaprijetili su nenastupanjem u utrci. Organizatori su tada udarili kontru i zaprijetili da će zaplijeniti bolide ako ne bude utrke. Za Emersona Fittipaldija, ovo je bilo previše i nakon samo tri odvožena kruga na treningu, objavio je kako neće nastupati u nedjelju. Od samog početka, nesreće i odustajanja su se redala kao na pokretnoj traci. Lella, koja je startala 24., trudila se probijati kroz krš i lom koji se događao ispred nje. Među vodećima u utrci, redali su se Lauda, Hunt i Andretti. No, svatko od njih je prije ili kasnije odustao zbog mehaničkog kvara/izlijetanja sa staze. U 24. krugu, Rolf Stommelen se našao u nenadanom vodstvu dok su Carlos Pace i Ronnie Peterson bili drugi i treći. Dva kruga kasnije, Formulu 1 je zadesila velika tragedija. Na startno – ciljnoj ravnini, Stommelenu puca stražnje krilo i zabija se u barijeru. Udarac je bio toliko silovit da se odmah odbija natrag na putanju Carlosa Pacea i ravno u publiku na suprotnoj strani staze. U nesreći je poginulo je petero gledatelja, uključujući i fotografa Maria Di Roiu. Utrka je trajala još četiri kruga jer su navodno tijekom udarca bili prerezani telefonski kablovi koji su omogućavali kontakt s boksom i vodstvom utrke. Prvi puta u povijesti dodijeljeni su polovični bodovi jer je utrka prekinuta prije nego je odvezeno 75% utrke. U skladu s time, Lombardi je osvojila pola boda umjesto uobičajenog jednog. Jedna od priča kaže kako je nakon utrke izjavila u šali: „Mogla sam završiti i na višoj poziciji, ali sam morala provjeriti šminku u retrovizoru bolida.“
U nastavku sezone, sedma je na VN Njemačke, dok je na treningu u SAD –u vozila za momčad Williamsa. No, nije startala zbog kvara na nedjeljnom jutarnjem treningu. Sljedeće sezone također vozi za March na početku sezone, ali momčad ju nakon Brazila mijenja Ronniem Petersonom. Nakon par neuspješnih izleta s Brabhamom, povlači se iz Formule 1 kako bi nastupala u utrkama izdržljivosti i sportskih automobila. Njezina najbolja sezona bila je 1979. Kada pobjeđuje u utrkama 6 sati Perguse i 6 sati Vallelunge. Od rezultata se izdvaja naslov prvaka u Italije u kategoriji sportskih automobila Gr 6 te šesto mjesto u europskom turističkom prvenstvu gdje je vozila s Alfa Romeom Gtv6. Od poznatijih utrka izdržljivosti, vrijedi spomenuti njezine vožnje u NASCARU te na 24 sata Le Mansa gdje je 1976. Osvojila dvadeseto mjesto. 1987. Odlučuje objesiti kacigu o klin i posvećuje se vođenjem vlastite momčadi za prvenstva sportskih automobila. Nažalost, to joj je bila i posljednja aktivnosti u životu jer joj se zdravlje početkom devedesetih naglo pogoršava i 1992. umire od raka jetre.
Na mnogim snimkama i fotografijama, Lella Lombardi nikada izgledala kao da ima uobičajeni standard ljepote koji se veže za žene. Kada je sredinom šezdesetih počela ostvarivati rezultate, ljudi oko nje su počeli shvaćati kako joj je fizička ljepota nije potrebna da bude primijećena. „Tigrica iz Turina“ kako su je zvali u svijetu utrkivanja, trudila se biti svestrana i nastupala je praktički u svakoj važnijoj seriji utrkivanja tijekom dvadesetogodišnjeg perioda od sredine šezdesetih do druge polovice osamdesetih. Nema baš puno podataka o njezinom privatnom životu, zna se kako je do kraja života živjela sa svojom partnericom Fiorenzom. Ipak, kada se pogledaju biografski podaci s početka njezina života, vidi se kako je Lella bila posve jednostavna, ali zato jedinstvena osoba. Odbacujući djevojačke karakteristike i sljedeći ono što je iskonski bila u duši, vodila je život koji je bio u potpunosti usklađen s njezinim snovima. Još otkako je vozila tatin kamion kao curica, sigurno nije mogla zamisliti kako će jednoga dana juriti trkaćim stazama – potpuno slobodnog duha i neopterećenosti o mišljenju muških kolega.
Izvor: GP1.hr
