Mario Andretti (28.02.1940. godina, Motovun, Istra, tada Kraljevina Italija, sad Hrvatska) u svoje vrijeme bio je istinsko utjelovljenje američkog sna. Dječak koji je kao izbjeglica došao u Obećanu zemlju ostvario je sve svoje snove. Malo je onih koji su utrkivanje voljeli više od Marija, a malo je i onih koji bi taj posao radili s više šarma i popularnosti. Utrkivanje je bilo njegov način života, a i sam je govorio kako je rođen da bi se utrkivao.
Dok je bjesnio Drugi svjetski rat, Mario i njegov brat blizanac Aldo, rođeni su 28.02.1940. godine u Motovunu. Prvih sedam godina života proveli su u izbjegličkim kampovima, u vrlo teškim uvjetima. Kada je rat završio i kada je njihova domovina postala dijelom Jugoslavije, Mario i Aldo su spoznali sport koji će kasnije postati i odrednica Marijeva života.
Prava ljubav se rodila 1954. godine, kada je Mario posjetio VN Italije na stazi Monza, gdje su ga očarali fantastični zvuci tadašnjih bolida Lancije, Ferrarija i Maseratija i nevjerojatni krugovi velikana poput Juana Manuela Fangia i Alberta Ascarija. Upravo Ascari će kasnije postati Andrettijev uzor.
Iste godine kada je Ascari preminuo, Andrettijeva obitelj se preselila u Ameriku u potrazi za boljim životom. Od samog dolaska u Novi svijet, Andretti momci su pokušavali naći način da se uključe u automobilizam. S 18 godina, Aldo i Mario su se počeli utrkivati u starom Hudsonovom automobilu koji su sami pripremali od novca zarađenog u ujakovoj radionici. Na jednoj od utrka, 1959. godine, Aldo je imao sudar, pretrpio ozbiljne ozljede i više se nikada nije utrkivao. No, Mario nije odustajao.
Po više puta tjedno, nekada i s više utrka u jednom danu, nižući uspjehe iz dana u dan. Diljem Srednje Amerike rasturao je na prljavim stazama, ostavljajući protivnike daleko iza sebe. Malo po malo, postajao je sve bolji i ozbiljniji na kratkim, ovalnim stazama, konačno pokorivši druge divove pobijedivši na utrci Indianapolis 500. Svoju raznovrsnost i talentiranost je prezentirao širom američkih serija u utrkivanju, iščekujući svoju prvu ljubav, Formulu 1.
Na svom prvom nastupu na utrci Indianapolis 500, 1965. godine, Andretti je upoznao Colina Chapmana, tada vlasnika momčadi Lotus Formula 1 za koju je tada vozio veliki Jim Clark.
„Kada budeš spreman, javi mi se,“ odgovorio je tada Colin Chapman na Andrettijevu želju da se utrkuje u bolidima Formule 1.
Kada se, 1968. godine, Andretti osjetio spremnim, Chapman mu je osigurao bolid i mladi Amerikanac je debitirao najboljom startnom pozicijom na VN Sjedinjenih Američkih Država na stazi Watkins Glen. U narednim godinama vozio je za momčadi Lotusa, Marcha i Ferrarija, sa statusom privremenog vozača, bez punog angažmana u Formuli 1, balansirajući između američkih serija i Formule 1.
Mario Andretti je 1971. godine potpisao ugovor s momčadi Ferrari za sporadične i paralelne nastupe sa USAC serijom u kojoj se natjecao u Americi.
Na današnji dan, 06.03.1971. , trostruki USAC šampion Mario Andretti je na svom prvom nastupu za Formula 1 momčad Ferrari, na VN Južne Afrike i pobijedio.
Sezona 1971. je startala Velikom nagradom Južne Afrike. Kao i obično u to vrijeme, VN Južne Afrike se održavala na stazi Kyalami na teritoriju između Johannesburga i Pretorije. U odnosu na prethodnu godinu, napravljeno je dosta poboljšanja za utrku 1971. godine; izgrađene su nove tribine za gledatelje, a otvorene garaže su postale zatvorene.
U čast pokojnom Jochenu Rindtu nije se koristio broj 1 za bolid rezerviran za trenutnog svjetskog prvaka. Na bolidima su brojeve 2 i 3 nosili vozači momčadi Lotus, Emerson Fittipaldi i Rene Wisell. Za Ferrari su, u prošlogodišnjim 312B2 bolidima s brojevima 4, 5 i 6 nastupali Jacky Ickx, Clay Regazzoni i Mario Andretti. Na stazi uz Marija Andrettija su toga dana bili i drugi velikani Formule 1 poput Ronnieja Petersona, Jackieja Stewarta, Grahama Hilla i Dennyja Hulmea. Upravo je Denny Hulme vodio dobar dio utrke u svom M19 bolidu McLaren Forda.
