Noga pred nogu, i dogurali smo do mjeseca u kojem počinju predstavljanja novih bolida, tradicionalno kombinirana s nezanemarivom količinom optimizma iz usta menadžera svakakvih sorti. I – koliko god tamo ne bilo predstavljeno ništa mnogo više osim novog izgleda bolida, za one koji će ga koristiti, to ipak ostaje glamurozna tradicija našeg sporta. I u ovom slučaju dolazi u pravo vrijeme za vodstvo Formule 1 kako bi obavilo malu diverziju s velike tekuće teme, preuzimanja vlasništva i slanja Berniea Ecclestonea tamo gdje nitko nije mislio da će ga ikad vidjeti. U mirovini!
No slažem se s onima koji su primijetili da ova poveća promjena automatski znači i da su svi dogovori, inače smatrani zabetonirani i zdravo za gotovo, podložni – u najmanju ruku – reviziji. Kao što sam već spominjao, ne bih išao tako daleko da očekujem utrke Formule 1 na Nürburgring Nordschleife, ali možda ovo otvori prostor nekim drugim stazama koje su bile dobre i za publiku i za ekipe, ali su (između ostalog) radi financija odustale. Tako da se u kalendaru može sačuvati Malezija, možda Kina imati čvršću perspektivu, a mislim da nitko ne bi bio nezadovoljan niti da se hipotetski vrati Turska, s onim jezivim fantastičnim zavojem br. 8.
I uostalom, možda će sad biti manje škripe i jadikovki od starih, klasičnih europskih staza koje se neprestano vuku po rubu isplativosti, i radi kojih je – potpuno bizarno – iz nadolazeće sezone ispao Grand Prix države otkud dolazi kako vozački, tako i konstruktorski svjetski prvak, a ima i najuspješnijeg vozača svih vremena. Mi smo to već, radi politikantstva i vječnog natezanja, naučili prihvaćati kao nešto neizbježno, ali zapravo je to totalna groteska. Zamislite samo da Brazil nije na svjetskom prvenstvu u nogometu, ili da Austrije nema na Zimskim olimpijskim igrama, ili nešto tog tipa. Skandal radi kojeg bi letjele ostavke, procesi i slično. Ako je došlo do toga da je jedini kriterij novac, onda je nešto jako trulo – jer u krajnjoj liniji, sport živi od zadovoljne publike, ne od pristojbe staza.
Naravno, bilo bi sad pretjerano reći da je bivše vodstvo Formule 1 jedino odgovorno za takvu situaciju. Nije velika tajna da ni Vettel, ni Mercedes, ni Nico Rosberg nisu digli popularnost Formule 1 u Njemačkoj na razinu na kojoj je ona bila u doba strašne kombinacije Ferrari-Schumacher-Todt-Brawn. Neki tvrde da se radi o zasićenju, a neki drugi o tome da je Schumacher za razliku od kasnijih vozača imao karakter koji je malo koga ostavljao ravnodušnim, što je upravo privlačilo publiku. Ne kanim se tvrdo opredijeliti za bilo koju od njih, iako vjerojatno svaka ima “svoju stranu” istine.
Nego – kad već spominjem Brawna, nekako je ispalo nenajavljeno, ali ne potpuno iznenađenje, da je on uletio u jedno od ključnih mjesta nove komandne strukture u Formuli 1. Svi su znali da nema aktivan angažman, a niti jednom nije u zadnje vrijeme govorio kako se ne namjerava vratiti u ovoj ili onoj funkciji. Koliko je do sad rečeno, njegova će uloga biti više operativna, konkretna, usmjerena više na samo utrkivanje a manje na biznis – premda je ta dva svijeta obično jako teško razdvojiti.
Ovo mi djeluje više kao dobra nego loša vijest. Ima ljudi koji mu i dan-danas zamjeraju ekipne odredbe radi kojih je u jednom trenutku Ferrarijevo utrkivanje izgledalo više kao groteska nego propisna utrka, što je graničilo s namještanjem rezultata. No izvan toga, pokazao se dosta čvrstim i dosljednim, čak i bez velike graje i buke jednom kad je napuštao Mercedes.
Ono što mu nitko ne može poreći je da poznaje sport, ljude i utrkivanje valjda bolje nego 99% drugih potencijalnih kandidata za to radno mjesto. Prošao je kroz čitav vlakić poslova, i teško će mu netko moći prodavati prazne priče, ili ga dugo zavaravati. S druge strane, netko bi rekao – on je već toliko dugo u sportu da više nije dobra osoba provoditi neke nove odluke i promjene. No barem je netko tko neće donositi svakakve šašave ideje svakih tjedan dana, nego dobro promisliti, i potez povlačiti dugoročno. Najgore bi bilo da se na njegovom mjestu našao nekakav hiperentuzijastični pretjerano vatrometski orijentiran tip koji bi želio okrenuti sve naopačke, samo kako bi pokazao koliko je angažiran.
Vjerojatno će biti raznih duhovitih razgovora, ako uzmemo u obzir kako će s jedne strane morati surađivati s predstavnicima ekipa, koji su mu do prije nekoliko godina bili kolege-rivali, a s druge strane s Jeanom Todtom, koji mu je bio suradnik i šef u doba Ferrarijevog rafalnog osvajanja naslova. Poznata lica, ali u do sad nepoznatim ulogama. No ključna stvar na kraju je da Ross Brawn barem ne djeluje kao netko tko bi svjesno išao raditi bilo kakvu promjenu nauštrb kvalitete utrkivanja.
I, na kraju, crtica za one koji su se prenaglo ponadali kako bi McLaren mogao Hondu zamijeniti BMW-om, što je nekoliko dana bila vruća vijest nakon što je ova suradnja objavljena na području cestovnih automobila. Poanta je da bi takav potez bio apsolutno predrastičan u ovakvoj situaciji. Uvijek je tendencija važnija od samih performansi, i čak i ako Honda nije na visini ostalih motora, dokle se kontinuirano poboljšava (u odnosu na konkurenciju), neće biti zamijenjena, čak i da je to tako lako moguće. Bolje imati osrednji motor ali s jasnom linijom napretka, nego se prebaciti na potpunu nepoznanicu. Osim ako BMW već ima gotov fantastičan F1 motor… ali da je tako, bi li oni to objavili na ovakav način?!
To, međutim ne znači da McLaren nema barem nekakav dugoročan plan B u rukavu, za slučaj da doista dođe do raspada dogovora s Japancima. Ali to ne znači puno – McLaren ionako već surađuje s BMW-om u cestovnim automobilima već od ranije; pa još je McLaren F1, cestovni automobil lansiran 1992. godine, imao BMW-ov motor, pa to nije utjecalo na McLarenovu operaciju u Formuli 1. (Iako, starosjedioci se sjećaju, tada su imali nešto prebacivanja motora – nakon Honde su 1993. imali Fordove motore, pa 1994. Peugeotove, da bi 1995. krenula podugačka i uglavnom snažna suradnja s Mercedesom.) Ponavljam – tako ne mora biti i ovaj put, ali razuman čovjek ne mijenja nešto što se poboljšava.
Izvor: GP1.hr
