Posljednjih šest sezona obilježila je dominacija jedne momčadi – Mercedes. Zato smo se odlučili, u ovo vrijeme ljetne stanke, prisjetiti nekih neizvjesnih i uzbudljivih prošlih sezona Formule 1. Počinjemo s sezonom 1976. koja je bila toliko dobra da je na temelju te sezone i rivalstva Nikija Laude i Jamesa Hunta snimljen film Utrka života (Rush).
Autor: F1Retro
Ta 1976. godina ni po čemu nije izgledala da će postati jedna od najnapetijih i najboljih sezona u povijesti. Počela je dominacijom jednog vozača i jedne momčadi, i sve je upućivalo da će svjetski prvak iz 1975. godine ponovo slaviti, a tada se 1. kolovoza dogodila nesreća koja će sve preokrenuti i koja će nam gotovo 40 godina kasnije donijeti izvrstan film Utrka života. Da, ta 1976. godina imala je baš sve za napetu filmsku priču i nezaboravnu sezonu – prvak sa samo jednim bodom više, uzbuđenje do posljednjeg kruga posljednje utrke sezone, rivalstva, tragedije, neviđene hrabrosti, drame, kontroverze, političke igrice…
Tko bi uopće mogao zaustaviti Laudu?
Niki Lauda je u sezonu ušao kao prvak s brojem jedan na Ferrarijevom 312T i uz najbrži bolid na gridu, i pouzdanog timskog kolegu Claya Regazzonija koji je spremnu igrao ulogu “rear gunnera” malo tko nije smatrao da će Austrijanac iz Beča obraniti naslov prvaka.
Titulu glavnog izazivača nosio je McLaren s perspektivnim M23 bolidom, ali momčad iz Wokinga je nespremna dočekala iznenadna odluka dvostrukog svjetskog prvaka Emersona Fittipaldija da McLaren zamijeni momčadi svog brata Wilsona, što će se pokazati jednom od najgorih odluka u povijesti sporta. Kako je Fittipaldi odluku donio prilično kasno, McLaren je ostao s prilično svezanim rukama jer je većina vozača McLarenova kalibra već potpisala nove ugovora. Izbor je tako pao na Jamesa Hunta, perspektivnog vozača koji je bio poznat po svojoj brzini, ali i po heretičnoj vožnji, a još više po playboyskom stilu života. Hunt the Shunt, kako ga je još uvijek pratio nadimak, upravo je ostao bez vozačkog mjesta nakon što je ekscentrični Lord Hesketh konačno ostao bez novaca – u McLarenu su se predomišljali ali kako nisu imali puno izbora, donijeli su odluku koja će se pokazati punim pogotkom.
Ken Tyrrell nije nikoga iznenadio zadržavanjem vozačke postave sastavljene od Južnoafrikanca Jodyja Scheckera i Francuza Patricka Depaillera, ali je zato u strogoj tajnosti pripremao iznenađenje koje će u četvrtoj utrci sezone u Španjolskoj šokirati svijet, dok se za Lotus, iako u laganom padu, uvijek smatralo da predstavlja opasnost, baš kao i Brabham kojeg je čekalo privikavanje na nove Alfa Romeove motore.
Na gridu se pojavilo i novo ime koje će u prvim utrkama pozornost privlačiti jednim od najružnijih bolida koje će se ikada pojaviti u Formuli 1 – Ligier.
Dominantni Lauda
Sve nade da će sezona početi toliko očekivanim dvobojem Lauda – Hunt, a podgrijana Huntovim pole positionom u Brazilu s Laudom kao drugim dijelom prvog startnog reda uništio je Lauda uvjerljivim pobjedama na starom Interlagosu i Kyalamiju, te drugim mjestom na Long Beachu u utrci u kojoj se mučio s ogromnim vibracijama prijenosa. Za to vrijeme Hunt je dao materijala svima koji su smatrali McLarenovu odluku promašajima – najbolje startne pozicije, koje su pokazivale da u McLarenovom M23 ima brzine, nije uspijevao pretvoriti u bodove a na uskim ulicama Long Beacha je sudarom s Depaillerom još jednom podsjetio na svoj nadimak.