Nakon niza događaja prije same utrke, od kojih je zapažena bila i utrka traktora i starih automobila, utrku su iz prvog startnog reda započeli Jackie Stewart, Chris Amon i Clay Regazzoni. Odmah iza njih, iz drugog startnog reda krenuo je Mario Andretti, rame uz rame s Emersonom Fittipaldijem. Stewart i Amon nisu startali baš najbolje, od samog početka Regazzoni je preuzeo vodstvo, dok su ga pratili Fittipaldi, Ickx i Rodriguez.
Na samom početku utrke, poredak se mijenjao iz minute u minutu. Andretti je bio tek na šestom mjestu. Hulme je napredovao i do 17. kruga je preuzeo vodstvo i vrlo sigurno se odmicao od bolida koji su bili iza njega. Sve je izgledalo kako će na istoj poziciji utrku privesti kraju. Vodio do 76. kruga od ukupno 79, dok je Andretti silno pritiskao pokušavajući ga sustići.
Trebala je to biti prva pobjeda za momčad McLaren od VN Meksika 1969. godine. Kad je već bio spreman proslaviti pobjedu, samo četiri kruga prije kraja utrke, ovjes Hulmeovog McLarena počeo je stvarati probleme i Novozelanđanin je izgubio kontrolu nad bolidom. Hulme je pokušao probleme s ovjesom podnijeti stoički i nije odustajao od utrke, međutim znatno je usporio, te je ubrzo morao skrenuti u boks. Regazzoni je preuzeo vodstvo s druge pozicije, ali ga je uskoro izgubio u korist Johna Surteesa koji je bio iza njega. Ubrzo je i Andrettijev Ferrari prošao ispred Surteesa. Nekoliko preostalih krugova Andretti je proveo na čelu kolone i tako osvojio svoju prvu pobjedu u Formuli 1.
Sve do 1976. godine, Andretti je balansirao karijeru u Formuli 1 s karijerom u USAC seriji, da bi se, konačno, 1976. godine posvetio Formuli 1. Pridružio se momčadi Lotus i sve je izgledalo kao put prema slavi u Formuli 1.
Andretti i njegov šef u Lotusu Chapman nisu imali baš sjajan odnos i vrlo često su se svađali, no kasnije su razvili produktivno partnerstvo kakvo su nekad imali Chapman i Clark. Iako je Andretti bolid Lotus 77 smatrao nepredvidivim i nesigurnim za voziti, uspio je s njim pobijediti na posljednjoj utrci sezone 1976., na VN Japana. Kako je to bila prva pobjeda za Lotus u proteklih pet godina, ista je Chapmana inspirirala da za Andrettija napravi još bolji bolid, kojim će Andretti u narednim sezonama pobjeđivati. U konačnici, s inovativnim Lotus 79 bolidom, Mario Andretti je 1978. godine postao svjetski prvak u Formuli 1.
„Ako se sve čini u redu, onda jednostavno ne ideš dovoljno brzo“, govorio je Mario Andretti.
Nakon toga, Chapmanovi bolidi više nisu bili kao prije, te je nakon još dvije neproduktivne sezone u Lotusu Andretti otišao u Alfa Romeo momčad, da bi tamo izdržao još dvije izgubljene godine, nakon kojih je i napustio Formulu 1 i vratio se utrkivanju u Americi. Još jednom nije odolio i 1982. godine je na nagovor Enza Ferrarija gostovao na VN Italije na stazi Monza, na kojoj se kao tinejdžer i zaljubio u Formulu 1. Tada, već 42-godišnji Andretti se sa svojim Ferrarijem kvalificirao na najbolju startnu poziciju i završio utrku na impresivnom trećem mjestu.
Na današnji dan, s malim zakašnjenjem, čestitamo gospodinu Andrettiju 80. rođendan i prisjećamo se njegove prve pobjede i impresivne karijere u automobilizmu koja je, između ostalog, i uključivala:
– Četiri naslova Indy Car nacionalnog prvaka (1965, 1966, 1969, 1984)
– Naslov svjetskog prvaka u Formuli 1 (1978)
– Pobjede na utrci Daytona 500 (1967) i Indianapolis 500 (1969)
– Trostruku pobjedu na utrci 12 sati Sebringa (1967, 1970, 1972)
– Naslov USAC nacionalnog prvaka na prljavim stazama (dirt track) (1974)
– Pobjedu na Međunarodnoj utrci šampiona (IROC) (1979)
– Proglašenje vozačem godine u tri različita desetljeća (1967, 1978, 1984)
– Imenovanje vozačem stoljeća od strane asocijacije novinara (prosinac 1999) i magazina RACER (siječanj 2000)
– Najviše osvojenih pole pozicija u Indy Car seriji (67)
– Činjenicu da je vozač koji je u Indy Car seriji pobjeđivao u četiri različita desetljeća, kao i jedini vozač koji je pobijedio na utrkama Indy 500, Daytona 500 i osvojio naslov svjetskog prvaka u Formuli 1
– Odvezenih 879 različitih utrka, 111 pobjeda i 109 najboljih startnih pozicija u periodu 1961. do 2000. godine
– 12 pobjeda, 19 pobjedničkih postolja, 18 najboljih startnih pozicija, 180 bodova i jedan naslov svjetskog prvaka u Formuli 1.
Izvor: GP1.hr
