U svijetu Formule 1 može se ostaviti trag na ovaj ili onaj način. Fanovi uglavnom pamte pobjednike, višestruke prvake i himne koje sviraju na dodjeli trofeja. Međutim, Rubens Barrichello nije bio te sreće. Brazilčeva devetnaestogodišnja karijera u Formuli 1 nije baš bila ispisana velikim pobjedama, ali ono po čemu je apsolutni rekorder jeste broj utrka Formule 1 na kojima je sudjelovao. Barrichello je tijekom devetnaest godina 322 puta startao na utrkama u Formuli 1.
U Sao Paolu, 23.05.1972. godine, rođen je Rubens “Rubinho” Goncalves Barrichello, u blizini staze Interlagos, što je nedvojbeno utjecalo da još kao klinac postane ljubitelj utrkivanja. S obzirom na to da je čak i njegova majka tijekom trudnoće gledala utrke, valjda je Rubensu još prije rođenja bio određen životni put. Osim toga, cijela obitelj s majčine strane je bila povezana s autosportom. Rubensov ujak i rođaci su se natjecali u različitim automobilističkim serijama, a Rubens je još kao klinac preskakao ogradu na Interlagos stazi kako bi gledao utrke.
Rubens Barrichello je karijeru u svijetu automobilizma započeo nizanjem uspjeha. Pet puta je osvajao brazilsko prvenstvo u kartingu, a nakon dolaska u Europu, naslov je osvojio na svom prvom natjecanju u Formula Vauxhall Lotus seriji (1990. godina). Isto je ponovio i godinu kasnije u Britanskoj Formuli 2. Sezonu 1992. je proveo u Formuli 3000, a završio je na trećem mjestu.
U svijet Formule 1 doveo ga je Eddie Jordan, impresioniran njegovim nastupima u ranijim serijama. Rubens je u Formuli 1 debitirao s 20 godina i 10 mjeseci. Već od početka, u Jordanu je redovno bio brži od momčadskih kolega (tada Ivan Capelli i Thierry Boutsen). Nakon što je dobro startao sezonu 1994. (pobjedničkim podijem na VN Pacifika), zamalo je nakon strašnog sudara završio karijeru.
Naime, u petak na treningu za VN San Marina udario je u zid, bolid mu se okrenuo naglavačke, izgubio je svijest i zamalo se ugušio. Barrichello je uvijek zahvaljivao dr. Sidu Watkinsu što mu je tada spasio život. Pričao je kako se sjeća da je imao slomljenu ruku, potres mozga i razbijen nos, ali ono što će mu zauvijek ostati u sjećanju je da se probudio u bolnici i da je pored njega bio Ayrton Senna. Prema Rubensovim riječima, veličinu njegovog uspjeha zbog prvog pobjedničkog podija shvatio je tek kada je vidio ponos u očima svog idola i prijatelja Ayrtona, koji mu je rekao kako u tim uvjetima ni sam ne bi odradio bolji posao. Nakon sudara u San Marinu, Rubensa su u subotu pustili kući, tako da je tu utrku gledao iz svog doma u Engleskoj. Na subotnjem treningu je poginuo Roland Ratzenberger, a u samoj utrci život je izgubio Barrichellov prijatelj, mentor i idol, Ayrton Senna.
Bez obzira na fizičku bol uslijed sudara i na emotivni udarac zbog Sennine smrti (koji i danas opisuje kao najveći gubitak u životu), Rubens je vozio dobru sezonu. Prvi pole position je ostvario za kišnu VN Belgije i tako postao najmlađi osvajač najbolje startne pozicije do tog vremena. Sezonu je završio na dobrom četvrtom mjestu.
Kada je Jordanova momčad za sezonu 1995. osigurala Peugeota za dobavljača motora, Rubens je po prvi put imao bolid u kojem je mogao pokazati što zna – onda kada ga bolid ne bi izdao. Vrhunac sezone bilo je drugo mjesto u Montrealu, a nepouzdani Jordanov bolid ga je na kraju sezone smjestio tek na 11. mjesto u ukupnom poretku.
Kako se 1996. godine stvari u Jordanu uopće nisu popravile, za sezonu 1997. je prešao u novoformiranu momčad trostrukog svjetskog prvaka Jackieja Stewarta. Međutim, ni tamo nije bilo ništa bolje. Bolid nije bio pouzdan, a Rubens je ipak izvlačio najbolje iz njega i redovno je bio bolji od momčadskih kolega (Jan Magnussen, Jos Verstappen). Krajem 1999. se pričalo kako će zamijeniti Eddieja Irvinea na mjestu momčadskog kolege Michaela Schumachera, što se i dogodilo, pa je za 2000. Barrichello potpisao za momčad Ferrari. Mnogi su se pitali je li Rubens mentalno jak da bude momčadski kolega superiornom Michaelu i upravo ta uloga obilježila je dugogodišnju Barrichellovu karijeru.
