sport

Oton Ribić: Sve u (dvije tisuće) šesnaest – četvrti dio

Sve u (dvije tisuće) šesnaest – Četvrti dio

I tako smo, korak po korak, dogurali i do posljednjeg dijela ovog pregleda sezone 2016. Ovaj put nam preostaju još dvije ekipe s vrha poretka.

Red Bull – TAG

Nema sumnje, 2016. je Red Bullu bila poprilično živopisna sezona, čak i za inače visoke standarde šarolikosti ove austrijsko-engleske ekipe. I to radi, za njih, dobrih stvari. Iako ekipa, za razliku od situacije s početka desetljeća kad ih je nizala kao kobasice, ovaj put nije konkurirala za osvajanje naslova, skoro sve drugo je ispalo dobro, a i znatno bolje nego 2015. kad je još trajala njihova Velika Motorna Žalopojka™.

Renaultov, pardon, TAG-ov motor je očito konačno došao k sebi i inženjerima se mora priznati da su iz njega i bolida izvukli više nego svi drugi, pa i svi kupci Mercedesovog motora, izuzev samog Mercedesa. Još je početkom sezone djelovalo kao da se sprema veliki duel Red Bull-Ferrari, da bi oko sredine sezone Red Bull ipak počeo donositi konzistentno bolje rezultate – premda je prva od njihove dvije pobjede bila “već” u Španjolskoj. No reklo bi se: s Mercedesom u ovakvoj formi, i dvije pobjede u sezoni nisu za podcijeniti.

No koliko god bolid bio pouzdan i konzistentan, zapravo je jasno gdje je otišlo gotovo svo svjetlo pozornice Red Bulla – naravno, u smjeru Maxa Verstappena. Njegova zamjena Kvijatom, potpuno iznebuha i u skladu s narodnim običajima Red Bulla, pokazala se maestralnim potezom. Naravno, nikad nećemo znati kako bi Kvijat kotirao da je ostao tamo, ali Verstappenova pobjeda, četiri druga i dva treća mjesta dovoljno govore. Ono što je Nizozemac uspio dokazati je da ima i stav i brzinu kakve inače imaju svjetski prvaci. S obzirom na perspektivu koju je pokazao, pomnoženu s njegovim godinama, čini mi se da se radi o vozaču kojeg će Red Bull na sve moguće i nemoguće načine sad htjeti napraviti “stalnim” domaćim vozačem – nešto kao svojevremeno Vettela. I to s punim pravom. K tome, premda se već zavrtilo dosta kontroverzi oko njegove vožnje, neosporno je da su takvi vozači, oko kojih se uvijek nešto zbiva i ima akcije, dobri za naš sport.

To dizanje prašine je nužno imalo svoj efekt na drugoj strani garaže: ispada da je Ricciardo gotovo ostao “zakopan” ispod sve te verstappenifikacije, premda je po bodovima napravio nijansu bolji posao – dakle izvrsan posao. Imao je svoj trenutak slave pobjedom na Sepangu, četiri druga mjesta, sveukupno osam postolja, i ščepao prvo vozačko mjesto iza Mercedesovih vozača. Ako Australac nije netko koga bi to izbacilo iz takta, premda je on sam bio taj koji je ne tako davno na sličan način izbacio Vettela iz takta, i ne dogode se nikakva iskrišta, Red Bull će još kroz dogledno vrijeme imati famoznu vozačku postavu. Obojica su dovoljno mladi, brzi i energični da njihovi menadžeri mogu neko vrijeme odahnuti po tom pitanju. Kakve god bile dosadašnje njihove metode izbora i lansiranja vozača u prošlosti, rezultat je ispao izvrstan za njih.

Što se pogleda za 2017. tiče, u tehničkom smislu Red Bull se donekle našao na izoliranom otočiću. Dovoljno brži od Ferrarija, čini se – naročito ako se pokaže da su Talijani na početku dužeg pada, a opet, markantno iza Mercedesa. Njihova nada bi, međutim, mogla biti u promjenama tehničkih pravila za sljedeću godinu, koju možda uspiju najbolje iskoristiti; do sada to u pravilu jesu uspijevali.

Osobno sam znatiželjniji što se u glavama Red Bullovog vodstva kuha u smislu dugoročnih planova. Hoće li prihvatiti biti kupac motora inače tvorničke ekipe? Sav ulog staviti u bolid a motor prihvatiti kao solidan? Tražiti drugog konstruktora motora ili čak ići smišljati nešto vlastito? Pitanja na duge staze su interesantna koliko i ova za 2017. Vidjet ćemo.

Mercedes

Obranivši svoju kako konstruktorsku tako i vozačku titulu, premda ne istim vozačem, Mercedes je još jednom afirmirao svoje ne samo prvo, nego uvjerljivo prvo mjesto među ekipama Formule 1. I čak i sa svim promjenama koje su se dogodile i koje tek prethode, bilo tko bi bio lud ne ih držati favoritima i u budućnosti.

