Svaka utrku u kojoj se dogodi promjena vodstva u posljednjem krugu možemo nazvati zanimljivom. Međutim, u F1 to se ne događa često, a najčešće je posljedica problema s pouzdanošću vodećeg u utrci. U prošlosti se to događalo češće, i to ponajprije na brzim stazama gdje je učinak “slipstreaminga” bio značajan, što je značilo da je biti drugi u zadnjem krugu utrke bila prednost.
Još su rjeđe one situacije u kojima pobjednik nije bio u vodstvu sve do najvažnijeg trenutka – zadnjeg kruga utrke. Kroz sljedeća dva dana kronološki ćemo predstaviti “sedmoricu veličanstvenih” koji su se uspjeli upisati u ovu rijetku i zanimljivu statistiku.
VN SAD-a 1959. – Bruce McLaren
VN SAD-a 1959. godine bile je posljednja utrka sezone, a borba za prvenstvo se vodila između vodećeg Jacka Brabhama, Stirlinga Mossa i Tonyja Brooksa. Međutim, u utrci je Moss vrlo brzo odustao, a Brooks je nakon kontakta s momčadskim kolegom Wolfgangom von Tripsom morao odraditi rani pit-stop.
Sve je išlo na ruku vodećem u prvenstvu i utrci, Jacku Brabhamu. On je vodio cijelu utrku ispred momčadskog kolege Brucea McLarena, međutim njihov tempo je bio relativno spor pa se trećeplasirani Maurice Trintignant sve više približavao. Razlog sporog tempa bila je činjenica da je Brabham odlučio startati utrku s manjom količinom goriva te je očajnički pokušavao stići do cilja, ali je u zadnjem krugu utrke “presušio”. Njegov bolid se zaustavio, a iznenađeni Bruce McLaren pobjeđuje tek nekoliko desetinka sekunde ispred Trintignanta.
Što je bilo s Brabhamom? S obzirom na to da mu se zaustavio relativno blizu cilja, uspio je dogurati bolid do cilja. Utrku je završio na četvrtom mjestu, iza Brooksa, ali su mu tri boda bila dovoljna da osvoji prvenstvo.
VN Italije 1967. – John Surtees
VN Italije 1967. godine je poznata po jednoj od najboljih vožnji svih vremena. Jim Clark je vodio u utrci, no zbog probušene gume je zaostao puni krug. Međutim, Škot je uspio nanizati seriju brzih krugova, te je osam krugova prije kraj ponovno preuzeo vodstvo. Nažalost, problemi s pritiskom goriva u zadnjem krugu utrke onemogućili su sjajnom Clarku da završi kao pobjednik. John Surtees je, nakon borbe s Jackom Brabhamom, preuzeo vodstvo i pobijedio u Monzi.
VN Belgije 1968. – Bruce McLaren
Velike brzine starog Spa-Francorchampsa mogu se pokazati kao izuzetno zahtjevne za bolide, a to se pokazalo i u utrci 1968. godine. Svi koji su vodili u toj utrci na kraju su odustali. Prvi iz kvalifikacije, Chris Amon, borio se sa Surteesom za vodstvo u utrci. Zanimljivo je kako je Amon koristio “krila” na svom bolidu, prvi u povijesti F1. Bez obzira na tu činjenicu, Amon je odustao zbog rupe u radijatoru bolida. Ubrzo nakon toga i Surtees odustaje, ovaj put zbog problema s ovjesom.
Danny Hulme, koji je preuzeo vodstvo, također ubrzo odustaje, i to zbog problema s pogonom. Činilo se kako će Jackie Stewart bez ikakvih problema upisati pobjedu u Belgiji, ali njegova Matra se zaustavlja u zadnjem krugu. Škot je ostao bez goriva. Ova utrka u velikoj mjeri podsjeća na gore spomenutu VN SAD-a 1959., a dodatna sličnost je ponovna pobjeda Brucea McLarena, ovaj put za vlastitu momčad. To je ujedno bila njegova posljednja pobjeda.
VN Monaka 1970. – Jochen Rindt
Iako s već 44 godine na leđima, Jack Brabham je vodio većinu VN Monaka 1970. godine. Jochen Rindt, koji je vozio zastarjeli Lotus 49, uspio se probiti do drugog mjesta. U završnom dijelu utrke u potpunosti se približio “Black Jacku”. Brabham je bio vodeći ulazeći u zadnji zavoj staze, ali se svejedno odlučio za obrambenu liniju. Zbog toga je blokirao kotače na prašnjavom dijelu staze i otklizao u bale, čime je Rindt pobijedio u dramatičnoj utrci.
Izvor: GP1.hr
