Svaka čast mehanici i aerodinamici i svakakvim čudima koje F1 inženjeri smišljaju, ali ipak smo negdje u sebi mi svi i esteti. Jasno, niti jedna ekipa ne dizajnira bolid oko te pretpostavke, ali s pravom se neki od povijesnih bolida (naročito ako su pobjeđivali) mogu držati, u najmanju ruku, elegantnima. S obzirom da su još duboko u 2016. počeli dolaziti komentari kako će bolidi u 2017. izgledati fantastično, nije čudo da su kod publike stvorili visoka očekivanja. Koliko su ispunjena?
O ukusima se ne raspravlja – ja ću stati na tome da mi doista izgledaju bolje, brže, ali ovaj povratak vertikalne “peraje” iznad poklopca motora mi je poput šake u oko. Ima ljudi kojima se to sviđalo u prvoj iteraciji, čak onda kad je nekoliko bolida tu peraju spojilo u liniju sa stražnjim krilom, ali meni je draži čist dizajn bez kojekakvih detalja i dodatnih dijelova.
Drugih velikih iznenađenja nije bilo – nakon što je to već jedno osamdeset i sedam puta “procurilo” u javnost, nitko se nije posebno iznenadio vidjevši narančastu na McLarenu, iako samo djelomično što je pobudilo uspomene na “vesele” dane Spykera. I u krajnjoj liniji, samo dio opakih veterana povezuje klasični McLaren s narančastom. Srednja generacija nostalgičnija je prema crveno-bijelom McLarenu, tada potpuno odjevenom u Marlborove boje, koji je žario i palio osamdesetih.
A i nije loše što će, nakon toliko sezona, Toro Rosso napokon biti moguće jasnije razaznati od Red Bulla, a ne škiljiti oko detalja.
Nešto puno više na temelju izgleda ne treba zaključivati u ovom momentu, iako se uvijek sjetim jednog davnog intervjua koji je dao Pat Symonds (davnog u smislu da je to još bilo u doba prije Crashgatea, kad je radio u Renaultu). Spomenuo je kako naoko elegantniji bolidi obično više pobjeđuju, jer nas većina estetski favorizira jednostavan, fluidan izgled, a obično su u i aerodinamici jednostavna rješenja najbolja. Kontekst je bio da ponekad smisao za vizualnu eleganciju omogućava rano ukazati koja bi se rješenja u razvoju aerodinamike bolida mogle pokazati boljim, a koja lošijim. Interesantno.
Druga tema koja je nekako cijelo vrijeme prisutna u pozadini u prognozi za 2017. je stanje s afirmacijom vozača. Definitivno nećemo nadolazeću sezonu pamtiti kao neku kad je nastupio veliki baby boom; ima nešto novih lica ali ipak ostaju uglavnom ona poznata. No poanta je da s druge strane ima dosta vozača na kojima će sada leća ekipa biti jako oštro fokusirana.
Imamo, naravno, vozače poput Alonsa, Hamiltona, Vettela ili Räikkönena, oko kojih nema neke sumnje da spadaju u vrh. Isto tako, s druge strane, nad Massom koji je iznenada uskočio u post-penzioni period radi nepredviđenih rošada, neće biti neki nevjerojatan pritisak, kao niti nad Strollom kojem treba dati nekoliko utrka za uživljavanje u priču. Ali skoro svi ostali su, što nije baš često, u nekakvom tranzicijskom periodu u kojem se od njih očekuje da se pokažu najbolje kako znaju jer im to dirigira neposrednoj daljnjoj karijeri.
Kvijat je pod pritiskom pokazati da je nepravedno izvučen iz prve ekipe i zaslužuje dobar kokpit; Sainzu također odmiče vrijeme dokle je u Toro Rossu bez velike prilike otići dalje. O Hülkenbergu se već dugo priča kao o strašno brzom vozaču, i Renault će mu biti prilika odmah dobro početi – ili ne. O pritisku nad Bottasom koji će se naći s nevjerojatno kompetitivnim protivnikom na suprotnoj strani garaže, u vjerojatno najboljem bolidu – da i ne govorimo. Grosjean i Magnussen su u nekakvoj “srednja linija” fazi, nema sumnje da su brzi ali treba im još rezultata kako bi se dočepali vrha. Naročito Francuz, koji već na to čeka podugački niz sezona i neće više imati beskrajne prilike dovesti se u poziciju za pobjeđivanje. Čak i Pérez, unatoč solidnoj sezoni iza sebe, se vjerojatno neće moći baš opustiti s obzirom na zbivanja i u Force Indiji i općenito.
Prema tome, masovno međusobno mlaćenje svih i svakoga u srednjem redu, s jedne strane čuvajući postojeći kokpit, s druge pokušavajući se staviti na čelo kolone ukoliko se otvori slobodno mjesto u nekoj od ekipa s vrha (a među kojima je baš suša).
Nadam se da će se to u praksi, na asfaltu, pretvoriti u izvrsne utrke. Često sam komentirao protekle sezone kako bitke u srednjem redu znaju nerijetko biti barem jednako interesantne kao i one na vrhu. A kad je jedna ekipa toliko dominantna na vrhu, zanimljivosti na sredini postaju samo još očitije. Iako, nadam se da se nećemo morati hvatati za tu slamku – puno bi bolja varijanta bila imati ekipu koja izravno može pokazati zube Mercedesu, a ne skupljati ono što Nijemci-Englezi ostave za sobom.
Na kraju, mali osvrt na usputni Alonsov komentar kako je kontaktiran od strane Mercedesa. Atraktivno je razmišljati, priznajem, o ponovnom garažnom susretu Španjolca s Hamiltonom, i to u ekipi takve forme, ali ne žurimo sa zaključcima kako se nešto već dogovara za 2018. U Mercedesu nisu blesavi; bili bi ludi da, kad su u poziciji zaposliti gotovo koga god slobodnog žele, se stave pod nekakvu vlastitu obavezu. Njima odgovara imati otvorene karte za 2018. za slučaj da im zatrebaju, i isto tako namjerava, bez sumnje, i Alonso. Ali niti jednoj od tih strana nema smisla povlačiti ikakve poteze prije nego što se kroz nekoliko utrka pokaže kako tko kotira.
Mercedes stigne izgubiti uvjerljivo vodstvo, ili Alonsu možda sve dosadi, ili pak McLaren Honda postane ubitačno brz, ili se Mercedesu upravo jako svidi Bottas. Poanta je da to nitko – pa ni oni sami – još ne mogu znati. S razlogom pregovori i famozni silly season u Formuli 1 počinju upravo negdje prema sredini sezone, kad se već može malo bolje ocijeniti forma vozača i ekipa, promjene koje se spremaju za sljedeću sezonu, a u ovoj godini čak i općenita politika sporta. U povijesti je bilo, doduše, nekoliko markantnih izuzetaka od toga, ali obično je kod njih bilo isto tako očito zašto su to bili izuzeci.
Izvor: GP1.hr
