Kiša je u Formuli 1 kao tulumarenje: treba ga biti u dobroj mjeri da stvari ne postanu prerutinske, ali ukoliko po količini pređe jednu finu granicu, naglo počne stvarati kontraefekt. A protekli vikend na Interlagosu upravo je zaglibio u ovu potonju kategoriju. Ni većini nas koji su utrku promatrali sjedeći sa šalicom kave, u fotelji pred ekranom, nizanje krugova iza sigurnosnog automobila i razni prekidi nisu neki doživljaj, a onima koji su platili pozamašne svote kako bi mogli uživo sjediti na tribini i gledati Mercedes SLS kako trucka (ako i to), i kisnuti do gole kože na Interlagosu, moglo je biti samo još stotinu puta gore. Sigurnost je važna, ali ne mogu ne u nekoj mjeri suosjetiti s publikom koja je masovno pokazivala palac dolje.
Bilo bi čisto samoubojstvo pokušati argumentirati da se pravila, a i procjene, o sigurnosnom automobilu, prekidima i restartovima utrke trebaju bezuvjetno relaksirati. O tome se priča već barem petnaest godina, svaki put nakon neke ovakve utrke koja je konstantno na rubu i bude jezivo fragmentirana. Istina, ne tako davno smo svjedočili slučaju u kojem je sigurnosni automobil povučen sa staze u trenu kad su vozači već počeli masovno prelaziti na intermediate gume. (Neka mi jezičari oproste što blatantno koristim engleski termin, iako sam nedavno čuo dosta zanimljiv prijevod, “prijelazne gume”.)
S druge strane, ukoliko pratite Formulu 1 na austrijskoj televiziji, vjerojatno vam nije promaknuo dobro postavljen argument Alexandera Wurza kako je vrlo lako iz uloge navijača galamiti da trebamo više utrkivanja, ali situacija je drukčija kad se nalazite u ulozi vodstva utrke koje mora donijeti odluku o tome da će se od sada voziti 300 kilometara na sat po mokrom asfaltu, i preuzeti odgovornost za bilo kakvu nesreću koja bi se radi toga mogla dogoditi.
No, taj dio ostavimo postrani. Ono što je, međutim, interesantno su stavovi vozača o tome kakva je staza. Ili točnije rečeno – kontradiktorni stavovi. Dobro, u nekoliko slučajeva uglavnom je vladao konsenzus, ali ovaj put baš smo imali nekoliko očitih primjera u kojima jedan pita boks kad ćemo više, konačno, krenuti s utrkom (čekamo li da se duga na nebu pojavi?), dok drugi pita boks kad ćemo više, konačno, zaustaviti utrku jer su uvjeti nemogući i samo će, kao u osamdesetima, možda 5-6 bolida ostati na kraju.
Je li moguće da se vozači baš toliko razlikuju? Ne! Istina je da vodeći ima najpovoljniju situaciju radi najbolje vidljivosti, ali ne zaboravimo da se radijska komunikacija s boksovima danas jako voli koristiti kao još jedan, recimo to tako – strateški alat. Što god mislio o stanju asfalta ispod sebe, vozač koji ima više za izgubiti bit će (svjesno ili nesvjesno) naklonjeniji navijati za sigurniju opciju. Tko pak ocijeni da promiješavanjem karata može imati bolje izglede, gravitira otvorenom utrkivanju.
Čemu ovaj mega-uvod? Da bih se njime došuljao do teme koja me malo više, a i temeljitije, muči nego pada li u nekom trenutku četiri ili četrdeset milimetara padalina na sat. U ovom, kao i u sličnim slučajevima, moramo uzeti u obzir da ono što čujemo od vozača ili ekipa, čak i na timskom radiju, nije nužno ono što sami misle, već poruka upakirana tako da, kad je režiser ljubazno pusti u prijenosu, stvori određeni pritisak na one koji donose odluke. Bilo sad, bilo prilikom analize radi kojekakvih kazni, bilo dugoročno.
Politikantskih trikova u Formuli 1 ima, kao što svi znamo, podosta i to nije ništa novo, pa je i ovo samo još jedna rola WC-papira u kanalizaciji. Ali ono čega nedostaje je malo autentičnosti ili bezobraznije rečeno, iskrenosti. Povremeno mi se čini da je to jedan od onih suptilnih razloga radi kojih Formula 1, barem po nekim statistikama, gubi popularnost. Teško si je stvoriti idola od nekoga čije su čak i poruke vlastitoj ekipi usred adrenalina utrke, pažljivo izbrušene tako da izazovu nekakav kalkulirani efekt. A ne pomaže što se svi tobože zgražaju kad netko konačno u radio odbrusi nešto stvarno misli, i onda od toga nastane nekakav kvazi-skandal.
Možda je bezobrazno, ali baš radi tih povremenih bljeskova njihovog pravog karaktera su mi Vettelova gunđanja, Alonsovi crnohumoristični komentari na vlastiti motor ili Hamiltonovo iščuđavanje nad odlukama boksa ono čime se mogu malo bolje približiti publici.
Jer toga izvan radio-veza, gdje sve prolazi kroz pet stotina osamdeset i šest marketinških filtera, jednostavno nema. I to je za Formulu 1 šteta. Gotovo svaka vozačka izjava i komentar, kad se pažljivo uobliče i reformuliraju kako bi bili prihvatljivi baš svakom sponzoru, partneru, dostavljaču hrane i frizeru žene mehaničara, budu potpuno lišeni karaktera. A karakter je ono što najbrže privlači navijače, publiku općenito.
“Dolazim na ovaj Grand Prix nevjerojatno uzbuđen… Ekipa u tvornici je napravila fantastičan posao… Očekujemo dobre plasmane… Konkurencija je jaka ali vjerujemo da ćemo biti bolji od njih… Imamo izvrsne ljude i mislim da ćemo pogoditi idealan set-up… Veselim se sljedećoj sezoni… Rezultati će biti sigurno bolji… Vjerujem u našu ekipu i uspjeh…” Prestao sam to i čitati i pratiti, jer i brošure osiguravajućih društava imaju više karaktera i iskrenosti nego ovo. I najvještiji vozač na asfaltu može se promptno osigurati od ikakve popularnosti beskrajnim verglanjem o vjeri u uspjeh, izvrsnoj ekipi i dobrim nadolazećim rezultatima. (Ovi barem ne mogu reći da su “ostavili srce na terenu” i “pokazali karakter”.)
Naravno, ako vam je sponzor banka ili investicijski fond, prije ili kasnije ćete se naći u poziciji igrati po njihovim željama, dakle uvijek kad ste pred mikrofonom, iz svih rupa izlijevati cvijeće, optimizam, leptire, pobjede i timski duh. Hura! Samo, ne znam niste li time, radi kratkoročnog punjenja novčanika, odbacili popularnost na duže staze. Kako navijati za ekipu čije medijske objave izgledaju kao slogani teretana?
Neke su, poput Williamsa i, povremeno, Red Bulla shvatile da je puštanje vozača s lanca na intervjuu potencijalno dobra stvar, čak i kad završi u sitnoj samokritici. Nade, dakle, ima – ali put je dug i popločen menadžerima…
Izvor: GP1.hr
