Vikend za vikendom nižu se utrke neobično organizirane sezone 2020. u Formuli 1. Kasnilo se s početkom sezone pa je sve izgledalo kao da ćemo imati neki krnji kalendar, no iz tjedna u tjedan broj zainteresiranih organizatora se povećavao, tako da smo sada stigli do ukupno 17 utrka koje će se održati u sklopu Svjetskog prvenstva. Ne pamtimo ovako zbijen kalendar, gdje skoro svaki vikend imamo priliku pratiti utrku Formule 1 (nije da se bunimo), pa nam se ne stignu ni slegnuti utisci od proteklog vikenda, već se spremamo za predstojeći.
Prošli tjedan ispratili smo još jednu dominaciju bolida momčadi Mercedes, ovaj put na stazi Spa-Francorchamps u utrci za Veliku nagradu Belgije. No, nećemo pričati o proteklom vikendu, taj je već značajno prepričan i izanaliziran, nego ćemo se držati već usvojene ovosezonske prakse i prisjetiti se povijesti utrkivanja za Veliku nagradu koja nam slijedi. I svi znamo, radi se o Velikoj nagradi Italije, na mnogima omiljenoj i svima dobro poznatoj stazi Autodromo Nazionale di Monza.
Prva ikada utrka za Veliku nagradu Italije, koja naravno nije bila dio Svjetskog prvenstva (isto će se početi održavati od 1950. godine), održana je 1921. godine na stazi u blizini Brescije, grada između Verone i Milana. No, VN Italije se gotovo uvijek povezuje sa stazom u Monzi koja je izgrađena 1922. godine. Pioniri utrkivanja, Vincenzo Lancia i Felice Nazzaro, položili su dvije posljednje cigle na Monzi, stazi koja je bila deset kilometara duga, brza i veoma uzbudljiva. Jedan dio originalne staze koristi se i danas. Velika nagrada Italije je jedna od utrka koja je u kalendaru Svjetskog prvenstva Formule 1 od samog početka, a bila je dio i inauguralne sezone 1950. Svih godina od 1950., osim 1980. godine, utrka za VN Italije održavana je na stazi Monza. 1980. godine domaćin Velikoj nagradi Italije bila je staza Autodromo Internazionale Enzo e Dino Ferrari u Imoli.
Staza je od svoje izgradnje 1922. godine doživjela dosta izmjena i poboljšanja, a najveće je urađeno 1955. godine, kada je oval iskombiniran s oštrim, nagnutim zavojima koji su u kombinaciji s cestovnim dijelom staze činili jednu cjelinu. Kako bi se proslavio novi izgled staze, 1957. i 1958. godine održane su Utrke dva svijeta, kada su se između sebe natjecali bolidi Formule 1 protiv momčadi iz američkog IndyCar utrkivanja. Amerikanci su izdominirali. Strmi nagibi su korišteni do 1961. godine, kada su proglašeni preopasnima, pa su se utrke održavale samo na cestovnom dijelu staze. Sljedeća velika promjena je došla 1972. godine, kada su dodane šikane koje će usporiti bolide, pa su iste 1976. godine ponovno izmijenjene, jer se nisu pokazale baš korisnim. Unatoč izmjenama koje je staza pretrpjela, većina izgleda je zadržana još od njene izgradnje 1922. godine. Vrijedi napomenuti da je, kada je izgrađena, staza u Monzi bila jedna tri stalna trkališta na svijetu, uz staze Brooklands u Engleskoj i Indianapolis u Sjedinjenim Američkim Državama.
Na prvoj utrci Svjetskog prvenstva Formule 1 na stazi Monza pobijedio je Giuseppe Nino Farina u bolidu Alfa Romeo 158. Naredne godine pobijedio je Alberto Ascari, kojem to nije bila prva pobjeda na stazi Monza jer je pobjeđivao i prije utemeljenja Svjetskog prvenstva. Upravo je Alberto Ascari poginuo tijekom privatnog treninga na Monzi 1955. godine, u šikani koja danas nosi njegovo ime. Ascari je testirao Ferrarijev bolid 750 Monza, u kojem se samo četiri dana prije slupao na Velikoj nagradi Monaka.
