Došli su, vidjeli su, bili su užasno loši, brzo su otišli. Uvodna rečenica savršeno opisuje jednu od najgorih momčadi u povijesti F1. MasterCard Lola bila je F1 ekvivalent kriminalističkog trilera “Nestali u 60 sekundi”, momčad koju se redovito svrstava u uži izbor najgorih u povijesti ovog sporta. Priča o Loli najbolji je dokaz zašto se F1 smatra najelitnijim automobilističkim natjecanjem, a u današnjem izdanju zanimljivosti pročitajte cijeli priču.
Kaos i optimizam
Lola je osnovana 1958. godine od strane Erica Broadleya, a u F1 je bila prepoznata kao proizvođač šasija za momčadi. Izrađivali su šasije za Hondu, Haas Race Team i Larrousse, s različitom razinom uspjeha. 1993. godine dogovaraju proizvodnju šasija za Scuderia Italiu, suradnja koja se pokazala izuzetno neuspješnom s obzirom da se momčad nije kvalificirala za čak sedam utrka sezone. Tijekom 1994. Lola kreće s proizvodnjom testnog bolida, a to je bio temelj za samostalni ulazak u F1 1995. godine. Međutim, nisu imali financijska sredstva za ulazak u F1, pogotovo bez sponzora, a testni bolid su smatrali najboljim načinom reklamiranja. Sama ideja se pokazala iznenađujuće uspješnom nakon što je američka multinacionalna kompanija MasterCard ponudila sponzorstvo nad samim projektom. Ponuda je došla prekasno, te prvotni plan o ulasku u F1 1995. ili 1996. godine više nije bio ostvariv. Odlučeno je kako će momčad ući u F1 1998. godine, nakon velike promjene pravila, a do tada će izgraditi potrebnu infrastrukturu.
Lola nije planirala izraditi isključivo bolid, već i vlastitu pogonsku jedinicu za 1998. godinu. Tada bi uz Ferrari i Arrows bili tek treća momčad koja bi proizvodila vlastitu šasiju i motor. Tijekom 1996. godine počinje se s projektiranjem bolida za 1998., a većina inženjera je do tada imala iskustvo jedino u IndyCar seriji. U to vrijeme je druga momčad, Stewart Grand Prix, najavila svoj ulazak u F1 1997. godine. Iako je prvotni ugovor odredio ulazak u F1 1998. godine, MasterCard je zaprijetio prestankom financiranja ukoliko momčad ne uđe u F1 1997. Loli je ponuđen ultimatum, a do početka sezone bilo je tek četiri mjeseca. U tom trenutku dizajn bolida nije bio dovršen, kao ni vlastiti motori.
Potpuno je jasno da je Lola morala raditi velike kompromise kako bi na vrijeme završila bolid za novu sezonu. Zbog toga su novi bolid bazirali na tehnologiji IndyCara. S obzirom da njihov tvornički motor nije bio blizu završetka, morali su otkupiti Ford ECA Zetec-R V8, motor koji je koristila momčad Forti tijekom 1996. Baš ta momčad se nije uspjela kvalificirati za devet utrka sezone, te je već tada bilo sasvim jasno kako se borba za naslov neće voditi između Ferrarija, Williamsa i Lole. Novi bolid, T97/30, dovršen je do početka sezone, a vozačku postavu su činili Vincenzo Sospiri i Ricardo Rosset. Prije prve utrke sezone odradili su tek jedno kratko testiranje, te je već data bilo jasno da je bolid užasno spor. T97/30 je imao problema s mjenjačem, a bolid je bio aerodinamički neefikasan, najvećim dijelom zbog toga što nisu koristili wind tunnel. Unatoč svemu, Eric Broadley je optimistično predviđao borbu sa Stewart Grand Prixom.
Suočavanje sa stvarnošću
Unatoč svim prognozama, MasterCard Lola je bila spremna za prvu utrku sezone u Melbourneu. Tijekom prvog slobodnog treninga Sospirijevo najbrže vrijeme je bilo 1:42.590, a Rosset je bio nešto brži s 1:41.166. Za usporedbu, najbrže momčadi su bilježila vremena od 1:32.000. Tijekom drugog slobodnog treninga uspjeli su biti sporiji, Sospiri s 1:41.416, a Rosset 1:44.286. Vodeći Jacques Villeneuve u Williamsu zabilježio je vrijeme od 1:28.000.
U kvalifikacijama je prvi Villeneuve zabilježio vrijeme od 1:29.369. S druge strane, Sospiri bilježi 1:40.972, a njegov momčadski kolega 1.42.086. Nakon godina rada i nekoliko mjeseci kaosa, momčad je bila sedam sekundi sporija od sljedećeg najsporijeg bolida. Stoga nije bila iznenađujuća činjenica da im suci nisu odobrili start u utrci jer nisu zadovolji uvjet 107% od najbržeg vremena. Naime, oni nisu zadovoljavali ni uvjet 112%.
Bolid je imao samo jedan ozbiljan problem – bio je katastrofalno spor. Međutim, glavni problem momčadi je bio ugovor sa MasterCardom. Naime, ugovorom je predviđeno kako momčad dobiva dio prihoda korisnika MasterCarda koji se pridruže posebnom “F1 klubu”. To je značilo da bi Lola dobila više financijskih sredstva ako bi privukla veći broj ljudi MasterCardu. Iako se sama ideja čini razumnom, ugovor je predstavljao veliku nesigurnost za momčad koja nije znala koliko novca će dobiti tijekom sezone. Međutim, nakon katastrofalnog rezultata u Australiji, MasterCard je shvatio kako je bilo kakvo povezivanje njihove kompanije s Lolom krajnje besmisleno i štetno za njihovu robnu marku, te su povukli svoje sponzorstvo. To je označilo kraj za MasterCard Lolu, koja je do tada već akumulirala dug od šest milijuna funti.
Izvor: GP1.hr
