Uskoro će se održati VN Kine. Ta je utrka vrlo važna za svijet Formule 1 zbog činjenice da će se upravo taj vikend obilježiti veliki događaj – 1000. utrka Formule 1. Prva četveroznamenkasta utrka. No, prije ulaska u milenijski broj utrka odlučili smo se prisjetiti drugih slavljeničkih utrka, troznamenkastih slavljeničkih.
Za početak, kratka statistika tih utrka. Od momčadi najviše pobjeda na tim utrkama ima Lotus (dvije pobjede, na 100. i 300. utrci) a po jednu na preostalim utrkama imaju Tyrrell (200.), McLaren (400.), Benetton (500.), Williams (600.), Jordan (700.), Renault (800.) te Mercedes (900.). Lako je primijetiti kako Ferrari nije imao sreće u tim utrkama jer nisu ostvarili nijednu pobjedu iako su ostvarili najviše pole positiona, čak tri (100., 700. i 800. utrka). Najviše šansi za pobjedu su imali na 700. utrci u Brazilu te na slavnoj i kontroverznoj 800. u Singapuru.
U današnjem prvom dijelu osvrnut ćemo se na prve tri slavljeničke, 100., 200. i 300. utrku.
100. utrka – VN Njemačke 1961., Nordschleife
Pole position: Phil Hill (Ferrari)
1. Stirling Moss (Lotus)
2. Wolfgang Von Trips (Ferrari)
3. Phil Hill (Ferrari)
U to vrijeme je bio običaj da se nekoj od utrka u Europi dodijeli počasni naziv VN Europe. Te 1961. je ta čast pripala upravo utrci u Njemačkoj, vjerojatno zbog činjenice da je to bila 100. utrka. Vožena je na legendarnom Nordschleifeu, Nurburgringu. Sezona 1961. je bila obilježena dominacijom Ferrarija s njihovim bolidom s “njuškom morskog psa”, kako su ga nazivali zbog njegovog dizajna prednjeg kraja. Zanimljivost vezana uz taj bolid je ta što do današnjeg dana nije sačuvan nijedan originalni primjerak tog Ferrarijevog modela iz 1961. (postoje samo replike).
Upravo je Ferrarijev Phil Hill (kasniji prvak te sezone) osvojio pole position, ali u utrci je brži bio Stirling Moss u Lotusu što je bila njegova 16. i zadnja pobjeda u F1. Jack Brabham je u svom Cooper-Climaxu dobro krenuo u utrci. Startao je kao drugi te na startu preuzeo vodstvo no prije nego je i završio prvi krug odustao je zbog problema s papučicom gasa. Drugi je bio Wolfgang Von Trips koji je u tom trenutku bio vodeći vozač prvenstva. Možda bi i bio prvak te godine da nije bilo tragične nesreće na sljedećoj utrci u Monzi u kojoj je izgubio život. Time je naslov otišao u ruke Phila Hilla koji je u ovoj utrci bio treći. Jim Clark u Lotusu je bio četvrti, John Surtees peti u privatnoj momčadi s bolidom Coopera a peti je bio tada mladi Bruce McLaren u tvorničkom bolidu Coopera.
200. utrka – VN Monaka 1971.
Pole position: Jackie Stewart (Tyrrell)
1. Jackie Stewart (Tyrrell)
2. Ronnie Peterson (March)
3. Jackie Ickx (Ferrari)
Kvalifikacije su bile jako mokre pa su se u obzir uzela vremena s treninga u petak. To se pokazalo vrlo nesretnim za Maria Andrettija, tada drugoplasiranog u prvenstvu, jer se prema tim rezultatima nije uspio kvalificirati za utrku. Pole position je u takvim uvjetima pripao Stewartu ispred Jackiea Ickxa i Joa Sifferta.
Stewart je odjurio na startu te odnio pobjedu čime je još više učvrstio vodstvo u prvenstvo koje je na kraju i osvojio. Peterson se uspio probiti na drugo mjesto ispred Ickxa. Jedan od tragičara je bio Graham Hill koji je nakon starta s devetog mjesta tražio čudo i pokušao doći do svoje šeste pobjede u Kneževini, no kvar na motoru već u drugom krugu ga je spriječio u tome te je “Mr. Monako” ostao na svojih pet ostvarenih trijumfa u Monte Carlu.
Zanimljivost na kraju. Dijelovi utrke su zabilježeni u dokumentarcu Romana Polanskog Vikend prvaka u kojem kamera prati događaje oko Jackiea Stewarta.
300. utrka – VN Južne Afrike 1978., Kyalami
Pole position: Niki Lauda (Brabham)
1. Ronnie Peterson (Lotus)
2. Patrick Depailler (Tyrrell)
3. John Watson (Brabham)
Sezonu 1978. je obilježila dominacija Lotusa i njihovog bolida 78 s ground efektom. Uistinu su bili klasa za sebe.
Za ovu utrku Ferrari i Brabham su pripremili nove bolide, a na grid se vratio i Renault s bolidom opremljenim turbobenzinskim motorom. Na ovoj utrci je debitirao Keke Rosberg.
Utrka je sama po sebi bila vrlo zanimljiva. Doduše, ne baš previše sretna za Laudu, Hunta, Patricka Tambaya i dva Ferrarija Reutemanna i Villeneuvea, jer su Lauda, Hunt i oba Ferrarija morali odustati zbog kvara na bolidima a Tambay se razbio sredinom utrke. Glavna borba za pobjedu se vodila u završnom dijelu utrke između Petersona i Depaillera. Kroz cijelu utrku pet vozača se mijenjalo u vodstvu, redom: Mario Andretti, Jody Scheckter, Riccardo Patrese, Patrick Depailler te na kraju Ronnie Peterson. Peterson je vodio samo jedan krug, i to najbitniji – onaj zadnji. U zadnjem krugu uspjeva prestići Depaillera te odnijeti pobjedu.
Pola godine kasnije će se pokazati kako će mu to biti predzadnja pobjeda (pobijedio je još jednom u Austriji) jer je nesretno poginuo u nesreći na startu utrke u Monzi u rujnu 1978. Prvenstvo je osvojio njegov momčadski kolega, rođeni Motovunjanin, Mario Andretti.
Izvor: GP1.hr