Bilo je to vrijeme kada je sezona završavala Velikom nagradom Italije, pa su 1956. godine Peter Collins i Juan Manuel Fangio naslov svjetskog prvaka međusobnom bitkom odlučili u Italiji. Fangio je imao osam bodova ispred Collinsa i sve je izgledalo kao da stvari drži pod kontrolom. Fangia je potom izdao bolid, no radije nego da osvoji naslov prvaka, Collins je Fangiu ustupio svoj bolid, te je Fangio postao svjetski prvak. Collins je kasnije rekao da je Fangiju ustupio bolid jer je Fangio zaslužio titulu više od njega, što je bio sportski potez kakav se u svijetu rijetko viđa.
Na stazi Monza je jedan od velikana Formule 1 pokazao i potvrdio svoju veličinu. Jim Clark je u utrci 1967. godine morao prepustiti vodstvo u utrci radi probušene gume i u utrku se vratio s krugom zaostatka. Jim je potom nadoknadio krug zaostatka postavljajući vremena krugova po tri sekunde brže od ostalih vozača na stazi. Jednog po jednog preticao je vozače ispred sebe, da bi do 61. kruga ponovno uspostavio vodstvo. I pobijedio bi i ostvario jednu od maestralnijih pobjeda u povijesti ovog sporta, da ga nije u tome spriječio problem s motorom u posljednjem krugu. Clark je s 23 sekunde zaostatka za pobjednikom Johnom Surteesom utrku završio na trećem mjestu. Između njih smjestio se Jack Brabham u bolidu vlastite momčadi.
Najnapetiji ulazak u cilj u povijesti Formule 1 desio se upravo na Monzi. 1971. godine, petorica vozača su se u posljednjem krugu borila za pobjedu. Peter Gethin, Ronnie Peterson, Francois Cevert, Mike Hailwood i Howden Ganley u cilj su ušli unutar šest desetinki, a Gethin je pobijedio s prednošću od samo jedne tisućinke sekunde.
Nakon nesreće na stazi Nürburgring u kojem je pretrpio strašne opekotine i jedva izvukao živu glavu, Niki Lauda se nakon samo dvije propuštene utrke, vratio utrkivanju na VN Italije. Znamo da se Nikijeva nesreća desila 1976. godine. Niki je u Monzu došao u zavojima s još svježim ranama, samo šest tjedana nakon nesreće, a utrku je završio na četvrtoj poziciji.
1988. godine pobjeđivali su samo vozači momčadi McLaren. Zapravo, samo na jednoj utrci nisu pobijedili, i to su im, pred svojim vozačima, na domaćem terenu, onemogućili vozači momčadi Ferrari. Gerhard Berger i Michele Alboreto su za svoj Ferrari osigurali dvostruku pobjedu samo nekoliko tjedana nakon smrti Enza Ferrarija. Bila je to jedna od emotivnijih utrka ikada održanih tijekom svjetskih prvenstava Formule 1.
Deset godina kasnije, Ferrarijev dvojac koji su činili Michael Schumacher i Eddie Irvine, ponovno su donijeli dvostruku pobjedu za svoju momčad, nakon što su radi problema s bolidima David Coulthard i Mika Hakkinen odustali iz utrke i prve dvije pozicije predali Ferrarijevim vozačima.
Nakon što je peti put pobijedio na utrci za VN Italije, 2006. godine, Michael Schumacher je najavio povlačenje iz Formule 1 s krajem tekuće sezone. Upravo Schumacher, zajedno s Lewisom Hamiltonom, dijeli rekord za najviše pobjeda na Monzi. Svaki na svom kontu ima po pet pobjeda.
