Ima ona zgodna stara izreka među sportašima – ako želiš biti upamćen kao kralj, otiđi onda kad si na vlasti. Pravilo je toliko komično jednostavno, a ipak se uvijek iznova dokazuje kao nemilosrdno točno, i to ne samo u sportu. I to ne samo kod onih koji su kao kraljevi upamćeni, nego i onih koji upravo radi toga to nisu. Ima vozača koji su se pokazali nevjerojatno vještima na asfaltu, ali su ih karijerne odluke – možda pogrešne, možda samo prepragmatične – koštale članstva u uskoj grupi legendi. (Ima izuzetaka, ali rijetkih.)
To vodi prema jednom interesantnom pitanju. Odavno sam si obećao da se nikad, nikad, nikad neću upustiti u uzaludne rasprave o najvećem vozaču svih vremena, ili još gore – top-listi, i toga se kanim i držati. Ali legitimno je pitati trebamo li, uz vozačke sposobnosti, kao karakteristiku najboljih vozača tretirati i sposobnost donošenja ispravnih karijernih odluka? Ili, ako mi dozvolite malo pjesničkog krojenja, je li vrhunski vozač – vrhunski vozač, tko god on bio, čak i ako je imao karijerne pucnjeve u prazno?
Zapravo je tema otvorena za diskusiju, ali barem mogu reći svoje mišljenje – rekao bih da i upravljanje karijerom treba držati vještinom vrhunskog vozača. Jer u Formuli 1 cilj nije samo biti brži od kolege koji vas rivalski odmjerava s druge strane garaže, nego i osvajati bodove, utrke i – u krajnjoj liniji – prvenstva. Može se argumentirati da će najbrži vozači uvijek nekako, s vremenom, izgravitirati prema najboljim ekipama, ali to je samo vrlo širok i općenit princip, i nipošto nije pravilo. Čak i u slučajevima kad vozač angažira menadžera, ili više njih, da se o tome brinu, izbor pametnog menadžera je opet karakteristika koju vozač treba imati.
U teoriji, jedini karijerni put koji ima smisla je konstantno napredovati po rezultatima, ili kao jedini izuzetak, prihvatiti određeni rizik koraka unatrag s dobrim šansama poboljšanja na još višu razinu nego prije. Šanse ovog poboljšanja su, naravno, ona mutna nejasna stvar oko koje su mnogi pogodili ispravno, a još više njih se razočaralo.
U današnjoj, ili barem suvremenoj Formuli 1, ima raznoraznih primjera. Vjerojatno najuspješniji danas na asfaltu je Lewis Hamilton. Krenuo je s ekipom koja je tada bila u maksimalnoj formi. Čim je naslutio da slijedi polagana ali čvrsta silazna putanja, prešao je u ekipu koja će se uskoro iz prihvatljive sredine izoštriti u uvjerljivog konstruktorskog prvaka. Još se vividno sjećam općeg čuđenja (uključivo mojeg vlastitog) kad je Britanac objavio odlazak iz McLarena kako bi prešao u Mercedes, tada u srednjem redu. “Karijerno samoubojstvo”, “popustio je štosovima menadžera” i slični naslovi bili su razbacani po svim paralelama i meridijanima. I onda, eto ga danas s tri vozačke titule, a malo tko bi se išao odlučno kladiti da ih u budućnosti neće biti još.
Protuprimjer? Ne treba predaleko tražiti – možemo krenuti već od njegovog nekadašnjeg momčadskog kolege. Grupa motorsportskih novinara (ne znači upisivanje u kamen, ali neka bude primjer) je nedavno Fernanda Alonsa opet izabrala za, u striktno vozačkom smislu, najvještijeg vozača na gridu. Odlazak u Ferrari mu je bio objavljen s fanfarama i najavom grabljenja titula u maniri Schumachera. U više navrata mu je vozačka titula već mirišala pred nosom, ali zapravo se tada pokazao tek svjetskim prvakom u osvajanju titula viceprvaka. Prelazak u McLaren je zasigurno negdje u pozadini zagolicao sjećanje na onu famoznu kombinaciju McLaren-Honda, ali zasad se nije previše njome usrećio. Ako kroz godinu-dvije tamo osvoji titulu, svi će ga hvaliti kao promućurnog i strpljivog. A ako ne…?
Brutalna je istina da rezultati vozača u Formuli 1 ovise o ispravnosti karijernih odluka koliko i o vozačkim sposobnostima, koliko god nam se to kao navijačima ne sviđalo. Niti jedan svjetski prvak to nije postao slučajno, ali isto tako to ne bi postao da mašinerija oko njega nije funkcionirala, i da se nije prethodno doveo u poziciju sjesti u nju, a ne neku lošiju.
Treba li u formiranju karijere biti beskompromisan koliko i na asfaltu, opet je individualno pitanje. Ima ekipa poput onih u vlasništvu Dietricha Mateschitza, koje su već pokazale kako im nije problem vozače mijenjati kao ringtoneove na mobitelu; onima koji su se vezali i ciljali na dugoročnu igru s njima karte su se katkad odigrale izvrsno, kao što je to neko vrijeme bio Vettel, a Verstappen bi mogao biti nasljednik. No tu su i persone koje su obećavale, poput Buemija ili Alguersuarija, ali koji su kroz rošade i kombinacije ispali iz priče. Ulog im je mogao biti izvrstan, ali je isto tako lako moguća katastrofa.
Ili, ima onih s pristupom poput Ferrarijevog, gdje se novi vozači dovlače s limenom glazbom, puštanjem bijelih golubica, vatrometom, karnevalom i spektaklom poput otvaranja Olimpijskih igara. Tamo se voli razmišljati dugoročnije, ali isto tako, i Ferrariju se događaju, baš kao trenutačno recimo i McLarenu i Williamsu, poduže faze kad jednostavno nisu u formi za pobjeđivanje. A kad vam karijera ima samo ograničen rok trajanja, dvostruko je teže biti strpljiv i te faze prebroditi. (Je li netko opet spomenuo Vettela?)
Što želim reći tom svom pričom? To da rado korišten izraz “izvrstan vozač, ali nije imao sreće s ekipama” nema smisla. Pravi peh s ekipama ili bolidima se može imati jednom, dvaput, možda i tri puta u podužoj karijeri, ali ako netko ima peh cijelu karijeru, onda se to ne zove pehom, nego kronično pogrešnim karijernim odlukama. Je li pomalo bolno ili depresivno biti vozač koji je tron propustio samo radi lošeg nastupa za pregovaračkim stolom, a ne za volanom? Neosporno. A ako je to primarno greška menadžera? Još gore. Ali naviknimo se da je to način na koji Formula 1 funkcionira.
Izvor: GP1.hr
