Uspomene: Prva pobjeda španjolskog samuraja

Prije tri godine, tijekom ljetne pauze, Fernando Alonso se zahvalio Formuli 1 na sedamnaest fantastičnih godina i rekao kako je vrijeme za krenuti ka novim izazovima. Kompletirao je sezonu, obožavatelji su ga ispratili ovacijama, a novi izazovi su uključivali utrke 24 sata Le Mansa, WEC prvenstvo i pokušaje za osvajanje „Trostruke krune“, no pobjeda na utrci Indy 500 je izostala za kompletiranje tog pothvata.

I valjda, kad je ponestalo novih avantura i izazova, kada je Formula 1 najavila promjene, Fernando je odlučio da je vrijeme za povratak. Nakon dvije godine odmora, Fernando se vratio u svoju matičnu momčad s nešto drugačijim nazivom. Alonso, koji je prije nešto manje od mjesec dana napunio 40 godina, drugi je najstariji vozač na gridu (od njega je stariji samo Kimi Raikkonen), prije točno 18 godina ostvario je svoju prvu pobjedu u Formuli 1. Tada je postao i najmlađi pobjednik u Formuli 1 ikad.

Alonso je u Formuli 1 debitirao 2001. godine za momčad Minardi, te je već svojim prvim nastupima dao najaviti kako je pred njim blistava karijera. Minardi nije bio bolid za velike stvari, no Alonso je od samog početka pravio bolja vremena u kvalifikacijama od momčadskog kolege Marquesa. Bolid nije mogao puno dati i učiniti tijekom utrke, ali svakim nastupom Alonso je demonstrirao svoj talent što mu je otvorilo vrata prema momčadima u gornjem dijelu poretka. Već 2002. godine postao je testni vozač Renaulta, a samo godinu kasnije dio stalne postave, uz momčadskog kolegu Jarna Trullija.

I nije razočarao. U Australiji je utrku završio na sedmom mjestu i upisao se među osvajače bodova, a već na kvalifikacijama za drugu utrku sezone, VN Malezije, postao je najmlađi osvajač najbolje startne pozicije. U Maleziji se popeo na najnižu stepenicu pobjedničkog postolja i kako je sezona odmicala ponavljao je i popravljao dobre rezultate. U rodnoj Španjolskoj se uspeo još jednu stepenicu više, a u Mađarskoj, ostvario san svakog vozača Formule 1. Pobijedio je.

Na današnji dan, 2003. godine, Fernando Alonso, dvadesetdvogodišnjak iz Ovieda, postao je najmlađi pobjednik utrke Formule 1. Jasno je da taj rekord više ne stoji, 2008. godine najmlađi pobjednik je postao Sebastian Vettel, kojega je s trona skinuo Max Verstappen, pobijedivši u utrci sa samo 18 godina i 228 dana.

Sezona 2003. bila je dobar uvod za Alonsovu karijeru u Formuli 1, a u Mađarskoj je pokazao kako s dobrim bolidom može raditi itekako dobre stvari. Da se ne zavaravamo – malotko s lošim bolidom može raditi jako dobre stvari, dok je onih koji s dobrim bolidom ne znaju što bi, itekako bilo na stazi.

Renaultov bolid nije bio najbolji na stazi, ali u pravim rukama na pravoj stazi, bio je itekako brz. Tek renoviran Hungaroring bio je upravo ono što je Renaultu trebalo. Alonso je utrku startao s najbolje startne pozicije i od početka je poveo u utrci. Vozači koji su utrku započeli s parnih startnih pozicija imali su nešto lošiji start, pa je Alonso vodio ispred Webbera, Barrichella, Raikkonena, Trullija, Coultharda i tek na sedmoj poziciji Michaela Schumachera. Njemački šampion i Ferrari tada su suvereno vladali Svjetskim prvenstvom, a Fernandova izvedba iz Mađarske 2003. godine bila je samo tračak onoga što je čekalo Formulu 1, Schumachera, Ferrari i sve obožavatelje diljem svijeta. Dva naslova svjetskog prvaka i niz sjajnih i nezaboravnih vožnji (i izjava).