Tradicionalno, momčad Ferrari radi dobre rezultate u Monzi. Monza je staza kakva je odgovarala nekadašnjem Ferrariju, koji je najviše ulagao u snagu pogonske jedinice. Enzo Ferrari je sam jednom rekao kako je aerodinamička efikasnost za one sa slabim motorima, pa nije čudo da su njegovi bolidi uvijek dobro prolazili u Monzi. Znamo da su se vremena promijenila i da danas aerodinamika igra značajnu ulogu i u izvedbi bolida na stazi Monza. Ni prianjanje nije problem, koliko opterećenje.
Staza na kojoj ćemo za vikend pratiti pripreme za utrku i utrku za VN Italije smještena je u Monzi, mjestu sjeverno od Milana, a duga je 5.793 metra. Pobjednik će prvi prijeći 306.720 metara i okrenuti 53 kruga. Prošle godine, pred domaćom publikom, pobijedio je Charles Leclerc u bolidu momčadi Ferrari, koji je utrku startao s najbolje startne pozicije. Uz njega su na pobjedničkom postolju stajali vozači Mercedesa, Valtteri Bottas i Lewis Hamilton. Hamilton je odvezao najbrži krug utrke, a rekord kruga drži Rubens Barrichello. Barrichello je rekord kruga postavio 2004. godine vremenom 1:21.046.
Monzu ne vole samo navijači Ferrarija, Monza je zacijelo omiljena mnogim obožavateljima Formule 1, tako da mnogi s radošću iščekuju predstojeći trkaći vikend. Utrka će se održati u nedjelju, 06.09.2020. godine u 15 sati i 10 minuta. Utrka je ponovno bez publike, ulazi će prvi put ove sezone za gledatelje biti otvoreni na VN Toskane. Uz još malo zanimljivosti o utrkivanju u Italiji, u ime ekipe GP1.hr i svoje osobno ime želim vam ugodan trkaći vikend.
• Ferrari je najuspješnija momčad na stazi Monza s 20 pobjeda. Posljednji je za Ferrari pobijedio Charles Leclerc 2019. godine.
• Sebastian Vettel se iznenađujućom pobjedom na Monzi 2008. godine u bolidu momčadi Torro Rosso upisao kao (tada) najmlađi pobjednik u povijesti Formule 1. Vettel je imao 21 godinu, 2 mjeseca i 11 dana, a bila je to njegova prva pobjeda u karijeri.
• U posljednjih 17 izdanja samo 2009. godine vozač koji je bio na najboljoj startnoj poziciji utrku nije završio na jednom od prva dva mjesta. 2009. godine je utrku s prve pozicije startao Lewis Hamilton, no on je odustao iz utrke.
• Zahvaljujući činjenici da se nekad održavala na kraju sezone, 12 borbi za naslov svjetskog prvaka je odlučeno na VN Italije.
• Giuseppe Farina je jedini Talijan koji je ikada naslov svjetskog prvaka osvojio pobjedom na VN Italije.
• U posljednjih 7 godina, 6 puta je pobjednik VN Italije bio i svjetski prvak. Tradiciju je 2019. godine prekinuo Charles Leclerc.
• Četiri puta su Talijani pobjeđivali na VN Italije. Giuseppe Farina je pobijedio 1950. godine, Alberto Ascari 1951. i 1952. godine i Ludovico Scarfiotti 1966. godine.
• Lewis Hamilton je najviše puta utrku za VN Italije startao iz prvog startnog reda, osam puta. Iza njega su Juan Manuel Fangio, Ayrton Senna i Michael Schumacher. Oni su iz prvog startnog reda na Monzi startali po šest puta.
• John Surtees, Andrea de Cesaris, Michele Alboreto i Ricardo Patrese su izjednačeni po broju odustajanja iz VN Italije, svi po 10 puta. Oni ujedno i drže nesretni rekord.
• U periodu od 1966. do 1983. godine, Ronnie Peterson je bio jedini vozač koji je pobjeđivao više od jedanput. Ronnie je pobjeđivao na utrkama za VN Italije 1973., 1974. i 1976. godine. Šveđanin je tragično poginuo nakon sudara u prvom krugu utrke za VN Italije 1978. godine.
• Od Monze do Ferrarijeve tvornice u Maranellu udaljenost je 206 km.
Izvor: GP1.hr
