Kada se priča o Ferrarijevoj dominaciji početkom trećeg milenija, uglavnom se spominje tercet velikana: Michael Schumacher, Jean Todt i Ross Brawn. Velike zasluge za spomenutu dominaciju svakako ima i Rory Byrne, južnoafrički inženjer koji je zahvaljujući svojim inovacijama u dizajnu bolida zauvijek upisan u povijest Ferrarija i Formule 1. Bolidi koje je dizajnirao Byrne ukupno su ostvarili 99 pobjeda u utrkama, sedam konstruktorskih i sedam naslova prvaka u konkurenciji vozača. To ga čini trećim najuspješnijim dizajnerom u povijesti Formule 1, ispred njega se na vječnoj ljestvici nalaze samo Adrian Newey i Colin Chapman.
Rory Byrne rođen je 1944. godine u Pretoriji. Završio je studij industrijske kemije, no ljubav prema utrkama, interes za aerodinamiku te uspješan posao u trgovini autodijelovima usmjerili su ga prema motorsportu. Za utrke se počeo zanimati dok je studirao na sveučilištu Witwatersrand University u Johannesburgu, prvo kao natjecatelj, a kasnije i u tehničkom pogledu. Dobrim poznavanjem matematike nadomještao je nedostatak formalnog inženjerskog obrazovanja. Prvi veći uspjeh doživio je u Formuli Ford 1972. godine, uslijed čega se preselio u Englesku te iduće četiri godine proveo dizajnirajući bolide i sportske automobile za tvrtku Royale. Snažna radna etika i velik entuzijazam u poslu doveli su 1977. godine do poziva Teda Tolemana u momčad koja se tada natjecala u Formuli 2. Nakon nekoliko vrlo uspješnih sezona u tom natjecanju, Toleman je 1981. godine odlučio da je došlo vrijeme za korak naprijed te je Rory Byrne postao glavni dizajner momčadi u Formuli 1.
Prvi bolid kojeg je Byrne dizajnirao u Formuli 1 bio je TG181 s Hartovim motorom, a zbog financijskih poteškoća na gridu se pojavio tek u četvrtoj utrci sezone, na VN San Marina. Momčad je svoje prve bodove u najjačem natjecanju dočekala krajem treće sezone. Deset bodova koje su osvojili Derek Warwick i Bruno Giacomelli bili su dovoljni za deveto mjesto u konstruktorskom poretku, a Rory Byrne je zaradio poštovanje među kolegama iz ostalih momčadi. Angažman mladog Ayrtona Senne 1984. godine umalo je donio momčadi prvu pobjedu na VN Monaka. Brazilac je te sezone ostvario jedina tri Tolemanova postolja u Formuli 1, a zajedno s momčadskim kolegom Stefanom Johanssonom osvojio 16 bodova te donio momčadi sedmo mjesto u poretku konstruktora. Iduće je godine objavljeno kako će momčad kupiti talijanski modni gigant Benetton.
Talijanska ulaganja zajedno sa snažnim BMW-ovim motorom na turbo pogon omogućila su prvu pobjedu u Formuli 1 bolida kojeg je dizajnirao Rory Byrne, a ostvario ju je Gerhard Berger 1986. godine na VN Meksika. Benetton je u idućim godinama zabilježio još nekoliko pobjeda, no nije se uspijevao dugoročno umiješati u borbu za sami vrh. Byrne je napustio momčad te se uključio u kratkotrajni projekt Reynard. U Benetton se vratio 1991. godine, gdje je novi šef momčadi u međuvremenu postao Flavio Briatore, a prvi vozač momčadi postao nadolazeća zvijezda Michael Schumacher. Značajan tehnički napredak u pogledu elektroničkih inovacija Byrne je ostvario sa svojim modelom B193, koji je sadržavao poluautomatski mjenjač, aktivni ovjes, pogon na četiri kotača te kontrolu proklizavanja. Prepoznao je nedovoljno iskorišteni aerodinamički potencijal protoka zraka ispod bolida te je dizajn s visokim nosom omogućio Michaelu Schumacheru borbu za naslov prvaka. To se i dogodilo 1994. godine, kada je već u nekoliko uvodnih utrka postalo jasno kako se Byrneov model B194 nalazi klasu ispred svih ostalih.