Alonso je dobro koristio vodeću poziciju u utrci i u samo tri kruga stvorio je prednost od sedam sekundi ispred drugoplasiranog Marka Webbera. Za još deset krugova, ta prednost je narasla na 21 sekundu, što je Alonsu ostavilo lijepu rezervu za odlazak u boks koji je tada podrazumijevao i dopunu goriva. Nakratko je u utrci poveo Raikkonen, no i Kimi je morao dopuniti svoj bolid gorivom, pa je vratio vodeću poziciju Španjolcu.

Alonso je bez problema, vrlo sigurno i suvereno, došao do svoje prve pobjede u karijeri, pobijedivši sa skoro 17 sekundi prednosti ispred Raikkonena i s više od pola minute prednosti ispred trećeplasiranog Montoye. Tadašnji vladar Formule 1 i vodeći u poretku za naslov prvaka, kojeg će kasnije i osvojiti, Michael Schumacher, utrku je završio na tek osmom mjestu, sa zaostatkom od cijelog kruga za mlađahnim pobjednikom.

Nakon utrke, Alonso je izjavio kako je ispunio svoj san. Sa samo 22 godine, upisao se u povijest. Sam sebi poželio je dugu karijeru s još mnogo pobjeda.

I nije mnogo pogriješio. Alonso gazi svoju 18 sezonu u Formuli 1, u tijeku je drugo poluvrijeme. Više od 300 utrka i skoro 2000 bodova upisao je u svoju statistiku. Dva puta je okrunjen naslovom svjetskog prvaka, pobijedio je 32 puta, 22 puta utrku započeo s najbolje startne pozicije. Tri puta je započinjao sezonu u istoj momčadi. S nešto drugačijim imenom ovaj put. Oprostio se od sporta kako je doličilo jednom velikanu, vratio se kad smo ga najmanje očekivali. I opet, nije se osramotio.

Na istom mjestu gdje je započeo svoj niz, na Hungaroringu, demonstrirao je svu veličinu svog talenta, iskustvo koje je marljivo skupljao godinama i u inferiornom Alpineu deset krugova iza sebe držao najbrži bolid s najtrofejnijim vozačem za upravljačem. Pokazao je da je i ono za što ga se baš i nije smatralo. Timski vozač. Da je narastao i odrastao, da se izgradio. Sačekao je mladog momčadskog kolegu Estebana Ocona kako bi skupa proslavili njegovu prvu pobjedu u karijeru, na istom mjestu gdje je i Fernando ostvario svoju, pobjedu koju su osvojili kao momčad. Pobjedu kojoj je i Alonso dao značajan doprinos. Svima je jasno kako bi ste utrka odvijala da Alonso nije držao Hamiltona iza sebe. Onoliko koliko je moglo.

Fernandova karijera ispunjena je usponima i padovima i izjavama u kojima nikad nije krio kako se zaista osjećao. Pokušao je u McLarenu pronaći svoju sreću, ali samo jedna sezona, 2007., nije ispunila njegova očekivanja. Nije našao zajednički jezik s novakom, kojeg je pred ovogodišnju ljetnu stanku držao iza sebe, i nakon samo jedne godine vratio se kući. U svoj Renault. Jasno je što je Alonso tada želio, a to je uvijek u Renaultu imao. Vodio je glavnu riječ i cijeli svijet se vrtio oko njega. No, ni Renault mu nije mogao ponuditi bolid za velike stvari, a jasno je kako svaki vozač sanja voziti za Ferrari, pa je Fernando još jednom otišao.

2010. godine postao je vozač Ferrarija, i sve želje za osvajanjem trećeg naslova svjetskog prvaka ostale su samo želje. Sve su stale u jednu jedinu rečenicu, kojom je Fernando opisao svoj bolid iz 2013. godine: „Dajte mi nečiji tuđi bolid.“

U Ferrariju je uvijek bio tu negdje, ali nikad dovoljno blizu, a za Alonsa i sve njegove navijače, najbolnije su 2010. i 2012. godina, kad su naslovi prvaka iz ruku izmakli u posljednjim utrkama sezone. Čini se da manje bole i bijedne godine u McLaren Hondi, gdje je Alonso došao pun nade očekujući ono najbolje, a dobio je žalosni bolid koji se jedva nekad mogao izboriti za pokoji bod.

