Prva sezona Svjetskog prvenstva Formule 1 održana je 1950 godine. Otvorena je utrkom za Veliku nagradu Velike Britanije na stazi Silverstone 13. svibnja, a osam dana kasnije održana je i povijesna Velika nagrada Monaka na ulicama Monte Carla. Utrku je obilježila velika nesreća u zavoju Tabac i totalna dominacija Juana Manuela Fangija, koji je vozeći Alfa Romeo, tog 21. svibnja 1950. stigao do svoje prve pobjede u Svjetskom prvenstvu.
Nakon što je Giuseppe Farina osvojio prvu utrku sezone na Silverstoneu, vozači novoosnovanog Svjetskog prvenstva Formule 1 uputili su se u Kneževinu Monako. Druga utrka sezone vožena je na ulicama Monte Carla, na stazi koja se vrlo malo razlikuje od današnje. Krug je tada bio dugačak 3.180 metara, a danas je tek 157 metara duži.
Za utrku se prijavilo 25 vozača, ali već prije početka kvalifikacija otpala su četvorica. Glavne zvijezde utrke bili su već spomenuti Farina za Alfa Romeo, njegov momčadski kolega Juan Manuel Fangio, Alberto Ascari u Ferrariju, Jose Froilan Gonzalez u Maseratiju… Istu marku bolida vozio je i onaj poznati tajlandski Princ Bira.
Akcija je i tada krenula u četvrtak, baš kao što je danas praksa da se slobodni treninzi voze četvrtkom. Velika nagrada Monaka po mnogočemu je posebna utrka u kalendaru, bila i ostala, a ta vožnja četvrtkom samo je jedna od posebnosti.
Koji je razlog? Velika nagrada Monaka tradicionalno se održavala za vikend nakon blagdana Uzašašća (slavi se četvrtkom, 40. dan nakon Uskrsa), koji je u Monte Carlu imao status neradnog dana. Taj vjerski običaj s vremenom je izgubio na važnosti pa zapravo danas ne igra ulogu pri određivanju rasporeda Grand Prix vikenda, ali Formula 1 u Monaku i dalje ima slobodan petak.
Budući da se utrka vozi ulicama grada, tijekom petka se ulice otvaraju za promet. Što dobro dođe i lokalcima, ali i brojnim turistima. U Monaku inače živi oko 40 tisuća ljudi, ali tijekom utrke Formule 1 populacija poraste i na 200 tisuća. Petak je uvijek rezerviran i za brojna društvena događanja pa svima odgovara da taj dan nema akcije na stazi.
No, vratimo se prvoj Velikoj nagradi Monaka u Svjetskom prvenstvu Formule 1. Te 1950. vladao je pomalo čudan sustav u kojem su se u četvrtak i subotu vozili kvalifikacijski treninzi.
Čudno je bilo to da se startna rešetka sastojala od osam redova po dva ili tri bolida. U prvom startnom redu bila su tri bolida, u drugom dva, a tih pet mjesta bilo je rezervirano za pet najbržih vozača s kvalifikacijskog treninga u četvrtak. Preostale pozicije popunili su ostali vozači, prema vremenima sa subotnjeg treninga. Tako je primjerice Luigi Villoresi u Ferrariju startao sa šeste pozicije (iz trećeg reda), a ukupno gledajući imao je drugo najbolje vrijeme kvalifikacija.
Pozicije u prvom startnom redu popunili su Juan Manuel Fangio, Giuseppe Farina i Jose Froilan Gonzalez. Prva dvojica u bolidima Alfa Romea, a Gonzalez u Maseratiju.
Peter Whitehead u Ferrariju i Alfredo Pian u Maseratiju nisu startali. Britanac zbog kvara motora, a Argentinac zbog nesreće na treningu. Kad je utrka krenula, odmah u prvom krugu dogodio se totalni kaos.
Vrijeme je bilo vjetrovito, a more valovito. Pri snažnim udarima valova u luci, more je poplavilo stazu u zavoju Tabac. Farina, koji je bio na drugom mjestu, izvrtio se na stazi, dok je vodeći Fangio uspio izbjeći nesreću. Svi oni koji su bili iza Talijana, pokušali su se zaustaviti, ali ukupno je 9 (od 19) vozača sudjelovalo u velikom kršu i lomu. Fagioli, Manzon, Rosier, De Graffenried, Trintignant, Harrison, Rol i Schell.
Gonzalez je, uz određena oštećenja na bolidu, nekako uspio proći tu kritičnu poziciju i nastaviti utrku na drugom mjestu, ali u drugom krugu i on je morao odustati. Njegov Maserati se zapalio, a Argentinac je iskočio iz bolida kako bi se spasio. Nekako je uspio ugasiti vatru, ali ipak je zaradio gadne opekline po leđima.
Utrka se vozila na 100 krugova, odnosno 318 kilometara. Na kraju, nakon brojnih udesa i nesreća, do cilja je stiglo samo sedam vozača. Nakon tri sata i 13 minuta, uvjerljivi pobjednik bio je Juan Manuel Fangio i tako stigao do svog prvog trijumfa u Svjetskom prvenstvu Formule 1. Drugi je bio Ascari s krugom zaostatka, dok je treće mjesto osvojio Louis Chiron u Maseratiju. Zahvaljujući toj utrci, Chiron je bio jedini monegaški vozač s bodovima u Formuli 1, sve do pojave Charlesa Leclerca i njegovog šestog mjesta u Azerbajdžanu 2018. Bodove je osvojio i Princ Bira, bio je peti, iza Raymonda Sommera.
Fangio nije uspio osvojiti to prvo Prvenstvo. Izmaklo mu je za tri boda u dvoboju s Farinom jer je odustao na tri od šest utrka. Ipak, već je sljedeće godine došao do svoje prve titule u karijeri, a onda do kraja 50-ih godina 20. stoljeća u svoju trofejnu riznicu dodao još četiri Prvenstva i ukupno 24 Grand Prix pobjede, što ga i danas, gotovo 70 godina kasnije, čini jednim od najboljih i najtrofejnijih vozača Formule 1.
Izvor: GP1.hr