Schumacherov naslov prvaka pratile su optužbe za korištenjem zabranjenih vozačkih pomagala. Mnogi su smatrali da je on došao i kao posljedica promašenog dizajna Adriana Neweyja, no Williams je, u sezoni u kojoj je tragično poginuo Ayrton Senna, ipak uspio spriječiti Benetton u osvajanju prvog konstruktorskog naslova. To ih nije pokolebalo te je dvostruka kruna došla već iduće sezone. Rory Byrne napokon je uspio. Bolid s njegovim dizajnom osvojio je konstruktorski naslov prvaka Formule 1, a čast voziti ga imali su Michael Schumacher i Johnny Herbert.
Schumacherov odlazak u Ferrari po završetku te sezone označio je i kraj vladavine Benettona u Formuli 1, ali i kraj boravka Roryja Byrnea u toj momčadi. Iste je godine objavio svoj odlazak u mirovinu. Predomislio se nakon poziva tehničkog direktora Rossa Brawna koji je također Enstone zamijenio Maranellom. Pobjednički trio ponovno se ujedinio, a Ferrari ponovno postao kompetitivan.
Prvi konstruktorski naslov nakon 17 godina osvojen je 1999. godine, a Byrneov model F399 osim Schumachera su vozili Eddie Irvine i Mika Salo, koji je mijenjao Nijemca nakon loma noge. Uslijedilo je razdoblje apsolutne dominacije Ferrarija, dotad nezapamćene u svijetu Formule 1, a rijetko viđene i u sportu općenito. Michael Schumacher postao je prvi Ferrarijev vozač s naslovom prvaka nakon više od dva desetljeća, a taj je uspjeh ponovio i u iduće četiri sezone. Ferrarijev dream team s početka priče doveo je svoj bolid do savršenstva. U tome im je pomogla i bliska suradnja s dobavljačem guma Bridgestoneom, kao i revolucionarni zračni tunel koji im je omogućio neograničeno testiranje. Byrneov dizajn donio je Ferrariju 71 pobjedu, šest uzastopnih konstruktorskih naslova prvaka te pet uzastopnih vozačkih naslova Michaela Schumachera. Posebno je impresivna bila sezona 2004. s 15 pobjeda u 18 utrka, od čega 13 Michaelovih. Treba istaknuti i sezonu 2002. u kojoj je Schumacher zabilježio 17 postolja u jednako toliko utrka. U obje spomenute sezone Rubens Barrichello završio je na drugom mjestu u ukupnom poretku vozača.
Ključ Byrneova uspjeha leži u njegovom motu kojeg je često ponavljao, a on glasi: Evolucija, a ne revolucija. Za njega je rad na bolidu bio višegodišnji proces u kojem je polako poboljšavao njegov potencijal. Nije gubio vrijeme tražeći čarobni štapić koji bi mu instantno donio presudnu prednost nad rivalima. Njegov moto bio je najočitiji u razdoblju provedenom u Ferrariju, gdje je sustavno nadograđivao već postojeću snažnu bazu, pazeći da pritom ne zanemari ni najmanju pojedinost. Postavio je standard za inženjersku preciznost i detaljnost, bilo da se radi o milimetarskom smanjenju veličine komponenti, korištenju elektroničkih diferencijala, obliku ispušnih ventila ili korištenju titanijskog mjenjača.
Byrne je bio vrlo staromodan u svome pristupu. Ploče za crtanje bile su mu draže od sveprisutnih računalnih programa za dizajn, no njegovi uspjesi rezultat su čvrste radne etike. Nakon što je doživio svoj vrhunac u sportu i to na samo sebi svojstven način, krajem 2004. godine je objavio da razmišlja o povlačenju iz Formule 1. Glavni Ferrarijev dizajner ostao je još dvije godine, a zatim je još nekoliko godina proveo u ulozi savjetnika momčadi. Iako je već desetak godina službeno u mirovini, Rory Byrne i dalje svojim savjetima pomaže Ferrariju na pojedinim projektima, dok u rodnoj zemlji pomaže jednoj osiguravajućoj tvrtki u poboljšavanju ponašanja u prometu i sigurnosti prometnica.
Izvor: GP1.hr