Stvar je tekla u fazama – s Rosbergove četiri početne pobjede, pa Hamiltonovom “uzvratnom serijom” i preuzimanjem vodstva, zatim opet Rosbergovim povratkom u drugoj polovici sezone, i na kraju Hamiltonovim jurišem ali s Rosbergom taman toliko brzim i prisebnim da sačuva titulu. Već i sam po sebi bi taj ekipni duel bio zanimljiv, a ovako kad je ispao kao izravna konkurencija za titulu svjetskog prvaka, bio je još bolji, i nešto što je nakon godina Hamiltonove tvrde dominacije bilo dobrodošlo osvježenje.

Protekle je sezone bilo manje čarki i kontroverzi između vozača nego prethodnih, ali kao što sam govorio (i pisao) i tada, mislim i sad: ne vjerujmo previše Mercedesu kad u medije daje polubijesne izjave o nestašluku i neposluhu svojih vozača. Mercedes, naravno, želi pobjeđivati, ali jednako tako želi biti na naslovnicama časopisa, novina i portala s novim pikanterijama o strašnom rivalstvu svojih vozača. Bez toga, začas bi krenuli naslovi poput “još jedna dosadna sezona”, što treba mijenjati, itd. Tako da, štogod izlazilo van, uvjeren sam da je u sebi uprava Mercedesa zapravo bila zadovoljnija svojim vozačima nego što to želi reći.

I u krajnjoj liniji, nije se nevjerojatno petljala u manipulacije rezultatima ekipnim zapovijedima. To nije većinu sezone niti trebala, s obzirom na komfornu prednost pred konkurencijom. U tom smislu, pokazali su se više trkačima nego biznismenima, kao što i trebaju. Ionako je već razmjerno rano postalo jasno da ekipa nije naročito ugroziva u konstruktorskom prvenstvu.

Inače, tko god od srebrnih vozača da je na kraju osvojio prvenstvo, bilo bi zasluženo: Hamilton radi odvažnosti i upornosti, ili Rosberg radi konzistencije i dobro kalkuliranog taktiziranja. Sve četiri karakteristike su važne, i već su prije stvarale prvake. Ako išta, onda je Rosberg u ovoj godini temeljito demantirao one koji su prije nekih dvije godine komentirali kako Rosberg polako i sigurno, i svjesno, preuzima ulogu drugog vozača. To sam, moram priznati, neko vrijeme u 2015. mislio i sam. No i Hamilton je bio izvan svake kritike.

A onda – bum-tres-krš i lom, novopečeni svjetski prvak iznebuha daje otkaz! S takvom bombom na kraju sezone, čarke za vrijeme sezone nisu bile ni potrebne.

Sigurno nisu presretni u ekipi ako su i sami za to saznali tek na dan kad je to javno dao do znanja, ali se ne slažem ni s onima koji tvrde da se radi o izdaji. Izdaja bi bila prelazak u konkurentsku, bolju ekipu usred sezone, ili nešto slično. Ali ekipi osvojiti konstruktorsku i sebi vozačku titulu, odvoziti sezonu do kraja i onda se odlučiti povući, nije baš izdaja. Nije to opet niti toliko nerazumno – već smo i prije spominjali onu staru izreku, “ako želiš biti upamćen kao kralj, otiđi sam upravo onda kad si na prijestolju”.

Mediji nisu mogli zamisliti bolji dinamit za kraj sezone, s time što je jedno mjesto u najjačem kokpitu iznenada postalo slobodno i time izazvalo lavinu teorija kakva se nije vidjela još od Roswella. Do sad je već malo splasnula, s time da djeluje kao da je Bottas sretni dobitnik srebrnog bolida u 2017., a Massu su nagovorili da još ostane voziti za Williams. Ne kanim se upuštati u prognoze kako će mladi Finac kotirati, ali da je vjerojatno uskočio u plamen čiji ventil za plin veselo drži Hamilton, ne sumnjam. Pod uvjetom da su priče točne, a ne dogodi se neki preokret, kakvih u Formuli 1 inače ne nedostaje.

Koji god vozač posrijedi bio na kraju taj koji će se uhvatiti u koštac s grizućim Hamiltonom s druge strane garaže, vjerojatno će Mercedes nastaviti u 2017. tamo gdje je i stao, dakle borbama za postolja i pobjede. Unatoč komentarima o mogućem trenju između ekipe i Paddyja Lowea, zamah koji ekipa sad ima se ne gubi preko noći niti preko međusezonske pauze, čak i kad su promjene koje ona donosi veće nego inače. No uvijek postoji mogućnost da se novom bolidu potkrade neka slabost koju je skupo, sporo i teško rješavati u letu. Već smo vidjeli i luđih stvari…

Izvor: GP1.hr