sport

Oton Ribić: Crvena renesansa

Što? Kako? Tresem glavom, i dalje ne vjerujući vlastitim očima da imamo, barem se tako sad čini, pravu konstruktorsku konkurenciju na vrhu. Forma Ferrarija nije bila lažna, kao što niti Mercedes nije punio bolide “vrećama pijeska” na testiranjima. Ovo je još više iznenađujuće jer se potkraj protekle sezone počelo naveliko komentirati kadrovske promjene u Ferrariju, početak još jedne duge suše kakve su se u Maranellu znale već događati, i slično. I onda, iz Australije cirkus odlazi s Ferrarijem na vodećem mjestu kako konstruktora, tako i vozača, i to ne radi nekakve šašave, lude i kaotične utrke, nego kombinacijom čiste brzine i strategije.

Bili vi navijač Ferrarija, Mercedesa, nekog trećeg ili nikoga, ovo je bez ikakve sumnje izvrsno za Formulu 1 općenito. Konkurencija diže interes, interes diže gledanost, a na gledanosti se temelji sve drugo. Naročito ako se kroz sezonu, primjerice, pokaže da Bottas, unatoč svemu, neće moći ozbiljno ugrožavati Hamiltona, dobro je da Britanac ima nekoga tko će mu “zapapriti” situaciju. Na temelju Australije to bi mogao biti Vettel, ali ne treba otpisati niti Räikkönena koji uporno demantira tvrdnje kako je prošao svoj zenit i treba mu početi pripremati penzioni program.

Jasno, sve su ovo još rani potezi, i ne treba otpisati mogućnost da bilo koja od vodećih ekipa šmugne naprijed, ali nadam se da do toga neće doći. Ili, kako je to netko pametno rekao: “neka pobijedi najbolji, ali za dlaku”. Još neka se Red Bull skocka i malo zamuti crveno-srebrnu priču, i smiješi nam se jedna od onih sezona koje se godinama još pamte i nostalgično prisjećaju na kavama. No, ne zalijećimo se još sa zaključcima: tek nakon tri-četiri Grand Prixa, ili naročito nakon Barcelone koja je dobra dijagnostička staza, će se situacija malo iskristalizirati.

Ono što mi se ne sviđa, ili možda preciznije rečeno u futuru, što mi se neće sviđati, je ukoliko se pokaže da se razlike u formi vodećih ekipa svode na njihovo upravljanje gumama. Ovo naglašavam jer su prve izjave iz Mercedesa njušile u tom smjeru. Dobro je imati jaku konkurenciju na vrhu, iz bilo kojeg razloga, ali mi je malo mučno od primisli na još jednu sezonu u kojoj će se polovica svega vezanog za svaki Grand Prix svoditi na gume. Tko prati Formulu 1 stalno, već se na to naviknuo jer mu se ista stvar neprestano servira, ali zamislite nekoga tko ne zna mnogo o motorsportu, kako bi reagirao na tvrdnju da je glavno pitanje u današnjoj Formuli 1 pitanje guma. I to u sezoni u kojoj je donesena hrpa drugih tehničkih novosti!

No, vratimo se na Australiju. Neočekivanu i pozitivnu “špicu” u formi pokazali su Haas i Toro Rosso. Istina, za Haas je utrka završila katastrofalno, dvostrukim odustajanjem, ali ako srede pouzdanost, po onome što je Grosjean pokazao i u kvalifikacijama i u utrci (i zato nije slučajnost), ova ekipa je napravila značajan korak naprijed. Isto tako, oba Toro Rossa u Q3 kvalifikacija, a i oba unutar bodova. Force Indiju i Williams tu ne treba posebno komentirati – za njih se slutilo da su solidni, bili su takvi potkraj 2016. i nastavili su istim tempom. Kad smo kod Force Indije, treba reći da je, čija je god to na kraju bila odluka, prelazak na ružičastu boju bio marketinški doista izvrstan trik – to je toliko rijetko viđana boja na trkaćem asfaltu, da je smjesta prepoznatljiva i uočljiva. Tradicionalisti mogu tvrditi uvijek da ih zanima samo ono ispod karoserije, ali u biznisu, i ona je jako važna. (Lekcija koju je McLaren, izgleda, zaboravio – ako išta, od faze crveno-srebrnog vizualni imidž im samo polako i sigurno postaje sve lošiji i generičkiji.) I, unatoč “daskama” na poklopcima motora, ovi novi, široki bolidi s niskim krilima doista djeluju atraktivnije. Ne treba zanemariti taj aspekt jer on neizravno hrani oglašavanje, od kojeg sport živi, između ostalog.

Još jedno zanimljivo otvoreno pitanje je pouzdanost: čak i ako kompenziramo sudare, ovaj je Grand Prix bio “prepun” ispadanja po mjerilima 2016. Pouzdanost će s vremenom, naravno, rasti, ali inače je rijetkost bila da samo tri vozača koji su službeno završili utrku ne osvoje bodove.

Ali bodove kod svojih poslodavaca, očito, nije osvojila niti ekipa za grafiku. Početak nove sezone 2017. obilježen je raspadom grafike zahvaljujući čemu su im komentatori širom svijeta sigurno “zahvalni”. Doduše, moram priznati da se Alex Wurz, koji komentira za austrijski ORF gdje sam spletom okolnosti gledao utrku, ipak dobro snašao.

Tragičar utrke je, jasno, ispao domaći heroj Daniel Ricciardo, prvo nevoljom i izletom u ogradu u kvalifikacijama, potom startom utrke iz boksa, i onda – fatalnim kvarom bolida nakon manje od pola kilometraže utrke. Red Bull kao takav nije imao lošu utrku s time što je Verstappen zgrabio peto mjesto, nešto preko šest sekundi iza Mercedesa i Ferrarija, ali nema sumnje da je otvorena unutar-ekipna bitka. Ovo je prva sezona u kojoj i Verstappen i Ricciardo kreću od početka s istim uvjetima, i praćenje njihovog rivalstva je siguran bonbon za ovu sezonu.

Kako će ono zapravo izgledati na stazi je drugo pitanje, s obzirom da – barem se tako zasad čini – bolidi nisu više tako dobri za pretjecanje. I dalje ih ima ponešto, ne tako malo da bih se bojao ponavljanja 2010., ali nakon što smo se razmazili proteklih godina masom izravne akcije i napada na stazi, sad je toga bilo ipak markantno manje. Kao i u svemu drugom vezanome za 2017., neki jasniji odgovori se mogu dati tek kad prođe barem tri ili četiri utrke, ali po prvom dojmu, toga ima manje. Možda je vrijeme riješiti se DRS-a i naći neki, nazovimo to tako, “prirodniji” način stvaranja uvjeta za izravne napade na stazi, ali samo ako je dovoljno efikasan da tih napada doista bude. Već sam u nekoliko navrata pisao da je strateška strana Formule 1 jednako uzbudljiva koliko i ona direktna, i da se tamo pokazuje tko je bolji šahist na zidu boksova, ali ako se utrkivanje počne svoditi na undercutove, što je i odlučilo ovu utrku, kao publika definitivno imamo problem.

Izvor: GP1.hr