Zadnjih tjedana svjedočili smo ispravljanju povijesnih i statističkih knjiga od strane Mercedesa i Lewisa Hamiltona. Broj pobjeda, pole positiona, naslova prvaka te uzastopnih naslova prvaka samo su kap u moru onoga što nam u ostavštinu ostavljaju Toto Wolff, Lewis Hamilton, Peter Bonnington i ostala ekipa iz Brackleya i Brixwortha.
Veza Hamiltona i Mercedesa traje odavno. Još od Lewisovog pristupanja Ronu Dennisu i samouvjerenih riječi “jednog dana želim voziti za vašu ekipu”. Ron je u Lewisu vidio iskru, žar i ljubav za utrkivanjem te je tada malcu pružio priliku da se dokaže na svom putu od kartinga do Formule 1. Lewis nije razočarao, pobjeđivao je u svakoj kategoriji u kojoj se natjecao.
Zatim je, kad se stvorilo slobodno mjesto u ekipi odlaskom Montoye i Raikkonena, dobio priliku da se pokaže i dokaže u McLarenu pored tada aktualnog dvostrukog prvaka, Fernanda Alonsa. Dok bi neki na sami spomen Alonsova imena zadrhtali i zaledili se, Lewis je onako tinejdžerski usijane glave pokazao zube od prve utrke i tako vrlo brzo okrenuo naklonost ekipe na svoju stranu. Em je Britanac, em je brz, kud ćeš bolje, sigurno su pomislili u McLarenu. Ali, Alonso nije predavao prijestolje tako lako i svjedočili smo prvenstvu s visokim tenzijama koje je na kraju osvojio vozač s totalno suprotnim karakterom – Iceman. No, Lewis je udario čvrste temelje za budućnost.
Usljedila je 2008. godina. Još i dan danas pamtim kako sam nervozno gledao zadnje krugove u Brazilu, napetost se mogla rezati nožem. Massina pobjeda nije bila upitna, gledalo se gdje će završiti Hamilton. Tada je još prijenos bio na državnoj televiziji i komentirao je svima poznati dvojac. Toliko su i oni, pa čak i ja, gledali samo gdje su Vettel i Hamilton da nitko nije obraćao pažnju na Glocka. Dok sam gledao pomislio sam za Glocka da je netko tko zaostaje za krug, čak nisam dobro ni bolid vidio niti sam obraćao veliku pažnju na to. Taman kad sam pomislio da je gotovo i da je Massa obradovao sve Brazilce, na grafici lijevo se pri Lewisovu prolasku ciljem ukazalo : 5 HAM! Dramatičnije nije moglo biti! Ali, kad je Lewis u pitanju, drama je neizbježna, bilo da su mu gume potrošene pa odmah idući krug odvozi najbrži, ili da su mu kočnice hladne i ne rade pa svejedno na kraju pobijedi, ili da je nakon teške borbe s Bottasom pobijedio s 30 sekundi prednosti ispred Finca.
Sljedeće sezone u McLarenu su bile pravi bućkuriš. Rezultati su se ciklično izmjenjivali kao trigonometrijske vrijednosti sinusa i kosinusa, od krajnjeg vrha do krajnjeg dna. Nizao je pobjede, pravio greške, doživljavao kvarove na bolidu, imao incidente s drugim vozačima, pa čak se i tužakao kako ga suci kažnjavaju samo zato što je crn (naravno, to je rekao u malo ironičnom tonu). Upravo je ta 2011., kad je to izjavio, po meni bila njegova najslabija predstava, a vjerujem da će se mnogi složiti s tim. To ništa ne čudi, svaki vrhunski vozač mora imati neku lošiju sezonu punu frustracija. Što te ne ubije, to te ojača.
Kad mu je više bilo dosta frustracija u McLarenu, odlučio je potražiti sreću negdje drugdje. Tada su se ukazali Mercedes i Niki Lauda, i odlučio je riskirati. Privukli su ga obećanjima kako žele izgraditi pobjedničku ekipu, a Lewis je u tome vidio priliku da ponovi Schumacherovo postignuće. I to je uspio za kraće vremena nego je trebalo Schumiju s Ferrarijem jer je Mercedes sve te boljke prošao u sezonama do dolaska Hamiltona i već su se debelo pripremali za nova pravila od 2014. godine.
Sve što se od početka 2014. događalo je postalo povijest. Psihološke borbe van staze i fizičke borbe na stazi s Rosbergom su bile veliko iskušenje za Hamiltona. Možda mu je nakon 2016. ostao gorak okus u ustima jer nije mogao na stazi u borbi s Nicom vratiti tu izgubljenu titulu jer je Nico iznenada otišao u prijevremenu mirovinu, no potpuno sam siguran da mu ovog trenutka to nije uopće na umu.