U Ferrariju je Barrichello pobijedio prvi put u karijeri. Na VN Njemačke do pobjede je došao s 18. startne pozicije te uz dobru taktiku demonstrirao vještinu vožnje u kišnim uvjetima, pobijedivši na gumama za suhe uvjete na stazi. Barrichello je u tom trenutku čekao najduže od početka karijere do prve pobjede od svih vozača. Kako se njegov momčadski kolega Michael Schumacher borio s vozačima McLarena (David Coulthard i Mika Hakkinen) za naslov svjetskog prvaka, Rubens mu je morao čuvati leđa i svoju sezonu je završio na četvrtom mjestu u ukupnom poretku. Sve do povlačenja Michaela Schumachera iz Ferrarija (i Formule 1), Barrichello je uživao status drugog vozača.
Upravo potez momčadi u cilju VN Austrije 2002. godine, kada se u cilju sklonio i predao pobjedu Schumacheru, bio je ogledalo odnosa momčadi prema Rubensu. Schumacher je na ceremoniji dodjele pehara isti ustupio Rubensu, zajedno s najvišom stepenicom postolja, ali zvanična pobjeda i bodovi su pripali Schumacheru. Vozači su kažnjeni zbog nepoštivanja ceremonije, a FIA je od 2003. zabranila momčadske odredbe.
Bez obzira na dobar bolid koji je imao u Ferrariju, Barrichellov najbolji nastup na domaćim utrkama, u Brazilu, bilo je treće mjesto 2004. godine. U Ferrariju je ostvario većinu od ukupno 11 pobjeda u karijeri, od kojih mu je nekoliko poklonio Michael Schumacher onda kada bi osigurao naslov svjetskog prvaka prije kraja sezone. Sezona 2005. je zbog promjene pravila o gumama bila loša za Ferrari, a Rubens je na kraju te sezone napustio momčad.
Od 2006. do 2008. vozio je za Hondu s momčadskim kolegom Jensonom Buttonom. Jenson mu je za bolid ustupio broj 11, koji je Rubens smatrao svojim sretnim brojem. Sezonu 2006. završio je na sedmom mjestu, a 2007. nije osvojio niti jedan jedini bod. Bez obzira na sve, u Hondi je ostao i 2008., što je bila posljednja sezona za Hondinu F1 momčad zbog financijskih problema. Tada se postavljalo pitanje hoće li će se za momčad naći kupac, i ako se nađe, hoće li taj kupac htjeti zadržati Barrichella.
Samo nekoliko tjedana prije početka sezone 2009., Ross Brawn je kupio momčad Honde, promijenio joj naziv u Brawn GP i zadržao oba vozača. Pričalo se da će svoje mjesto u momčadi Rubens izgubiti u korist mladog Bruna Senne, nećaka Rubensovog pokojnog mentora Ayrtona. Pred sam početak sezone, Brawn se ipak odlučio da Rubens bude momčadski kolega Jensonu Buttonu. Na predsezonskim testiranjima Barrichello i Button su sve iznenadili konkurentnom brzinom. U konačnici, unatoč dobroj sezoni, zbog niza pehova, Rubens je sezonu završio sa 77 bodova na trećem mjestu. Još jednom u karijeri, usprkos dobrom bolidu, titulu svjetskog prvaka mu je pred nosom odnio momčadski kolega.
Kad je Williams potvrdio da će mjesto za volanom u 2010. godini imati Nico Hülkenberg i Rubens Barrichello, Rubens je postao prvi vozač u povijesti Formule 1 s više od 300 nastupa. Rubens je u Williamsu proveo dvije blage sezone, da bi se konačno, od utrkivanja u Formuli 1 oprostio tihim oproštajem na VN Brazila 2011. godine. Karijeru u autosportu nastavio je u IndyCaru i Stoke Car brazilskoj seriji.
Tijekom karijere doprinio je osvajanju šest konstruktorskih titula (pet u Ferrariju i jedne za momčad Brawn GP), ali nijednu vozačku. Bio je izabran za predsjednika asocijacije vozača, ali kako je izgubio mjesto na gridu, umjesto njega, imenovan je de la Rosa.
Na kraju karijere u Formuli 1, iako blizu 40. rođendana, Rubens je bio željan pobjeda i utrkivanja. Sama pomisao o povratku na grid mu je izazivala osmijeh na licu. Tijekom karijere je uživao reputaciju finog dečka, iako sreća baš i nije uvijek bila na njegovoj strani. Bez problema je igrao ulogu drugog vozača, zbog čega su mu kod kuće posebno zamjerali. Naime, Brazilci su naviknuti na pobjednike poput Emersona Fittipaldija, Nelsona Piqueta i nikada prežaljenog Ayrtona Senne. Mnogi su Barrichella smatrali njihovim nedostojnim nasljednikom. Spletom okolnosti, njegovo mjesto u Williamsu zauzeo je Bruno Senna, kome je putem društvenih mreža Rubens poželio sve najbolje i tako ostao fin i dosljedan do kraja.
Nakon što Rubensu Williams nije produžio ugovor poslije 2011. godine, jedino slobodno mjesto na gridu je bilo u momčadi HRT-a. Tamo bi, da je započeo svoju 20. sezonu u Formuli 1, zajedno s Pedrom de la Rosom činio vozački dvojac ukupne starosti od 80 godina. Međutim, karijera koja je imala više od 300 utrka i 11 pobjeda nije zaslužila depresivan kraj na kraju poretka, tako da je Rubens posljednji put startao na VN Brazila 2011. godine, kada je nosio kacigu u bojama koje svi pamte s kacige njegovog idola Ayrtona Senne.
Izvor: GP1.hr