Političke igrice na djelu
Četvrta utrka sezone vožena na Jarami će ipak donijeti povjetarac. Nova pravila su donijela i ljepše bolide pa Ligierov periskop više nije ubadao u oči, a svijet je bez teksta ostavio Tyrrellov novi P34 bolid koji je imao – šest kotača!? To “čudovište”, koje je izazivalo podsmjehe, pokazalo je odmah svoju brzinu nakon što ga je Depailler parkirao na treće mjesto na startnom poretku, a pogotovo malo više od mjesec dana kasnije kada je u Anderstorpu osvojio 1-2, s Scheckterom ispred Depaillera. Na stazi je konačno Hunt pokazao sav svoj talent ostvarivši pobjedu, a Ferrari talent za političke igrice žaleći se da je McLarenov bolid bio par milimetara preširok zbog čega je Hunt diskvalificiran. Dva mjeseca kasnije pobjeda će biti vraćena ali Huntu je bilo jasno da će se osim s Laudom morati boriti i s Ferrarijem i njihovim utjecajem na FISA-u.
Političke igrice će vrhunac doživjeti na Brands Hatchu. Lauda će zahvaljujući pobjedama u Zolderu i Monte Carlu do devete utrke imati već 35 bodova prednosti ispred Hunta (Jarama se još računala kao diskvalifikacija), a ta će prednost narasti za još devet bodova prednosti nakon što se Huntu pred domaćim gledateljima oduzme još jedna pobjeda. Nakon sudara na startu Huntu nije dozvoljen start, ali je odluka promijenjena nakon ogromnog nezadovoljstva gledatelja. U utrci je Hunt doveo navijače do ekstaze nakon što je u direktnoj borbi prošao Laudu i prvi prošao ciljem samo da bi saznao da je diskvalificiran zbog korištenja rezervnog bolida.
Nesreća koja će promijeniti sve
S 61 bodom, odnosno 31 bodom više od drugoplasiranog Schecktera i 35 bodova više od Hunta, Laudu više naizgled nitko nije mogao zaustaviti. Ali život piše nepredvidive priče, a jedna od takvih ispričana je 1. kolovoza 1976. godine na Nurburgringu, 22,8 kilometarskoj stazi koja je ne bez razloga nosila naziv “Zeleni pakao”. U drugom krugu na Laudinom bolidu je pri brzini od 230 kmh puknuo stražnji ovjes zbog čega je Austrijanac udario o zaštitnu ogradu, odbio se i vratio na stazu gdje su ga “pokupili” Brett Lungerov Surtees i nešto manje Chevron Haralda Ertla, nakon čega se bolid zapalio.
Od sigurne smrti, koja se na sličan način dogodila tri godine ranije u Zandvoortu Rogeru Williamsonu, spasio ga je Arturo Merzario koji je doslovno “zaronio” u smrt kako bi otkopčao pojaseve i izvukao Laudu iz bolida. Svjetski prvak je u tom trenutku bio pri svijesti ali zbog izloženosti plamenu i dimu brzo pao u komu, a stanje je bilo toliko loše da je u bolnici čak primio i posljednju pomast.
Međutim, borbeni duh Laude se jednostavno nije htio predati. Ne samo da se probudio iz kome nego je počeo i svoj put oporavka koji će ga nakon nevjerojatnih samo šest tjedana ponovo vratiti u bolid!
Hunt strikes back
S Laudom van igre Hunt je imao otvoren put ka hvatanju vlaka. Međutim, nije sve krenulo kako se očekivalo pa je prvu sljedeću utrku u Austriji završio na tek četvrtom mjestu, dok je pobjedu u emotivnom trenutku odnio John Watson. Pobjeda je ne samo bila prva za momčad Penske, nego je došla i na stazi na kojoj je godinu dana kasnije vozeći za Penske poginuo Mark Donohue.
Hunt je pak pobijedio u idućoj utrci voženoj u Zandvoortu, a tada je u Monzi odjeknula bomba – Lauda se vratio. Još sa svježim opeklinama i glave omotane zavojima veliki Lauda je hrabro sjeo u svoj Ferrari i na oduševljenje Tifosa odveo ga do četvrtog mjesta. A s obzirom da se Hunt, kojega su talijanski suci poslali na zadnje startno mjesto zbog navodnog nepravilnog goriva, u 11. krugu izvrtio, izgledalo je da je priča gotova.
Ali priča ni iz daleka nije bila gotova. Lauda je u bolid ipak sjeo prerano i ozljede su ostavile traga te je u iduće dvije utrke osvojio samo četiri boda dok je Hunt pobijedio u obje. Ogromna prednost koju je Lauda imao prije posljednje utrke sezone istopila se na samo tri boda.