Prva Fernandova godina u McLarenu bila je 2015., a samo jedna godina prije bila je prva sezona bez pobjede za McLaren od davne 1980. godine. Bio je Fernando zvijezda i u McLarenu, no bolid nije da nije bio za velike stvari, taj bolid nije bio za nikakve stvari. Agresivno je Fernando kroz godine izvlačio sve što se iz McLarenovog bolida moglo izvući, nije dao da mu sole pamet, te je vozio svoje utrke. Po tko zna koji put svijet je gledao fantastične izvedbe samuraja iz Asturiasa bez konačnog i pravog rezultata. I onda, 2018. godine odlučio je da je dosta.

A samo dvije godine kasnije, predomislio se. Odlučio je okušati treću sreću, stati uz mladog Estebana Ocona i svoju staru momčad. Treći put Alonso je odlučio obući kombinezon momčadi Renault i probati dočekati ono najbolje što već godinama tek treba doći. Izazovi koji su se nudili izvan Formule 1 nisu mogli zadovoljiti Alonsove apetite. Fernando nije završio s Formulom 1. Fernando Formuli 1 ima još mnogo toga za pružiti.

Renault je za 2021. godinu rebrendirao momčad i promijenio joj ime, pa je tako Alonso za 2021. godinu predstavljen kao vozač momčadi Alpine. Isti je to onaj Renault kojeg Alonso tako dobro zna i u kojem se osjeća kao kod kuće. Sada znatno stariji i zreliji, znao je Alonso u što se upušta. Znao je da 2021. godina nije godina za velike rezultate, da za 2022. godinu slijede izmjene i nova era u Formuli 1, i znao je da ima i znanje i iskustvo za ponuditi ekipi. Kako je propustio dvije godine na gridu, za Renault je nastupio na testiranju mladih vozača i pokazao da još uvijek nije za staro gvožđe.

Trebalo je Fernandu vremena da se navikne na bolid, da smjesti stvari na svoje mjesto, pa je već u drugoj utrci sezone osvojio prve bodove nakon povratka. Kaotična Mađarska mu je nakratko vratila uspomene na stare dane, kada je privremeno, prije zaustavljanja u boksu vodio u utrci. Vratio se u utrku na četvrto mjesto koje je junački branio od bržeg i jačeg Hamiltona. Poziciju nažalost nije obranio, no ukrao je dovoljno vremena i krugova u korist Ocona na čelu kolone. Sam Ocon se zahvalio Alonsu na timskom radu i pomoći na putu do prve pobjede u karijeri.

Tu treba gledati i vidjeti veličinu Alonsovog povratka u Formulu 1. Nije više Alonso onaj mladić usijane glave koji gleda samo sebe i želi biti centar svijeta i svemira. Alonso se kroz godine izgradio i rastao, od brzog dječaka i najmlađeg pobjednika postao je mentor, stariji kolega, timski igrač. Vidjeti Alonsa kako čeka momčadskog kolegu kako bi mu čestitao na pobjedi i proslavio skupa s njim za mnoge bilo je neprocjenjivo. Alonso, koji je jasno i glasno govorio sve mane svojih bolida i prepreke na putu do vječnosti, došao je momčadi ponuditi ne samo svoju vještinu, nego i znanje. Pomoći momčadi koja mu je toliko dala i pružila dom kad god mu je bio potreban na tranziciji u novi svijet.

Jer, nedvojbeno je da Alonso sa sobom nosi mnogo toga. Neupitno je da će Alpine lakše i bolje moći pripremiti bolid za iduću sezonu uz savjete iskusnog i dvostrukog svjetskog prvaka. Neupitno je da će i navijači iz utrke u utrku uživati u nimalo izblijedjelom talentu Fernanda Alonsa. A što će taj put donijeti Alonsu? Na nama je da vidimo.

The best is yet to come.