sport

Oton Ribić: Inovacije i (ne)konkurencija

Premda pratim Formulu 1 od sredine 1980-ih pa bih po nekim mjerilima bio izvrstan kandidat za to, zapravo ne spadam među nostalgičare koji tvrde da je sve (pa i Formula 1) nekad bila bolja nego danas. Za mene je ona oduvijek dobra; ali jedan argument nostalgičara u korist starih vremena sam spreman priznati. Tih starih dana Formula 1 je bila tehnički vidljivo luđa nego danas.

Namjerno naglašavam “vidljivo”, jer je suludo misliti da u današnjoj Formuli 1 nema fantastičnih inovacija, šašavo genijalnih ideja i lukavog, inteligentnog natezanja tehničkih pravila do zadnjeg mikrona. Ali takve inovacije su danas zakopane negdje ispod karoserije i dokle možda oduzimaju dah s inženjerskog gledišta, publika (od koje sve ovo živi) nema previše sreće od toga. Razlika u izgledu bolida, naravno, danas ima ― ali sofisticirano modeliranje i konstrukcija su došli do toga da ih većina generalno slično izgleda, a ni pravila ne dozvoljavaju neka abnormalna odstupanja. Nema onog davnog efekta kada grid na startu izgleda kao zoološki vrt, recimo, s motorima koji variraju od dva do šesnaest cilindara (da, i jedno i drugo je viđeno u Formuli 1).

Ima primjera koliko vas je god volja. Najpoznatiji, omiljeni favorit raznih foto-albuma klasične Formule 1 je Tyrrell P34, jedini bolid sa šest kotača koji je ikad došao na grid. Inače je bilo nekoliko ekipa koje su eksperimentirale s tim konceptom, ali samo je Tyrrell došao s njime u utrku i ― štoviše, zabilježio jednu pobjedu 1976., a i treće konstruktorsko mjesto te sezone! Inače, suprotno raširenom mišljenju, dva para prednjih kotača nisu uvedena radi boljeg mehaničkog gripa; četiri manja kotača nemaju posebno veću kontaktu površinu od dva velika. Razlog je ležao u tome što četiri manja kotača predstavljaju manji problem s aerodinamičkog gledišta i dozvoljavaju bolidu da bude niži naprijed.

A March 711? Crveno čudo s hibridnim djetetom daske za peglanje i surf-boarda naprijed na nosu, s kojim je Ronnie Peterson četiri puta osvojio drugo mjesto? Kontroverzno i neuobičajeno, ali je funkcioniralo. Ili, još šašaviji primjer: Brabham BT46, čije varijante su bile opremljene gigantskim ventilatorom sa stražnje strane koji je izvlačio zrak ispod šasije. Stvoreni podtlak je toliko stisnuo bolid o asfalt da je Niki Lauda, koji je imao sreću biti u njegovom kokpitu, u zavojima postizao brzine koje su djelovale van zdravog razuma. Ideja je u praksi funkcionirala genijalno.

Tu je još čitava sila raznih egzotičnih krila, zakrilca i ploha koje su se pojavljivale i opet nestajale s bolida u sljedećim sezonama. Naravno, nije to uvijek bilo u svrsi aerodinamike.

Jasno, ne znači da zanimljive ideje (manje ili više uspješne) nismo vidjeli i kasnije. Sigurno se još mnogi među nas sjećaju Williamsa 2004. godine, tada još pod istim krovom s BMW-om, kad se pojavio s neobičnim konceptom “kljova” koje su držale prednje krilo, ali to je ipak već manje šašavo nego šest kotača. A nekakav F-duct koji se pojavio kasnije, koliko god inovativan i vidljiv, djelovao je u odnosu na to gotovo opskurno.

U tom smislu, nije teško shvatiti na što nostalgičari ciljaju. Čak i ako je današnji inženjering višestruko bolji i ispunjeniji izvrsnim idejama, one se u praksi ne vide na samim bolidima, ili barem ne toliko očito. Već sam zato više puta bio upleten u razgovor u kojem je netko spomenuo da se današnja tehnička pravila trebaju relaksirati i ponovo se potaknu vremena šest kotača, dasaka za surfanje i ostalih otkačenih ideja. Privlačna ideja? Načelno rečeno, sigurno jest. Ali isto tako potencijalno problematična, i ne samo radi cijene razvoja i kompliciranja Formule 1 na bezbroj razina.

Kad god se otvori mogućnost za eksploziju svakakvih ludih ideja i ona se dogodi, to pak prijeti konkurentnosti. Zamislite, recimo, oslobađanje svih pravila o motorima, osim da barem idu na barem nekakvu vrstu fosilnog goriva. Nema sumnje da bismo vidjeli sve i svašta neobično i interesantno, ali onaj koji bi najbolje pogodio ideju imao bi praktički zagarantirano prvenstvo.

Današnja pravila možda sabijaju bolide u relativno prepoznatljive, standardizirane kalupe, ali ukoliko su stabilna, omogućavaju ekipama da se dovoljno približe među sobom i stvore relativno dobru konkurenciju i neizvjesnost. Trenutačno vodstvo Mercedesa možda nije najbolji primjer, ali u Formuli 1 se to ipak događa s vremenom. Obrišite sva pravila i ekipa koja ima najbolju kombinaciju genija s otkačenim idejama će pobijediti (što je zasluženo), ali vrlo vjerojatno na način da nitko uopće nije u poziciji ugroziti je. A u vremena kad se nakon tri utrke za redom s istim pobjednikom već razvezuje priča o monopolu, dosadnoj dominaciji i ostalom, bilo kakve promjene pravila koje raširuju performanse ekipa umjesto da ih skupljaju neće biti jako dobrodošle.

Inače, kao dodatni argument, zabluda je da su veliki monopoli izmišljotina novog vremena. Ne treba vam mnogo pretraživanja da pronađete primjere ekipa koje su svojim superiornim bolidima znale utrke napraviti puno predvidljivijima nego što to nostalgičari starih zlatnih vremena to žele priznati.

Zato reguliranje pravila i jest prilična vještina ― treba uvoditi promjene koje omogućavaju pametnima i marljivima da na tome kapitaliziraju, po mogućnosti bez da im za to isključivo treba previše novca, a opet ne toliko da promjene razbacaju konkurenciju da pravilo o 107% vremena na kvalifikacijama eliminira pola grida. Posrijedi su, kao i uvijek, detalji i finese.

Oton Ribić

foto:Russell Whitworth

Izvor: GP1.hr