Kratko rečeno, izdominirao je. Pokupio je sve što se može pokupiti, i on i Mercedes. Jedni će ga uzdizati u nebesa i govoriti kako je on najveći ikad, drugi će govoriti da je sve postigao jedino zbog najdominantijeg bolida u povijesti F1. Na kraju je istina negdje između. Lewis jest jedan izniman talent, najkompletniji vozač današnjice i svoje generacije, a to ne bi uspio pokazati svijetu bez ovako dominantnog bolida. Kroz povijest imamo mnogo primjera vozača koji su imali ogroman talent, ali zbog raznih okolnosti to nisu mogli pokazati. Jochen Rindt je otišao prerano, Francois Cevert i Gilles Villeneuve također. Jean Alesi je pogriješio jer je umjesto u Williams otišao u Ferrari. Jacques Villeneuve je kao i Hamilton riskirao, ali se njemu rizik nije isplatio (i vidi koincidencije, današnji Mercedes je nekoć bio pod značkom BAR-a pod kojom je Jacques riskirao). Hamilton je uspio i, kako bi se reklo, “pokupio sav kajmak”. Sasvim zasluženo. Poraženi se nema što žaliti, već samo čestitati pobjedniku i pokušati ga skinuti s trona.
Više puta dosad sam se izjašnjavao kako je za mene Senna najveći ikad. No, nezgodno je uspoređivati vozače koji su vozili u različitim erama sporta. Ako želimo govoriti o nekoj realnoj slici najprikladnije je svaku eru Formule 1 analizirati posebno. Tako možemo reći da se u počecima F1 najboljim pokazao Fangio, zatim tamo 60.-ih kada su dominirali “garažisti” najbolji su bili Brabham i Clark, a krajem 60.-ih i početkom 70.-ih su im se priključili Stewart i Fittipaldi. Drugu polovicu 70.-ih obilježili su Lauda i Hunt, potom 80.-e i početak 90.-ih Piquet, Mansell, Prost i Senna. Nakon njih Hakkinen, Schumacher, Alonso, te u današnje moderno doba Vettel i Hamilton. Pored ovoga, svi mi imamo svoje osobne preferencije, pa će tako netko gotiviti Lewisa, netko Schumachera, netko Seba ili Alonsa, a ove starije generacije Prosta, Sennu, Laudu, itd.
Ovaj naslov je vjerojatno jedan od najlakše osvojenih za Lewisa. Skraćena sezona zbog korone, katastrofalan Ferrari, Bottas već standardni “vodonoša”, Verstappen ponekad sam sebi puca u noge, i Hamilton se bez ozbiljne prijetnje ijednog konkurenta prošetao do sedme titule. Možda je imao i naklonost Fortune, sjetimo se samo onog zadnjeg kruga prve utrke na Silverstoneu, a vrijedi istaknuti i fantastične vožnje na drugoj utrci u Austriji, u Portugalu, te ovu zadnju utrku u Turskoj. Deset pobjeda u 14 dosadašnjih utrka. Uspije li pobijediti u ove preostale tri utrke oborit će još jedan rekord, i to onaj u postotku pobjeda u jednoj sezoni, a izjednačit će onaj postignut ranije od 13 pobjeda u jednoj sezoni. No, što će se dogoditi u preostalim utrkama, vidjet ćemo.
Više u fokus upadaju njegova borba protiv rasizma i pokret Black lives matter, čime je postao ambasador borbe za jednakost svih ljudi. Zbog njegovog zalaganja prije svake utrke možemo vidjeti promotivni video u kojem vozači daju podršku borbi za jednakost svih. Mora mu se priznati da je odličan influencer te da je uspio pokrenuti mase i pridobiti naklonost mnogih slavnih osoba, a i onih običnih malih ljudi. Za mnoge je napravio veliku stvar, no ne možemo pobjeći od činjenice da je u svemu tome imao sjajnu promociju sebe.
Nakon svega, što još preostaje Lewisu? Ima mogućnost još se više učvrstiti u statističkim i povijesnim knjigama te biti prvi vozač sa 100 pobjeda u karijeri, a već iduće sezone ima i ogromnu šansu osvojiti osmi naslov te u toj kategoriji postaviti letvicu još više. Koliko god podigne letvicu visoko, zaslužio je. Nama ostaje da se nadamo kako mu ostali vozači uz pomoć svojih momčadi neće olakšati lov na nove pobjede i naslove. Što je jača konkurencija koju netko uspije pobijediti, to jači dojam i veći trag u povijesti ostavlja iza sebe. A Lewis je već ostavio dobar i neizbrisiv trag.
Izvor: GP1.hr