Filmsko finale u Fujiu
A samo finale nije moglo biti dramatičnije. Nebo nad stazom Fuji u blizini Tokija se otvorilo i uvjeti su bili tako loši da je start utrke bio upitan. Ali s obzirom da se u utrci trebao odlučiti prvak, te da su prijenos uživo pratili gledatelji širom svijeta organizator nije niti u jednom trenutku razmišljao o otkazivanju utrke.
Za Hunta je računica bila jasna – pobjeda bi mu unatoč jednakom broju bodova, zbog većeg broja prvih mjesta, donijela toliko željenu titulu, a Laudi je trebalo plasman bolji od Huntovog da bi bio siguran. U moru kombinacija jedna se u konačnici pokazala važnom – Huntu je trebalo četvrto mjesto u slučaju da Lauda ne bude među osvajačima bodova.
Unatoč kiši i natopljenoj stazi 26 bolida je krenulo u posljednjih 318 km sezone s Huntom koji je startao sa drugog i Laudom s trećeg mjesta. Hunt je odmah poveo utrku dok je Lauda u drugom krugu donio najtežu odluku u životu. Znavši da odustajanje najvjerojatnije znači gubitak titule Lauda je na iznenađenje momčadi Ferrarija parkirao bolid u garažu smatrajući, još uvijek sa svježim sjećanjima na Nurburgring, da su uvjeti na stazi preopasni za vožnju. Bila je to odluka koju mu Enzo Ferrari nikada neće oprostiti.
Iako su se i Larry Perkins, Carlos Pace i Emerson Fittipaldi iz istih razloga povukli sa staze utrka se nastavila i išla je prema neizbježnom kraju. Hunt je uvjerljivo vodio i titula je bila samo njegova. Ali, na stazi koja se sušila bolidi su se počeli mučiti sa potrošenim gumama. U 62. krugu Hunt je pao iza Depaillera i Andrettija, ali je još uvijek bio u poziciji koja mu je donosila titulu. Međutim, pet krugova prije kraja Huntove gume više nisu mogle izdržati te je bio prisiljen otići u boks iz kojeg se vratio kao peti.
Sa samo pet krugova do kraja Hunt se bacio u potjeru za Depaillerom, Jonesom i Regazzonijem. Depailler, koji je u boks pošao par krugova prije Hunta, je prošao Jonesa i Regazzonija koje je Britanac dostigao u 70. krugu. U istom krugu Hunt je prešao Jonesa i Regazzonija završivši utrku na trećem mjesto i s jednim bodom više od Laude. Titula je konačno bila njegova iako u trenutku kada je izašao iz bolida Hunt toga nije bio svjestan – mislio je da nije bio na poziciji na kojoj je trebao biti!?
Što bi bilo kad bi bilo
Sasvim očekivano, Hunt je proslavio titulu u svom stilu. Lauda, koji je bio poznat po vječnom kalkuliranju, pak nije bio razočaran – unatoč gubitku titule slavio je život.
Bi li titula bila Laudina da nije bilo nesreće? Unatoč tome što nikada nije zahvalno prognozirati “što bi bilo kad bi bilo” najvjerojatnije bi Lauda slavio “back to back” titule. Međutim, Laudina nesreća nikako ne treba umanjivati Huntovu titulu. Hunt nije gubio upornost i volju čak i kada je situacija izgledala bezizlazno. Bez drame nije moglo niti u posljednjim krugovima prvenstva ali Hunta jednostavno ništa nije moglo slomiti. James Hunt više nije bio Hunt The Shunt.
Zanimljivosti:
- Obje američke momčadi, Parnelli i Penske, su na kraju godine zauvijek nestale iz svijeta Formule 1.
- Cijenjeni Chris Amon je nastupom na VN Kanade zaključio svoju karijeru, nažalost nikada nije upisao pobjedu i danas ga se smatra jednim od najboljih vozača koji se nikada nisu popeli na najvišu stepenicu postolja.
- Američki konstruktor Shadow je na početku sezone promijenio licencu postavši britanska momčad, te je tako postao prvi konstruktor koji je promijenio državu.
- Najviše postolja, kada se isključe pobjede, imao je Tyrrell – 11.
Izvor: GP1.hr
